Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

MARX I COCA-COLA

Dok su ciljevi iz 1989. godine za mlađu i stariju generaciju bili identični, dok je Laibach uništavao socijalistički ukus i vladajući politički moral, Mladina rastakala socijalističke lakirovke, a mladi kaplar Janša i njegova četvorica cijelu jugoslavensku vojnu hijerarhiju, i dok je nekoliko godina potom u rat za slobodu spremno krenula masa adolescenata, danas, pet godina kasnije, te se generacijske skupine u Hrvatskoj toliko bitno razlikuju, da među njima više gotovo ne postoji nijedna zajednička vrijednost. Ta koja bi to zajednička vrijednost i mogla biti? Na koji bi način klinci za koje je glavni politički događaj samoubojstvo Kurt Cobaina, a glavni ambasador Hrvatske u inozemstvu Chris Novoselich mogli komunicirati u diskurzu ustajanja pred muškarcima i obaveznim nošenjem oprava? Mogu li se mladi ljudi identificirati i biti ponosni zbog tako postavljenih ciljeva hrvatske kulture? Klince koji već sada uče sa CDROM-ova i koje se u terminologiji byta i bouda snalaze bolje negoli u hrvatskoj sintaksi, klince koji u strahu da ne izgovore neku proskribiranu riječ, i koji stoga radije komuniciraju na engleskom negoli na hrvatskome, učitelji (koji za CDROM ili boud jedva da su čuli) prisiljavaju na krasopis. Mudrac koji je smislio tu obrazovnu metodu nalik je na osobu koja ljude prisiljava na oranje plugom premda već svi imaju traktore. Stoga je generacijski jaz nalik na sukob kompjutorskog prototipa sa žaruljama i Pentium procesora. Prema njemu je sukob Jamesa Deana, buntovnika bez razloga, i njegove roditeljske i socijalne okoline uzor generacijskoga sklada.

Nedavno je u glasilu vladajuće stranke izvjesni gospodin oštro napao tu živu i zdravu mladu generaciju bombastičnom izjavom “Rokeri su veća opasnost od četnika”. I kao da to nije bilo dovoljno, dotični gospodin nastavlja: “Svjedoci smo pojave kako se poraženi jugokomunisti i četnici vrlo brzo prestrojavaju, udružuju i prelaze u redove ‘starih rokera’.” Premda gospodin govori o “starim rokerima”, iz konteksta nema sumnje da je riječ o sukobu s “rokerima” ma gdje bili, te da se optužba u slučaju neke pervertirane potrebe može proizvoljno proširiti na bilo koji dio mlađe i srednje generacije.

Slična se hajka na mlađu generaciju odvijala i pred dvije godine na Filozofskom fakultetu u Zadru, kada je s posla otpušten niz znanstvenih asistenata. Tadašnja uprava Fakulteta u to je vrijeme u “Slobodnoj Dalmaciji” izdala javno priopćenje pod naslovom “Marx i Coca-Cola provociraju i napadaju” u kojemu se kadrovska čistka opravdavala bitkom protiv udružene ideologije Marxa i Coca-Cole. Motivi, razlozi, uzroci ili pak patološki poremećaji mozgova tih lokalnih persona, sposobnih za oblikovanje takvih optužbi, tih likova sveučilišne scene potpuno su mi neprozirni. Premda je jasna intonacija, i premda su ciljevi tih negdašnjih partizana, policajaca i udbaša ostvareni, nikome zapravo nije bilo jasno u čemu se sastoji optužba, osim ako nije riječ o čisto provizornom opravdanju za nečiju samovolju (što je ustvari najlogičnije objašnjenje). Kao jedan od protagonista tog čudnog saveza Marxa i Coca-Cole, još ni danas ne razumijem što se tom optužbom željelo reći. Bitno je da mnogi od nas znaju što se postiglo.

Ali, kao da takva “intelektualna” (ali za mnoge, po život opasna) besmislica nije bila dovoljna; posve u skladu sa sve nižim pragom kulturnog izražavanja, današnja se mlađa tobože rokerska generacija (koja je, usput rečeno, od rocka vremenski udaljena za cijelu jednu generaciju) otvoreno optužuje za kolaboraciju ili pak za četništvo. Stoga se postavlja pitanje: “Što vladajuća elita misli, kako će se mlađa generacija, od koje je jedan velik dio sudjelovao u domovinskom ratu, koju tako otvoreno optužuju za četništvo i kolaboraciju, odnositi prema sadašnjim predstavnicima vlasti?”

Na prozoru pred mojim radnim stolom već nekoliko godina stoji jedan čudni memento. To nije Janusova glava s dva lica, već obična kopija stranice iz udžbenika psihologije koja prikazuje karikaturu dvaju miševa u živom razgovoru. Jedan, s rukom na poluzi, kaže drugome: “Stari, da znaš kako sam prilagodio onog tipa. Svaki put kada pritisnem polugu, on ubacuje komad hrane”. Dok se u Skinerovoj kutiji ljudi igraju miševima, kako bi objasnili njihovo ponašanje, na karikaturi se stvar obrće: tu miševi determiniraju ljude.

Tu malu karikaturu s miševima što pritišću poluge i “prilagođavaju neke tipove tamo gore” koji im ubacuju hranu, možemo iskoristiti kao sažetak našeg Rađanja nacije, kao memento da živa povijest leži negdje drugdje: ne u javnim glasilima i sredstvima priopćavanja, već u neformalnoj komunikaciju, u razmjeni informacija sakupljenih posve slučajno. Naime u komunikaciji one vojske najraznovrsnijih adolescentskih klanova, među skinheadsima, punkerima, grungeovcima, darkerima, rapovcima, hip-hopovcima, techno fanovima, čitateljima Byta, hackerima, uživaocima extasyja, među onom djecom koja svoje ambicije i svoj društveni život nisu mogla zadovoljiti (a niti se vidi kada će to moći) u diskurzu, svijetu života današnje elite, ili pak vladajuće volovske žderačine. Ta su dva svijeta postala toliko različita da se svatko s pravom pita, kakvo ljepilo sve te ljude drži na okupu.

U svojem djelu Osam smrtnih grijeha civiliziranoga čovječanstva, nobelovac Konrad Lorenz pokušava objasniti generacijski jaz sa stajališta starije generacije. Riječ je o petom i šestom smrtnom grijehu civilizacije, o genetskome propadanju i odbijanju tradicije, o problemima koje Lorenz opisuje na sljedeći način:

Ne treba isključiti mogućnost da je infantilizam, koji sve više prevladava u društvu, i koji od velikih skupina današnje “pobunjeničke” mladeži stvara društvene parazite, možda i genetski uvjetovan… Odbijanje tradicije zbilo se dosizanjem kritične točke na kojoj mlada generacija kulturno više ne uspijeva razumjeti stariju, a da mogućnost identifikacije uopće ne spominjemo. Mlađa se generacija ponaša kao strana etnička grupa koja se prema starijima odnosi kao da je riječ o nacionalnoj mržnji. Temelj ovom poremećaju identifikacije leži prije svega u nedostatnom kontaktu roditelja i djece, koji je takav već u dojenačkoj dobi, i već tu pokazuje svoje patološke posljedice.

Donedavno se smatralo da je glavni društveni sukob klasni sukob. O tome se sukobu beskonačno raspravljalo odgovarajući na pitanje: određuje li baza nadgradnju, ili pak nadgradnja određuje bazu. I ovisno o odgovoru, mogla se dobiti kakva-takva politička prognoza. Ako je baza samo određivala nadgradnju, onda se intelektualnoj eliti crno pisalo. Baza, kako se nekada govorilo, mogla je biti ekonomska baza (ma što to značilo) a mogla je biti i socijalna baza u obliku radničke klase. Iz čega je valjalo izvući zaključak da radnici određuju ono što intelektualci trebaju misliti. I obrnuto: ako je odgovor na to filozofsko pitanje bio da nadgradnja utječe na bazu, bilo kao ravnopravna bazi, bilo kao njezin determinirani nus-produkt, onda se crno pisalo radnicima. To je naime značilo da će elita određivati što radnici trebaju misliti i raditi. U oba slučaja nekom nije svanulo, dok se drugom nije smrknulo.

Danas se ova terminologija spominje još samo s blago ironičnim konotacijama. Danas ne može biti govora o tome da baza određuje nadgradnju, i da život određuje svijest. I dok je prije postojala samo alternativa hoće li baza u potpunosti ili samo djelomično određivati nadgradnju, danas alternativa može samo uvjetno glasiti: određuje li nadgradnja bazu u potpunosti ili samo djelomično.

Potom se uglavnom govorilo o nacionalnom sukobu. A sada, kada ratna društvena organizacija više nije najsvrsishodnija niti za jedan društveni sloj, kada dolazi do raslojavanja unutar jedinstvenog nacionalnog “korpusa”, dolazi do generacijskog sukoba koji poprima sva obilježja Huntingtonova “sukoba civilizacija”.

Lorenzov spomenuti odlomak težište generacijskog sukoba stavlja na “nesposobnost mlađe generacije da razumije stariju”. Ali optužbe na račun mlađe generacije, kao što je optužba za četništvo ili pak za Coca-Cola ideologiju, koje se periodično javljaju u hrvatskome javnom životu pokazuju da nerazumijevanje prvenstveno treba pripisati jednom dijelu starije generacije. Lorenz naime nije uzeo u obzir da je kulturna, pa čak i genetska prilagodba moguća samo ako mlađa generacija prihvati realitet svijeta, odnosno žive civilizacijske tokove, za koje starija generacija po svojem biološkom statusu nema razumijevanja.

U odsutnosti bilo kakvog primjerenijeg rješenja te, za mene posve nerješive zagonetke, naime zagonetke kojom izvjesni pojedinci povezuju rock s četništvom, možemo se poslužiti psihoanalitičkim razlikovanjem erosa i thanatosa, ili pak Freudovom analizom rješenja nelagodnosti u kulturi. Sigmund Freud u svojoj knjizi Nelagodnost u kulturi opisuje različite kulturne i socijalne reakcije na nezadovoljeni eros. Među različitim vidovima njegove sublimacije on navodi nekoliko tipičnih oblika sublimacije mlađe gemeracoke, poput narkomanije, i sublimaciju koja se često s nepravom povezuje sa starijom generacijom, kao što su užitak u umjetnosti i stvaralaštvu. Znanstvenici s velikim povjerenjem u Freudove klasifikacije, mogli bi tada objasniti optužbu kojom se rock povezuje s četništvom time što u kulturi počinje prevladavati thanatos, destruktivni nagon prema smrti.

Kako bih predstavnicima starije generacije približio svoju generacijsku poantu i svoje čuđenje pred jednom očito patološkom socijalnom pojavom, poslužit ću se dvjema biblijskim izrekama. Prva biblijska izreka, koja bi mogla objasniti paranoidne napade na cijelu mlađu generaciju kaže: “Noge onoga tko će iznijeti tvoj leš već su na vratima.” Kada ne bi bilo nikakve sumnje da su navedene optužbe samo opravdanja nečije samovolje, mogli bismo tvrditi da optužbe o kojima je riječ izriču osobe koje su toliko udaljene od sadržaja života mlađe generacije, osobe potpuno onesposobljene za komunikaciju s novim naraštajima. One možda shvaćaju da se svijet promijenio, ali kako pokazuje primjer s novim školskim predmetom, krasopisom, te osobe ustvari uopće ne razumiju u čemu leži ta civilizacijska promjena. One ne shvaćaju da se svijet, čak ni uz najveći teror ne može vratiti u razdoblje komunikacije dovikivanja po brdima, u razdoblje pedagogije koja je dopuštala da roditelji djecu zaključavaju u kuhinju ili podrum.

Predstavnici te, uvjetno rečeno, starije generacije možda su sposobni shvatiti da je biologija na strani mlađe generacije, da sve ono što su po njihovome sudu postigli, može ubrzo po sili prirodnoga zakona otići u nepovrat, i da će u raj otići potpuno neshvaćeni (što će se, nastave li novine objavljivati slične besmislice, stvarno i dogoditi). To je shvaćanje posve u skladu s Freudovom koncepcijom o Thanatosu.

Druga novozavjetna izreka kaže: “Nek mrtvi pokapaju svoje mrtve.” Tom se rečenicom po mom sudu želi reći da je duhovni život na strani onih koji nisu vezani za mrtvu tradiciju, kulturu koja još živi samo u svijesti duhovno mrtvih.

Ali, tko zna: možda je starija generacija upravo zbog shvaćanja tih izreka toliko neosjetljiva prema svijetu koji dolazi, koji se rađa, i koji, razmislimo li ozbiljno, u nekom vanjskom, ali nama bliskome svijetu, već dugo živi svoj bujni život. I možda je točna ona poruka koju je Krleža jednom dobacio svojim obožavateljima: “I vama će se ostvariti vaši ideali”. Iz svega čini se proizlazi da su Skinerovi miševi svakako u pravu: dok starac eksperimentator misli da podučava i promatra svoje žive predmete, ustvari je obratno: pravo se promatranje i determinacija pokazuje u sjeni blažene staračke ignorancije.