Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

ENZENSBERGEROVO PRAVILO RATNE TRIJAŽE ZA NOVE DRŽAVE

U stranome se tisku posljednje četiri godine, otkada traje balkanski rat, u raznim varijantama često mogla pročitati poznata rečenica Alije Izetbegovića: “Ovo nije naš rat”. U Njemačkoj su je primjerice isticali glavna urednica časopisa Die Zeit, Graeffin Doenhoff i poznati esejist i književnik Hans Magnus Enzensberger. Ta je rečenica postala svojevrsni relativistički credo zapadnjačkih intelektualaca: ona je s jedne strane opravdavala pomanjkanje interesa za folklor Balkana, a kod onih angažiranijih predstavljala je svojevrsni azil u slučaju očajanja, ili faktične nemogućnosti primjerenog djelovanja.

Hans Magnus Enzensberger u svome članku “Izgledi za građanski rat” primjerice piše sljedeće: “Na ekstremnom slučaju pokazuje se mučna bezizlaznost s kojom se danas suočava svaka etika odgovornosti… Za problem Kašmira ne možemo se mi založiti; o sukobu Sunita i Šiita, između Tamila i Singaleza znamo prilično malo; što treba biti s Angolom, o tomu moraju u prvom redu odlučiti sami žitelji Angole. A prije nego što padnemo u naručaj zaraćenim Bosancima, moramo najprije ugasiti građanski rat u vlastitoj zemlji.” Utvrdivši s rezigniranim tj. retoričkim zgražanjem, da je građanski rat postao televizijska serija, Enzensberger kao izlaz iz različitih antinomija koje proizlaze iz čovjekove odgovornosti da pomognu “malim narodima” u patnji, nudi pravilo francuske ratne medicine, tzv. pravilo trijaže. Prema pravilu trijaže “lako ranjeni bili su obrađeni samo oskudno i morali su se sami dalje probijati. Beznadno ranjeni bili su prepušteni sudbini. Djelotvornu liječničku obradu dobivali su samo oni kojima je ona s jedne strane bila akutno nužna a s druge strane obećavala dobre izglede.”

Enzensbergerova je ratno-medicinska etička preporuka krajnji cinizam za intelektualca koji je verbalanom kritikom nekoliko redaka ranije uništio hladno oko kamere američke televizijske informativne postaje, ustanovivši da većina stanovnika svijeta, plus šiparice i domaćice, nije sposobna stvoriti svoj stav o masi dobivenih informacija. Pravilo trijaže kaže da pomoć ne zavređuju ni lako ranjeni, ni beznadno teški ranjenici. To pravilo Enzensberger preporučuje zapadnim zemljama kao svojevrsnu pragmatičnu etiku koja bi se trebala primjenjivati za narode koji pate.

Kako je navedeno pravilo pragmatične etike više pragmatično, a manje etično, postavlja se pitanje u koju kategoriju francuske trijaže treba svrstati Hrvatsku i Bosnu. Prije negoli razmotrimo Enzensbergerov odgovor, možda bismo trebali skeptično primijetiti da Europa nije na ratnome maršu i da problem Njemačke s Hrvatskom i Bosnom nije identičan problemu druga Tita i njegovih ranjenika na Neretvi ili Sutjesci, premda se, kao što znamo, gospodin Broz odlučio da čuva sve ranjenike i da krši navodno francusko pravilo trijaže. Europa, čini mi se, ne bi smjela prosuđivati zdravstveno stanje ranjenika prema njihovoj trenutačnoj mobilnosti. Jer ostavi li kojim slučajem ranjenika u susjedstvu da izdahne, ona mu neće umaći, a leš će početi smrdjeti.

Enzensberger dalje obrazlaže francusko pravilo trijaže na sljedeći način: “Mali, molekularni građanski rat ne traje vječno. Nakon ulične bitke stižu staklari, nakon pljačke dvojica s kliještima i žicama ponovno uključuju telefon u poharanoj kabini. Liječnici hitne pomoći rade cijelu noć kako bi spasili preživjele u prepunim klinikama. Upornost tih ljudi nalik je čudu. Oni znaju da ne mogu urediti svijet. Tek jedan kut, jedan krov, jednu ranu. Znaju čak da će se ubojice vratiti, idući tjedan ili za jedno desetljeće. Građanski rat ne traje vječno, ali prijeti uvijek iznova.”

U panglosovskome svijetu treba obrađivati svoj vrt. Sasvim točno. Ali odgovornosti prema određenom problemu nije za sve osobe ili za sve institucije jednaka. Zanimljivo je međutim kako je za Enzensbergera taj vrt postao mali. On naime više ne uključuje niti susjede, niti vlastite seljake, niti prijatelje. I tako veliki moralist počinje štititi samo svoju kožu.

Ta tema: koga štititi i kojim snagama, treba li imati vojsku koja će štititi prijatelje ili pravednu stvar, postala je jedna od bitnijih tema svjetske vanjske politike. Hrvatska i Bosna više se gotovo i ne spominju, kao da je riječ o nekom užarenom ugljevlju kojega se nitko ne želi posebno doticati. Znači li to da smo beznadni slučajevi ili tek laki ranjenici?

Sjećam se rasprave s jednim Amerikancem prije početka ovoga rata. Amerikanac je tvrdio kako Njemačka i Genscher samo pričaju, jer iza njihovih namjera (recimo za priznanjem Hrvatske) ne stoji nikakva vojna tj. konkretna angažiranost. Sve dok se Njemačka konkretno ne angažira, njezine će se dobre namjere tumačiti tek kao popločavanje puta u pakao. Nijemci su napokon promijenili svoj Ustav, omogućili svojoj vojsci da ode u Somaliju, i uskoro će ući u Vijeće sigurnosti.

Ima tu i pouka za sve nas, osobno i kolektivno. Etika odgovornosti seže do granica vlastitih mogućnosti, Enzensberger je potpuno u pravu. Ali mi postavljamo te granice. Nekoć se govorilo, ako se ne baviš politikom, politika će se baviti tobom. Isto vrijedi i za etiku.

Ali moja poanta nije etička, u tomu da treba pomoći prijatelju u nevolji. Moja je poanta da je pomoć prijateljima u nevolji stvar osobnoga interesa. Drugim riječima, etično djelovanje može se podudarati s vanetičkim ciljem tj. s promocijom vlastite moći i vlastitih interesa. I kada jedan intelektualac poput Enzensbergera tumači bližu povijest i odnos prema građanskome ratu u susjedstvu, umjesto da se zgraža nad informatičkom entropijom, trebao bi jasno reći da, po njemu navodno gnusna televizija, ipak informira javnost, tako da određeni rat za nju uopće može postati moralni problem.

Problem je dakle u tomu što se zna što je moralno a što nije, ali narodi i pojedinci, uključujući i one “najmoralnije intelektualce”, djeluju zaštitnički samo onda kada se moralno podudara s vlastitim interesom, s obrađivanjem ili proširenjem vlastitoga vrta.

U Enzensbergerovu odbijanju etičnog univerzalizma i suzdržavanju od moralnog postupanja ima nešto uvredljivo. Kada bi primjerice rekao: “Gospodo, znam da patite, ali moj narod nije sposoban pomoći Vam, jer je i sam u nevolji, a osim toga vi ste nam predaleko” ili pak: “Na žalost gospodo, vaš se interes ne podudara s mojim”, mi bismo vjerojatno ostali hladni i ravnodušni. Ali svojim, tj. francuskim, pravilom trijaže Enzensberger zapravo govori: “Gospodo, ja znam da bih vam trebao pomoći, i znam da ste u velikoj nevolji, ali neću vam pomoći jer ima tako mnogo ljudi kojima bi trebalo pomoći. Pomozite si sami, kao što si ja sam pomažem, a ako niste sposobni, onda umrite.”

U rečenici “Ovo nije naš rat”, ma kako psihološki, socijalno, ili vojno realistična ona bila, ima dakle nešto uvredljivo. I upravo je zato bilo moguće da se navodno dobronamjerna rečenica predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića tako lako “pogrešno protumači”. Jer s koje god strane čitali tu rečenicu, ona uvijek govori: nećemo vam pomoći.

Neznanje je barem nekakav izgovor. Odbijanje pomoći uz svijest da bi trebalo pomoći, daleko je teži etički prekršaj, ako o njima netko uopće vodi računa.

Kako je dakle moguće da su neki zapadni intelektualci osim etičke počinili i estetsku pogrešku, pogrešku dobroga ukusa? Da kiselinom liječe bolne rane kako bi naposljetku izjavili da ih cijela ta prokleta stvar s balkanskim plemenima uopće ne zanima.

Odgovor koji uvredu pretvara u neukus (adds insult to injury) jest u tomu da intelektualci poput Enzensbergera gubitnike smatraju odgovornima za to što su gubitnici. Evo kako to formulira Enzensberger: “Pripisivanje krivnje eskalira poput građanskih ratova. Onaj koji odbije vojnu intervenciju optužuje se za diskriminaciju i barbarstvo… Na jednoj je strani svetinjom proglasio suverenost, nezavisnost i nemiješanje; na drugoj se strani zapadnim silama pripisuje univerzalna nadležnost, tako da pravi krivac uvijek djeluje kao perspektivni spasitelj i obratno…(a) Za građanske ratove kanda nikad nisu krivi domaći počinitelji zajedno sa svojom bazom u masama, nego drugi, koji se vazda traže u inozemstvu.”

Enzensberger zapravo kaže: “Tko vam je kriv gospodo. Htjeli ste suverenost, evo, sada je i imate. Mi se nećemo miješati”. Enzensberger nastavlja tvrdnjom kako je zapadnjačka retorika univerzalizma zapravo moralna stupica. “Stalno i posvuda događaju se masakri, ljudi gladuju, istjeruju ih, muče, siluju, a vi skrštenih ruku gledate, nastavljate sa svojim svakodnevnim poslovima, polažete ruke u krilo…”, govori Enzensberger, i pri tome zaboravlja da je svojom etikom nemiješanja i obrađivanja vlastitoga vrta upravo pružio pravo opravdanje za skrštanje ruku i njihovo polaganje u vlastito krilo.

Razloge nemotiviranosti, skepse i “umora” europskih intelektualaca, umora koji je oduvijek bio znak dekadencije, treba tražiti drugdje. Skeptičnost europskih intelektualaca, koji su, kako to Enzensberger volterovski ponavlja, shvatili da treba obrađivati vlastiti vrt, i koji su shvatili da njihove kompetencije ne sežu preko granica vlastita vrta, ili da možda, samo možda, dosežu granice vlastite države, pitanje je njihove tradicijom dodijeljene časti. Njihova je skeptičnost nalik na skeptičnost antičkih filozofa: u oba su slučaja intelektualci pred spoznajom o golemoj količini zla u svijetu zaključili da se mudrost sastoji u suzdržavanju od suda, u nemiješanju u stvari koje se brzo i iz korijena mijenjaju. Ali dok je antički skepticizam bio kozmopolitski po naravi, današnji se europski skepticizam, pod retoričkom krinkom nekoć popularnoga kriticizma, pretvorio u čisti intelektualni parohijalizam.