Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

KRUGOVI PRAVDE

Godine 1983. Michael Walzer objavio je vrlo utjecajnu, ali kod nas gotovo potpuno nepoznatu knjigu Krugovi pravde. Obrana pluralizma i jednakosti. Riječ je o kompendiju socijalnih rasprava o distributivnoj pravdi, o knjizi koja je potaknula niz rasprava o ulozi države i o njezinim ingerencijama u oblikovanju pravedne zajednice. U polemikama između liberala i tzv. komunitarijanaca, knjiga Krugovi pravde čita se kao biblija komunitarijanaca. Tko su komunitarijanci? Komunitarijanci su filozofi koji tvrde da za dobro funkcioniranje zajednice nije dovoljno imati pravedan ustav, čistu formalnu proceduru donošenja i provođenja zakona, štititi i osigurati prava pojedinaca pred potencijalnim miješanjem i uplitanjem države u osobne stvari pojedinaca, dakle ono što tvrde liberali, već da je uz to potrebno imati jednu koncepciju zajedničkoga dobra. Drugim riječima, prema komunitarijancima, liberalne formalne vrijednosti, ili tzv. negativna sloboda, tj. sloboda od tuđega nasilja, ne pružaju garancije da će svi ljudi (pa čak niti većina) ostvariti svoje potencijale i svoje ambicije. Stoga je potrebno da građani imaju svijest o zajedničkom dobru, pa čak i određene građanske vrline, kako bi demokratska zajednica mogla funkcionirati. Liberali naprotiv inzistiraju na tomu da nitko i ništa pojedincima ne smije određivati kako će se ponašati i što trebaju činiti, osim zakona kojima se priječi da se ugrozi sloboda drugih.

Komunitarijanci su u biti kritičari kapitalizma. Oni smatraju da socijalne razlike koje proizvodi princip nemiješanja države u privredu i kapitalistički egoizam, narušavaju pojmove pravde i demokraciju. Jer onaj koji ima više novca može se bolje pravno zaštititi, on može koristiti više prirodnih resursa za svoje potrebe, on može novcem intervenirati u područja koja se ne bi smjela kupovati, on se može bolje zdravstveno osigurati, jednom riječju, zajednica u kojoj će vladati takva etičnost neće moći stvoriti pravednost i ona zato neće moći biti demokratska.

Sada dolazimo do jednog socijalnog paradoksa. Premda bismo mogli očekivati da će narodi istočne Europe koji su odbacili navodni protuprirodni komunistički egalitarni sustav, u toj filozofskoj raspravi između liberala i komunitarijanaca bespogovorno prihvatiti liberalna suha, formalna načela pravne jednakosti i zaštite prava pojedinaca, sa što manjim utjecajem države u sferu vrijednosti i privacije, oni prihvaćaju svaku ideologiju, bilo slijeva ili sdesna koja će cilj svog djelovanja imenovati općim dobrom. S obzirom da je ono “dobro” slijeva isuviše dobro poznato, prihvaća se ono dobro s desna, recimo nacionalizam, religioznost, vraćanje tradicionalnim ili lokalnim običajima, osjećaj zajedništva za lokalnu jezičnu, etničku ili rasnu skupinu, a pritom se zaboravlja da su se one dvije najveće vrijednosti purpurne revolucije, bogatstvo i pravna sigurnost, ostvarivale upravo i najbolje u onim vrijednosno neutralnim društvima, društvima koja su ustavno ili zakonski garantirala raznolikost stavova, vrijednosti, opredjeljenja, i nemiješanje države u sferu privatnih vrijednosti (pri čemu su sve vrijednosti per definitionem privatne).

Pokazalo se da se nove zajednice i države ne mogu graditi na čisto formalnim idejama i da im je trebalo neka ujediniteljsko dobro povrh formalnih načela. A ljudima naviklim na retoriku zajedničkog, državnog, općeg dobra nije bilo teško samo promijeniti sadržaj ideala.

Liberalizam je u tome smislu samotni jahač protiv sjedinjenih crvenih i crnih i njihova “općeg dobra”.

Pa ipak, kada pogledam naše društvo, neke teze Walzerove knjige Krugovi pravde postaju mi bliže. Ako se određena dobra mogu prebacivati u druge sfere, ako je netko po svome položaju a priori pravedniji, pametniji, ako zbog toga stiče razne druge privilegije, onda bi netko s pravom mogao prigovoriti da ideja pravde time nije zadovoljena, i da društvo odnosno država koja ne može osigurati ispunjenje elementarne pravde ni sama ne može biti pravedna. Ako potpredjednik vlade tj. predstavnik izvršne vlasti može narediti parlamentu, dakle zakonodavnoj vlasti, što treba činiti, ako ministar postaje monopolist ili monopolistički raspolaže ljudima i dobrima, ako predstavnici fonda za privatizaciju snižavaju cijenu državnih firmi za prodaju zato što imaju poznatoga kupca, ili je povećavaju, kako bi do maksimuma povećali vlastite provizije, onda ne možemo govoriti o pravednome sistemu i o pravednome društvu.

Poteškoća s komunitarijancima je međutim u tomu što oni upravo od države očekuju kontrolu utjecaja određenog dobra, dok liberali s izvjesnim pravom pretpostavljaju da će opasnost monopolizacije i nelegitimnog prenošenja ovlasti prvenstveno dolaziti od države, te da će stoga jedina garancija uklanjanja te opasnosti biti moć, odgovornost i djelovanje civilnoga društva koje će prisiliti državu na zakonsko ograničavanje.

“Tiranija je želja da se jednom vrstom sredstava postigne ono što se može steći samo drugom”. Osnovna je Walzerova poanta i teza izlaganje ove Pascalove misli, naime pokušaj da se nabroje osnovna socijalna dobra, metode raspolaganja tim dobrima i tipični oblici njihova prekoračenja. Time će se dobiti sistem distributivne pravde i kompleksne jednakosti, kako kaže Walzer, sistem ili režim koji podrazumijeva da građanin koji ima jednu vrstu društvenoga dobra neće to dobro moći zloupotrijebiti ili steći u drugoj sferi. Drugim riječima, on zato što je utjecajan političar neće moći kupovati glasove, on neće moći određivati tko će biti primljen na određena radna mjesta i sl., naime upravo ono što se najčešće zbiva.

Kada se radi o politici, dakle o pokušaju ograničenja državne moći, moći koja izvire iz naše suverenosti, naime iz toga što smo upravo mi određenim osobama dali da budu na određenim funkcijama kako njegove poslove ne bismo morali obavljati sami, čini mi se da je Walzerov argument posve točan.

Poteškoća s komunitarijancima nije dakle u izabranome cilju, koji oni doduše često, recimo s obzirom na porezna davanja, proširuju i na privatnost građana, već u tomu kako steći ili postići taj sustav ili režim kompleksne jednakosti.

Kao i s dobrima u običnom smislu riječi, dakle s robama i namirnicama, ona se prvo moraju imati da bi se mogla raspodjeljivati. Ako se dobra, robe ili prava nemaju, ona se moraju stvoriti ili steći. Walzer i komunitarijanci smatraju da svako društveno biće već raspolaže s društvenim dobrima. Za njih je primjerice članstvo u zajednici društveno dobro, pa je iz toga onda jasno da je moguće imati neko dobro apriori.

Liberal naprotiv smatra da se dobra (materijalna ili idealna, politička, ekonomska i pravna) uvijek moraju steći. Postoje naime ljudi koji svijet promatraju iz perspektive stvaranja i ljudi koji svijet promatraju iz perspektive dodjeljivanja. Prvi govore o sticanju imanja ili sticanju prava, a drugi o distribuciji i alokaciji dobara, prava i usluga. Ta podjela koincidira i s podjelom na one koji od svijeta i države ne očekuju puno, i na druge koji žive od tog očekivanja. Za prve je život borba. Za druge luksuz. To je čini mi se osnovni spor liberala i komunitarijanaca.

Liberal za razliku od komunitarijanca ne treba posebno brinuti kako osigurati društveni pluralizam. Ako ga nema, onda civilno društvo nije dovoljno jako da artikulira svoju raznolikost i jedinstvo u eventualnoj tiraniji države. Ljudi čak mogu izabrati i jednoličnost. To se zakonodavca uopće ne tiče. Zakon samo mora predvidjeti pravnu zaštitu onoga koji će se razlikovati od jednolične mase.

Za liberale nema prevelikog smisla u taksativnom nabrajanju različitih vrsta distribucije različitih dobara. Za njih postoji samo jednostavno načelo osvajanja prava i sloboda. I samo zato svaki narod ima onoliko slobode koliko zaslužuje. A ne zato što je netko bio dovoljno dobar da mu je dodijeli.