Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

KRATKA CRTICA O UTILITARIZMU

 

Uspon kapitalizma u Zapadnoj Europi 18. stoljeća pratio je razvoj etičkih doktrina koje su ga opravdavale. Zapravo, prema nekim je sociolozima, etika, ona protestantska, stvorila kapitalizam. Ali kada se on već stvorio, bilo je potrebno posebno etičko opravdanje za nastanak, tj. za postojanje nejednakosti. O važnosti toga pitanja “opravdanja nejednakosti” svjedoči nedavna propast komunizma, odnosno njegove legitimnosti. Kapitalizam je, poput komunizma od početka tražio etičko utemeljenje, i pronašao ga je u etičko-filozofskoj koncepciji utilitarizma, u djelu Jeremy Benthama iz godine u kojoj je buknula francuska revolucija, pod naslovom Načela morala i zakonodavstva. Benthamu su se poslije pridružili James Mill, i njegov poznatiji sin John Stuart Mill, da bi početkom ovoga stoljeća, utilitarizam dobio svoj tipični oblik u djelu Henryja Sidgwicka.

Bentham definira utilitarizam ili načelo korisnosti na sljedeći način:

Kada govorim o načelu korisnosti mislim na načelo koje opravdava neko djelo prema njegovoj tendenciji da poveća ili smanji sreću subjekta čiji je interes u pitanju; ili, što je ista stvar rečena drugim riječima, prema tome, hoće li unaprijediti ili spriječiti tu sreću. To kažem za svako djelo; dakle ne samo za djelo pojedinca nego i za svaku mjeru vlade.

Utilitarizam tvrdi da djelo treba učiniti onda, tj. samo onda kada maksimira ugodu ili blagostanje subjekta ili zajednice.

Danas, kada se barem deklarativno radikalno negiraju svi ostaci komunističke tradicije, došlo je vrijeme da razmotrimo poželjnost utilitarizma, jedne gotovo nepoznate etičke doktrine u nas. Utilitarizam, rekli smo, opravdava djela pojedinca ili zajednice ako povećavaju njegovu ili njezinu opću korist. Stavom o maksimiranju opće koristi utilitaristi se na prvi pogled suprotstavljaju egalitaristima i etičkim deontolozima, koji postupke mjere prema dobroti namjera. Dok se dakle vrijednost djela prema utilitaristima mjeri rezultatom djela, prema deontolozima se ona mjeri dobrotom namjere kojom se vrši to djelo.

Neovisno o klasičnim prigovorima jednoj i drugoj etičkoj strani, obratimo pozornost na to kako bi utilitarističko i deontološko vrednovanje komunizma bilo potpuno različito. Utilitaristi bi pokazali kako se u razdoblju komunizma opća dobrobit nije povećala, odnosno kako nije postala veća od konkuretntnog, kapitalističkog sistema, dok bi deontolog vrednovao dobre namjere komunizma, i zaključio kako je unatoč poraznim ekonomskim rezultatima koje je stvorio sistem, količina sreće u komunizmu ipak bila relativno velika, ako ne i veća od sreće zaposlenih u kapitalizmu. Priznajem da će se poneki “deontolog” zgroziti nad ovakvim prikazom deontološke etike, ali da je moj sažeti prikaz u redu možda pokazuju i brojni rezultati izbora u Istočnoj Europi, koji na vlast vraćaju “deontologe”. U običnome jeziku, moja se implicitna kritika deontološke etike izražava uzrečicom: put u pakao popločen je dobrim namjerama. Isto može vrijediti i za komunizam. Možda su egalitarne namjere bile po sebi dobre, ali je rezultat bio posve zao. I kada se pitamo kako je moguće da rezultat bude posve zao unatoč dobrim namjerama, vidimo da je u korijenu tih dobrih namjera, pravednih ili egalitarnih intencija ležala neka pogreška.

Upravo o njoj je riječ. Ta je pogreška bila misao o mogućnosti kontrole društvenih procesa, misao o mogućnosti planiranja akcija, i naročito ideja o mogućnosti racionalnog raspoređivanja dobara, to znači dijela tuđih dohodaka. Kako bi se ostvarila pravedna i dobra namjera, trebalo je višak oduzeti jednima i dati ga drugima. Tu preraspodjelu, kako se nekada govorilo, izvodila je država, svemoćni arbitar pravednosti. I u drugim političkim koncepcijama postoje slične etičke, deontološke ideje. I baš zbog njihove sličnosti u ovom vidu preraspodjele, mislim da su sve one pogrešne.

S druge strane, točno je da maksimiranje dobiti ili koristi ne može biti jedino etičko načelo. Kada bi to bilo tako, dobili bismo mnoge apsurdne posljedice. Primjerice, u jednoj bi se brojnijoj obitelji opća korist povećala kada bi se smanjio broj članova. Kada bi se, recimo, jedan od članova te obitelji utapljao, prema toj gruboj verziji utilitarizma bilo bi etično prepustiti ga vodenoj stihiji, jer će jedna usta manje povećati opću korist. Isto vrijedi za gotovo sve slučajeve u kojima bi trebalo pomoći bližnjemu svome. Ali nijedna etička koncepcija, pa tako ni utilitarizam, ne može počivati na ovako apsurdnim zahtjevima i izravno neetičkim načelima u običnom smislu riječi, stoga je potrebno formulirati ga drukčije.

Neki su filozofi predložili da se ta nova vrsta utilitarizma nazove utilitarizam načela ili pravila, a da se stara verzija, koju smo dosad prikazivali zove utilitarizam djela. Prema utilitarizmu načela, djelo se ne procjenjuje kao ispravno ili pogrešno prema korisnosti rezultata, već prema tome je li zabranjeno pravilom, odnosno etičkim ili pravnim pravilom ili zakonom.

Ali ako je pravilo ili zakon nadređen etičkom načelu utilitarijanaca, onda su zakon ili pravilo jači od utilitarističkog načela, onda oni imaju veću moć i legitimnost, stoga je utilitarizam moguć samo na temelju već gotovih deontoloških etičkih vrijednosti. Drugim riječima, primijenimo li to na sociologiju i politiku, načelo maksimiranja koristi etično je samo ako postoji već gotova etika koja taksativno ili načelno određuje što se smije a što ne. Ako takva etika ne postoji, onda utilitarno načelo maksimiranja koristi i potčinjavanja korisnosti pravila nije nužno etičko načelo. Za sociologa koji etiku primijenjuje na društvene sisteme, i koji ih vrednuje prema njihovoj zasluzi, to ne mora predstavljati problem. Prošlogodišnji nobelovac za ekonomiju, prof. prava North primjerice, dobio je tu najveću znanstvenu nagradu za analizu pravnih normi i pravila igre bez kojih kapitalizam ne bi mogao opstati i uspjeti. Obično to mislimo kada govorimo o pravnoj državi. Pravna je država nužna za kapitalizam, odnosno za maksimiranje koristi.

Ali utilitarizmu se neegalitarnost i nepravednost predbacuju iz drugih razloga. Neizbježan etički i politički problem za sve potencijalne zastupnike utilitarizma jest politička i ekonomska situacija u kojoj se nalazi svaka vlada. Pretpostavimo recimo da se ministar financija jedne države mora odlučiti za jednu od sljedećih ekonomskih mjera. Prva će politika stvoriti ogroman ekonomski rast, ali će korist od njega imati gornjih 30% populacije. Druga će politika stvoriti daleko manji rast, ali će koristi biti bolje i pravednije raspoređene. Nadalje, pretpostavimo da prva politika stvara veću korist od druge. U tome je slučaju prema utilitarizmu ministar financija dužan izabrati prvu politiku, bez obzira na raspodjelu koristi, dok je prema njegovim kritičarima, budući da ne postoji moralno pravilo da se bogati moraju još više bogatiti, utilitarizam jednostavno pogrešna doktrina.

Bilo kako bilo, postavlja se pitanje hoće li se opća količina sreće uvećati pomaganjem deprivilegiranijih slojeva, ili maksimiranjem dobiti za već bogate. Poteškoća s klasičnim oblikom utilitarizma jest dakle u tomu što ne kaže ništa o distribuciji te sreće koju valja uvećati. Dvijesto kuna ima manji značaj za nekoga tko zarađuje 10000 kuna, negoli sto kuna za drugoga koji zarađuje samo 500. Utilitarijanac će u načelu prihvaćati postupak, a to znači i distribuciju koja će uvećati sumu dobiti, bez obzira što će od tog povećanja najviše koristi imati onih bogatih 30%, dok će egalitarijanac ili deontolog smatrati da bi takav postupak bio nepravedan ili nemoralan, te da je moguće postići veću količinu sreće i uz manju količinu dobiti. Ukratko, čak i kada bismo prihvatili utilitarističko načelo o uvećanju sreće, ostao bi problem kojim kriterijem mjeriti to povećanje.

Utilitarijanizam je dakle etika klasičnih laissez-faire liberala, tj. današnjih ekonomskih konzervativaca. Bilo je raznih pokušaja da se utilitarizam prikaže u drugom svjetlu, primjerice kao etika pravednosti. John Stuart Mill na primjer, pokušao je utilitarizam pravdati pomoću hijerarhije vrlina, naime dokazivanjem da u višim vrlinama čovjek više uživa. Ali takvo je razmišljanje očito posve oprečno glavnoj intenciji utilitarizma. Jer tržište, koje se ustvari pokušava opravdati načelom o maksimalnoj korisnosti, kako nam je pokazao komunistički sustav, ne može opstati u uvjetima distribucije u ime neke tobože moralno opravdane, zamišljene hijerarhije vrlina.

Iz svega toga mogli bismo izvući zaključak da korist i pravednost ne mogu ići zajedno, te da u ekonomiji ne vladaju, niti mogu vladati ikakva moralna načela. Ali mislim da bi to bilo potpuno pogrešno. Utilitarist ne misli da je zgrtanje novca po sebi dobra stvar, već da je novac apstraktno sredstvo za ostvarenje slobode pojedinca ili njezine kvantifikacije i da je oduzimanje novca u ime nečeg “višeg” od pojedinačnoga interesa, svojevrsna nepravda. Osim toga, cijena je užitaka različita. Nadalje, spektar različitih pojedinačnih “užitaka” zapravo definira raznovrsnost jedne zajednice, pa je dobro da se kroz nejednakost širi društvena varijabilnost. Ali navedena hedonistička i pseudoevolucionistička objašnjenja i opravdanja teško će uvjeriti nekoga u moralnu vrijednost utilitarizma, ili u potencijalnu vrijednost utilitarizma, danas, kod nas.

Glavno pitanje, zbog kojega mi se rasprava o utilitarizmu čini aktualnom jest opravdanje nejednakosti u ekonomiji. Jedno takvo opravdanje ponudio je Milton Friedman u svome članku pod naslovom “Socijalna odgovornost poduzeća jest da uveća svoje profite”. U njemu Friedman tvrdi kako distribucija profita u socijalne tj. moralne svrhe, ne smije biti predmet odlučivanja menagera ili upravnog odbora jednog poduzeća. Kada bi to bio slučaj, profiti bi se smanjili, pa bi uprava poduzeća postupala suprotno volji njihovih poslodavaca tj. vlasnika. Distribucija profita u dobrotvorne, socijalne ili moralne svrhe je privatna stvar pojedinaca. Postoji međutim socijalna odgovornost poduzeća, a to je njihovo uvećanje profita. Što je veći profit poduzeća, to je veća porezna osnovica. A što je veća porezna osnovica, to je mogućnost zadovoljavanja socijalnih zahtjeva stanovništva veća. Ali za distribuciju poreznih davanja nadležna je država, tj. birokrat koji je angažiran upravo zato jer se smatra da on zna bolje od menagera u poduzeću u koje dobrotvorne ili socijalne svrhe treba ulagati poreznu masu. Zato je zadaća menagera da uvećavaju profit, baš kao što je i zadaća birokrata da zna koji je najbolji vid distribucije mase novca dobijene od poreza.

U uvjetima relativno jasnog poreznog sustava, i relativno jasnih ingerencija države, povećanje ukupne mase dobiti znači i veću korist za sve. Naravno, postoje sistemi u kojima nije jasno za što i kako bi se trebala trošiti, tj. ulagati porezna masa. To posebno vrijedi za zemlje istočne Europe, za zemlje u kojima je pojam individualnog oporezivanja katkada posve stran. Primjeri razvijenih kapitalističkih zemalja, za razliku od toga, dobro pokazuju kako je u uvjetima jasnog i čvrstog etičkog ili pravnog sustava, povećanje opće koristi ujedno povećanje sreće za sve. I to je upravo rješenje problema moralnog utemeljenja utilitarizma.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.