Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

KOMUNITARIZAM VS LIBERALIZAM: “DOBRA ZAJEDNICA” i “PRVI AMANDMAN”, ili O “POZITIVNOJ” I “NEGATIVNOJ” SLOBODI

 

Bauk komunitarijanizma kruži svijetom. Klerikalci, anarhisti, bivši marksisti, socijaldemokrati, zagovornici pro-life pokreta, LaRoucheovci, sindikalisti, ekolozi, klasični desničari, protivnici genetske tehnologije, protivnici eutanazije, fašisti i nacisti, skin-headsi, oslobodilački pokreti i frontovi najrazličitijih vrsta, zagovornici države blagostanja i socijalne države udružili su se i stvorili zajednički filozofski temelj – komunitarijanizam. Clinton i Kohl, republikanci i demokrati, laburist Blair i socijaldemokrat Scharping u svojim se predizbornim kampanjama rado pozivaju na “osjećaj zajednice i zajedništva”. Filozof Ricoeur i socijalistički ministar Couchner slažu se u uvjerenju da elementi liberalne demokracije nisu dovoljni za utemeljenje dobre i pravedne zajednice. I kod nas je raznolikost stavova pod zajedničkim ideološkim kišobranom vrlo velika. Jedna je struja vrlo jaka u isticanju potrebe za većim natalitetom, pa traži od države jaču zakonsku regulativu u njegovom poticanju. Druga struja zagovara jednakost dohotka i raspodjele kako bi se ublažile sve veće socijalne nejednakosti. Kakva je to ideologija mogla združiti tako disparatne socijalne i političke struje? Što je temelj sve jače i sve popularnije komunitarijanističke ideologije?

Komunitarijanci su prema američkom sociologu Amitaiu Etzioniju “ljudi koji zagovaraju stvaranje novog moralnog, socijalnog i javnog poretka utemeljenog na novim temeljima zajedništva”. Riječ je o ljudima koji zagovaraju “vrijednosti socijalne solidarnosti”, vrijednosti kojima bi se zajednica, novim konsenzusom napokon oduprijela više ili manje jasnim društvenim patološkim pojavama poput kriminala, narkomanije, padu nataliteta, prostituciji, pornografiji. Komunitarijanci pretpostavljaju da je kapitalizam olabavio primarne socijalne veze, brak i prirodni obiteljski odnos djece i roditelja, da je oslabio ili uništio autoritet institucija ili osoba koje su osiguravale moralni poredak. Vrlo često komunitarijanci se pozivaju na prošlost, na razdoblje u kojemu su te socijalne veze funkcionirale i osiguravale prirodni i društveni red. Zagovornici te vrste komunitarizma vrlo dobro spajaju nostalgiju i pogled unaprijed, viziju koju obilježava, kako kaže jedan suvremeni kritičar, “neuritočni strah pred budućnošću”.

Ali postoji isto tako jaka, ili možda čak i snažnija struja komunitarijanizma koja vjeruje da je temeljno zlo suvremenog kapitalizma i demokracije neravnopravnost i nepravednost u distribuciji bogatstva i moći, kao i zanemarivanje ljudskog dostojanstva u uvjetima stalne bijede i socijalne nesigurnosti određenih socijalnih slojeva. Tako se klasična desnica udružila s klasičnom ljevicom u zajedničku ideološku komunitarističku frontu sa sloganom: “više solidarnosti, sigurnosti i osjećaja zajedništva” i zajedničkim protivnikom “isuviše formalnom, liberalnom demokracijom” koja ne može zaustaviti sve brži raspad društvenoga tkiva. Obje komunitarističke struje vjeruju da liberalna demokracija sa svojim formalnim temeljima nije dovoljna za igradnju stabilnog, solidarnog društva u kojoj bi pojedinci mogli razviti sve svoje sposobnosti.

Komunitaristička kritika suvremenoga društva zasigurno opravdano ističe mnoge socijalne probleme. Postavlja se međutim pitanje nisu li lijekovi koje predlažu komunitarijanci gori od same bolesti.

Prvi problem koji se postavlja pred zastupnike komunitarijanizma jest: koja je to zajednica koju treba obnoviti? Obitelj? Grad? Regija? Susjedstvo? Narodnost? Država? Isticanje značaja jedne zajednice vrlo je često izravno proturječna isticanju značaja druge. Spomenimo samo klasični domaći primjer: Za “jugonostalgičare” zajednica koju je trebalo obnavljati bila je federacija, za sadašnju hrvatsku vlast to je Republika Hrvatska, a za regionalne stranke to su hrvatske ili međunarodne regije. Ali osim više ili manje formalnih organizacija, postoje i druge “neformalne” zajednice koje mogu poslužiti kao oslonac “nove solidarnosti”, poput sindikata, lokalnih vojski, organiziranog kriminala, organizacije po krvnom srodstvu ili “lokalnom bratstvu”, zajednice koje izravno štete funkcioniranju liberalne demokracije i države u klasičnom građanskom smislu. Komunitarijanci stoga stoje pred gotovo nerješivim zadatkom definiranja opsega “dobre zajednice” i njezina općeg konsenzualnog utemeljenja.

Komunitarijanci žele izgraditi “dobru zajednicu”. Taj ideal “Dobra” koji se oslanja na platoničku ideju o pravednosti i rousseauističku “volonté generale” (opću volju) u sebi krije zamke i opasnosti kojih su utemeljitelji suvremenih demokracija bili vrlo svjesni. Što predstavlja opću volju jedne zajednice ili naroda? Rousseau je smatrao da je to vlada, koja ima prerogative da djeluje na pojedince koji se suprotstavljaju toj općoj volji. Drugim riječima, komunitarijanci se, želimo li ih shvatiti ozbiljno, ne mogu zadržati na propovijedima o “novoj zajednici”, njihov je program uvijek zamišljen kao preporuka vladi da po njihovim načelima izgrađuje zajednicu. Ali tu nastaje novi problem za komunitarijance: Kako, i u ime čega, spriječavati vjerovanja i djela pojedinaca koji smatraju da je njihovo prirodno pravo da se ponašaju ili da izriču sudove izravno suprotne komunitarijanističkim vrijednostima o solidarnoj zajednici. To je nesumnjivo lako izvedivo. Ali tada se komunitarizam pretvara u komunizam i fašizam, tada “nova solidarnost” više nije ništa drugo doli jedan partikularni socijalni interes usmjeren protiv drugih.

Zapadne su demokracije utemeljene na uvjerenju da je osnovno pravo pojedinca sloboda od pritisaka: na slobodi da vlastitu sreću traže na svoj način, sve dok time ne ugrožavaju druge. Pojedinac je najbitniji a prava pojedinaca i građana zajednica treba štititi po svaku cijenu. Ta su prava upravo oni elementi koji tvore formalnu liberalnu demokraciju. Komunitarijanci općenito smatraju da je zajednica “iznad” pojedinca, i upravo ta pretpostavka predstavlja najveći problem. Jedan oblik komunitarijanizma eksplicite odbacuje temelje liberalne demokracije, zaštitu prava pojedinaca, podjelu vlasti i ograničenje djelovanje vlade. Drugi komunitarijanci pak nisu svjesni da su njihovi ideali “dobre zajednice” u izravnom proturječju s temeljima liberalne demokracije, i smatraju da ih je potrebno “samo osnažiti”. Potonja vrsta komunitarizma za razliku od prve nije opasna jer, riječima sociologa Etzionija, tvrdi da su “osnovni američki ideali demokratskih političkih intitucija i pravnih pojmova ustava… temelji koji održavaju društvo, čuvaju članove manjina i pojedinačnih prava”. Stoga kada dođe do sukoba “formalnih” oblika demokracije sa idejama i djelima “dobre zajednice”, formalna liberalna demokracija odnosi pobjedu. Komunitarijanci ove vrste očito pogrešno smatraju da je konsenzus o nekim osnovnim moralnim vrijednostima (pored formalnih) “već-tu”, konsenzus koji bi zajednica ili država zbog toga trebala poticati.

Navedimo jedan od mnogobrojnih i svakodnevnih primjera takvoga sukoba “formalnih” i “sadržajnih” elemenata društvenog konsenzusa, proturječje na kojemu se temelji sukob komunitarizma i liberalizma. U jednoj raspravi iz 1991. o “negativnoj” i “pozitivnoj” slobodi, o ključnim pojmovima liberalne demokracije, Ronald Dworkin, poznati američki teoretičar prava, raspravlja o primjeru feminističkoga pokušaja zabrane pornografije u Sjedinjenim državama, o primjeru kojim želi pokazati kako naoko moralne, tj. “dobre” društvene intencije mogu uništiti stubove pravnoga sustava liberalne demokracije, odnosno “negativnu slobodu”, tj. moralno načelo na kojemu se temelji zabrana društvenoga i državnoga uplitanja u privatne stvari pojedinca.

Profesorica prava Catherine MacKinnon sa Sveučilišta u Michiganu i poznate feministkinje s drugih sveučilišta, objavile su u to vrijeme Antipornografsku uredbu kojom se pornografija definira kao “način predočivanje kojim se žene eksplicitno porobljavaju riječima ili slikama”. Djela koja obuhvaća navedena definicija uključivala su Joyceov Uliks, razna djela D.H. Lawrenca, Yeatsovu “Ledu i labuda” i druge književne klasike. Feministička Uredba iz Indianapolisa tražila je zabranu “proizvodnje, prodaje, objavljivanja i distribucije” svih materijala koji su definirani kao pornografski, pa su izdavači i javni djelatnici (zainteresirani za čitanje “zabranjenih” materijala) pokrenuli sudski spor o ustavnosti navedene Uredbe. Federalni oblasni sud donio je odluku prema kojoj je navedena Uredba neustavna, jer krši Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država, amandman koji osigurava “negativnu slobodu”, tj. slobodu govora. Više pravosudne instance, potvrdile su tu odluku, a Vrhovni je sud odbio razmotriti feminističke žalbe. Tvorci Američkoga Ustava su naime Prvim amandmanom htjeli zaštititi upravo one oblike ponašanja i izražavanja koji izravno proturječe “općoj volji”, ponašanja osoba koje se ne slažu s vladajućom većinom i njihovim “konsenzusom”, ako ne ugrožavaju slobodu drugih.

Pretpostavimo, kaže Dworkin, da većina smatra da je pornografija zlo. Dworkin brani odluku američkih sudova s istim obrazloženjem i dodaje kako ne smijemo zaboraviti da su tvorci Američkoga ustava Prvim amandmanom htjeli zaštititi upravo one oblike ponašanja i izražavanja koji izravno proturječe “općoj volji”, naime upravo one pojedince koji se ne slažu s vladajućom većinom i njihovim “konsenzusom”. Zabrana pornografije bila bi stoga direktno kršenje Prvoga amandmana, tj. jednog od osnovnih temelja američkoga liberalnog društva. Kako pravnici u Americi Ustav shvaćaju vrlo ozbiljno, pokušaji i inicijative za legislativnom zabranom pornografije nisu uspjeli. Takvi su zahtjevi odbačeni na svim pravnim razinama.

Pouka ovoga primjera prerasta granice Sjedinjenih država. Ovaj primjer pokazuje kako bi izglasavanje zakona protiv pornografije, jednog čak možda i korisnoga zakona, ugrozilo nešto temeljnije, naime klauzulu o Ustavnome pravu na slobodno izražavanje, diseminiranje ideja i raspolaganje vlastitim tijelom. Ugrožavanje u jednome slučaju vodilo bi derogiranju toga prava i u ostalim potencijalnim slučajevima, pa bi se tada ubrzo pokazalo kako narušavanje jednoga temelja u jednom slučaju ruši i cijeli pravni i socijalni sustav. U nas nažalost ne postoji takva svijest o značaju temeljnih Ustavnih odredbi, kao niti tradicija o snazi i važnosti temeljnih načela o ljudskim pravima, na koja se danas gotovo svi pozivaju, pa se u javnim raspravama nitko ni ne trudi da na sličan način, čisto teorijski raspravlja o posljedicama koje jedna navodna poželjna ili “konsenzualna” legislativna radnja može imati za cijeli pravni i socijalni sustav.

Jača komunitaristička struja tvrdi da pogreška zapadne demokracije leži upravo u temeljima liberalizma. Jedan od takvih temelja jest navodno pogrešna liberalna ideja o homo economicusu. Komunitarijanci vjeruju da zajednice i zajedništvo uništava upravo neograničeno funkcioniranje tržišta. Nejednakom i nepravednom raspodjelom stvaraju se neravnopravni odnosi među socijalnim slojevima čime se uništava ideja zajedništva i dobre zajednice. To može biti točno. Ali liberali ne ističu značaj vlasništva i tržišta zato što su im oni posebno dragi, naime radi njih samih, već zbog uvjerenja da vlasništvo i tržište pridonose sveukupnoj ljudskoj sreći. Liberali ne glorificiraju bogatstvo, već kritiziraju eksproprijaciju, naime uplitanje zajednice i države u tuđu sreću. I kada žele ograničiti ingerencije “vlade” tj. vlasti, njihovo uplitanje u privatne stvari pojedinca, oni to žele zato što vjeruju da nitko ne zna bolje od samih pojedinaca što je za njih dobro, da ne postoji neki “opći razum”, “opća volja” koja “zna bolje”, koja u ime ideala zajednice smije utjecati na izbor pojedinaca.

Svaki pokušaj uplitanja u te izbore, svaki pokušaj ograničenja slobode izbora (bilo kakvom vrstom protekcionizma) jest dodatno ograničenje slobode. Što je više ograničenja i uplitanja to je manje slobode. I zato tradicionalni i suvremeni liberali rado ističu opasnosti teorijske legitimacije i praktične primjere takvih ograničenja: teorijski i praktični komunizam i fašizam. Iz bliže i daljnje povijesti dobro nam je poznato kako su egalitarni i komunitarni zahtjevi ubrzo prerasli u vlast “jednakijih od drugih”, u monopolističku, protekcionističku ili čak kriminalnu vlast nad imovinom, mislima i tijelima drugih.

Komunitarijanci moraju biti ili postati svjesni tih opasnosti. I premda postojeće institucije zapadne liberalne demokracije zasigurno nisu savršene, treba biti oprezan u pokušajima da se novo zajedništvo, neka nova “dobra zajednica” i društveni sustav “solidarno” reformira ugrožavanjem njezinih temelja. Ti temelji nisu savršeni, ali su najbolji koje poznajemo.

A nama, za razliku od zapadnjaka, predstoji i dodatni zadatak, naime da svijest o značaju tih temelja postane dio tradicije koju ćemo htjeti braniti kao ideju o formalnoj ali “dobroj zajednici”.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.