Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

IZBJEGLIČKI SF

Futuristička priča Aleksandra Kabakova “Rusi ne dolaze” započinje citatom iz izmišljene knjige “Katastrofa u Rusiji i propast Europe”, u izdanju Povijesnih istraživanja, objavljenom u Tokiju 2091. godine.

“Kada je Europski parlament odlučio potpuno zatvoriti svoje istočne granice, katastrofa je postala neizbježna. Nemiri i epidemije koji su se pojavili u graničnim logorima sovjetskih emigranata, signalizirali su početak kraja”.

Kabakov priča apokaliptičnu priču o uvjetima koji su nastali u graničnim izbjegličkim logorima i nastavlja:

“‘Svi koji nemaju češku, mađarsku ili neku drugu vizu, plaćaju 1500 rubalja po osobi za otkup formulara'”. Pred tjedan dana za to se plaćalo samo 500 rubalja po osobi. Sjednica komisije za izlazak održava se u srijedu u 17.00 u šatoru logorskog savjeta. Dnevni red: 1. Odobrenje liste čekanja za Francusku (11 viza) i Skandinaviju (Švedska 3, Danska 3, Norveška 7); 2. Rasprava o slučaju Schustermann zbog falsificiranja izraelske vize u njemačku; 3. Generalni plan za izručenje osoba židovske nacionalnosti pod Volksdeutschere (uz izraelsku pomoć)… Oko špedicijskog vagona “International Food Actions” skupila se gomila ljudi. Blizu vagona stajala je ćelava plavooka hobotnica helikoptera Ujedinjenih Naroda, a oko nje patrola: tri Belgijanca grubih lica.”

Opći kaos nastaje kada pogranični uvjeti postaju nepodnošljivi. Većina počinje bježati glavom bez obzira prema Zapadu. Graničari Europske zajednice, nesposobni da riješe problem, postaju korumpirani. Ilegalni prelazak novoga limesa postaje životna i socijalna avantura. U Rusiji stoga nastaju legije “dobrovoljačkih ruskih graničara”.

Kabakovljeva bi priča bila vrlo komična kada bi se doista mogla čitati kao znanstveno fantastična priča. Stvarnost nam međutim ne dopušta da se potpuno uživimo u autorovu tragikomičnu viziju budućnosti Rusije i njegov umjetnički postupak kojim stvarnost prebacuje u budućnost, jer je jasno da je riječ o sadašnjosti i stvarnosti za jedne, ili pak o bliskoj budućnosti za druge narode. Tragičnost priče “Rusi ne dolaze” nije dakle tragičnost budućnosti. Kabakovljeva se vizija povijesti već odvija. I to nažalost ne samo u Rusiji.

Problem izbjeglica samo je jedan dio, proizvod gotovo najvećeg socijalnog problema sadašnjice, migracija stanovništva zbog rata i ekonomske nejednakosti i stvaranja velikih grupacija imigranata, emigranata, azilanata, izbjeglica i prognanika. Već i samo leksičko bogatstvo govori o težini socijalnog problema. Prošle je godine Visoki komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih Naroda posredovao ili zbrinjavao oko 19 milijuna izbjeglica iz 109 zemalja svijeta. Za dva i pol milijuna palestinskih izbjeglica u raznim dijelovima svijeta postoji čak posebna agencija Ujedinjenih naroda UNRWA. Tome broju treba pridodati veliki pritisak ekonomske i političke emigracije iz bivšeg drugog svijeta na zemlje zapadne Europe i Sjedinjenih država, ali ne treba zaboraviti niti unutrašnje migracije, primjerice u Brazilu i Argentini, u zemljama u kojima pritisak na velike gradove postaje neizdrživ. Područje Sao Paula danas primjerice nastanjuje više od 15 milijuna stanovnika, dok u Buenos Airesu na svakom četvornom kilometru stanuje gotovo 15 tisuća stanovnika.

Čak i kada bi bila non-fiction, Kabakovljeva priča “Rusi ne dolaze” prikazivala bi dakle samo jedan regionalni dio globalnog problema, općeg socijalnog movinga koji nijedna država, zajednica država ili svjetska organizacija ne može kontrolirati ni riješiti.

Svojedobno su njemački graničari kod izbjeglica sa Sri Lanke pronašli upute za izbjegavanje pograničnih patrola i karte područja za bijeg preko granice ondašnje Istočne Njemačke. Sjetimo se također velikog bijega Istočnih Nijemaca u Zapadnu preko Mađarske. Kubanci također bježe. Bježe u velikim brojevima na malim drvenim brodicama i mole Boga da preko bermudskog trokuta sretno stignu na Floridu. Među njima je čak i kći kubanskog predsjednika Fidela Castra. Amerikanci bodljikavom žicom pojačavaju granične crte prema Meksiku, a temeljni problem novoosnovanog saveza NAFTA, u vrijeme kada sve države svojevoljno žele pristupiti liberalnom savezu za slobodnu trgovinu, jest kako spriječiti kretanje osoba. U novinama svih istočnoeuropskih zemalja pojavljuju se istovremeno oglasi kojima se reklamiraju agencije koje uz određenu naplatu ili proviziju obećaju radnu dozvolu u raznim zapadnoeuropskim zemljama. Uvjeti za dobivanje turističkih viza za većinu razvijenih zemalja postaju sve stroži. Nedavno je jedna njemačka televizija objavila reportažu o tzv. filipinskoj vezi, o upotrebi određenih privatnih telefona koje pošta nema pod kontrolom, i posao koji obavljaju emigranti druge generacije jeftinim naplaćivanjem telefonskih razgovora s mjestima na Filipinima. Sve su to samo djelići mozaika sociologije migracija.

Godinama je razvijeni Zapad kritizirao zemlje Istočnoga bloka zbog nepoštivanja građanskih prava. Ali sistem građanskih prava, tj. prava pojedinaca, ima smisla samo ako postoji osigurano temeljno pravo, pravo na život, ili točnije pravo na opstanak cijele populacije. To je oduvijek bila osnovna draž socijalizma. Europljanima i Amerikancima nikada nije bilo posebno bitno što cijeli niz razvijenih građanskih prava, recimo pravo da se bira i da se bude biran, pravo slobode savjesti i vjeroispovijesti, pravo na javnu riječ, postaje potpuno sporedan u uvjetima koje opisuje Kabakov, u uvjetima gole borbe za opstanak. Svi teoretičari društvenog ugovora ističu kako je pretpostavka društvenoga funkcioniranja i ugovora među punopravnim građanima države koju ne moraju posebno isticati, to da ljudi imaju dovoljnu količinu hrane za preživljavanje, pa zanemaruju cijeli niz pravnih i političkih problema koji nastaju zbog toga što upravo ta samorazumljiva pretpostavka, u slučaju izbjeglica, prognanika i azilanata, nije ispunjena. Zakonodavstvo mnogih zemalja, pa čak i Ustav Njemačke na primjer, moralo se promijeniti kako bi se prilagodilo i iznova reguliralo novonastalo stanje.

Hrvatska danas nažalost predstavlja jednu od važnijih sličica toga globalnog mozaika. Ona danas zbrinjava gotovo 400.000 izbjeglica i prognanika. Socijalnim problemima izbjeglica i prognanika pridružuju se i oni povijesni. Godinama je masa stanovnika iz nesuverene Hrvatske bježala u svijet. Bježali su pred Turcima, Mađarima, Talijanima, Srbima, Crnogorcima, partizanima i ustašama… Istrani pred Talijanima, Talijani pred partizanima, Židovi pred ustašama, Bokeljani pred Crnogorcima, disidenti i nacionalisti pred komunistima… Hercegovci su bježali pred neimaštinom, liječnici i inteligencija pred duhovnom bijedom, zemljoposjednici pred Zelenim kadrom…, i tako je povijest Hrvatske samo dijakrono preslikavanje onog suvremenog sinkronog kretanja.

A ta današnja sinkronija razvija posebne patološke simptome i patološke reakcije na novonastalo stanje. Nedavno je zagrebačka gradska uprava primjerice objavila da ne može pokapati izbjeglice i prognanike na gradskim grobljima te je naredila grobljima da se te osobe moraju kremirati. Tako osobe koje su izgubile svoju komadić zemlje na zemlji, neće dobiti ni svoj komadić zemlje za nebeski život. A sukobi među izbjeglicama kao i sukobi oko izbjegličkih kampova u Istri već su klasični slučaj izbjegličke socijalne patologije. Istovremeno, u izbjegličke centre stižu novi deseci tisuća prognanika i izbjeglica iz Srebrenice, Žepe, Bihaća, Sarajeva i Srebrenice.

Ali u patologiju ratnih migracija, pored patologije društva koje dodatno zbrinjava jednu petinu stanovništva, treba ubrojiti i patologiju onih koji su stigli u naše krajeve da se brinu za human odnos prema civilima i izbjeglicama. Problemi prostitucije, narkomanije, šverca, preprodaje humanitarne pomoći (tek jedna sedmina kontingenta navodno dolazi do pravih korisnika), šverca oružjem, ratni problemi nastali dolaskom UNPROFOR-a, u jednom su trenutku postali tako brojni da je generalni sekretar UN-a pored dvadesetak tisuća plaćenih vojnika i par tisuća humanitaraca imenovao posebnu komisiju za nadzor i kontrolu akcija agencija Ujedinjenih naroda. Nije mi poznato kakav je uspjeh polučila ta komisija.

S obzirom da je, u jednom trenutku, po mišljenju svjetske zajednice, stanje s izbjeglicama bilo pod kontrolom, količina se potrebnog rada više nije podudarala s planiranim brojem radnika-sati, pa se sada u populaciji tih agencija iskustva s velikih zagrebačkih terevenki uspoređuju s onima u Beogradu, Kninu ili na Palama. Iz tih izvora doznajem da su Srbi puno gostoljubljiviji od nas, ili točnije, da se “tamo” bolje jede i pije.

Sve se to zove “humanitarni problem” u i pored humanitarnih koridora uz pomoć “humanitarnog kordona”. Riječ je o nesposobnosti svijeta i Europe da riješi neravnotežu istoka i zapada, riječ je o nizu problema koji su nam poznati iz ružičaste ili plave zone, sjevernog ili istočnog sektora, a i šire.

Kabakovljeva je priča fantastični horor i politički apsurd, ili obrnuto, fantastični apsurd i politički horror. Priča je dvostruko apsurdna. Prvo zato jer je svima jasno da ostajanje na vlastitome prostoru znači smrt, ili pak zato jer opisuje stanje jedne populacije koja očajnički želi promijeniti mjesto, s pravom vjerujući da promjena mjesta podrazumijeva promjenu uvjeta života. Ona je samo parabola za prave razmjere jedne globalne katastrofe. A odsutnost moralnoga kompasa ili praktične volje za sprečavanje rata ili humanitarne izbjegličke katastrofe, u tom je slučaju samo duhovna emanacija bezizlazne situacije s Kabakovljevim izbjeglicama.