Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

SPOROVI I PREGOVORI U TRI ČINA

 

PRVI ČIN

Godine 1987. američki znanstvenici Tristram Engelhardt i Arthur Caplan objavili su knjigu Znanstveni sporovi. Studije o razrješenju i zaključivanju rasprava u znanosti i tehnologiji, zbornik radova o znanstvenim, moralnim i političkim sukobima i načinima njihova rješavanja. U to je vrijeme problematika prevladavanja sporova u svim područjima društvenoga života bila en vogue; istraživanje metoda rješavanja znanstvenih sporova koincidiralo je s brojnim pokušajima pronalaženja legitimacije demokratskih metoda za rješavanje sukoba. Iz tog vremena datira i niz poznatih udžbenika o metodama pregovaranja harvardskih profesora Rogera Fishera i Williama Uryja , koji se danas koriste za veliki raspon aktivnosti – od diplomacije do svakodnevnoga trgovanja.

Među znanstvenicima je bilo uvriježeno mišljenje da se znanost, kao dio kolektivne društvene akcije, ne može poistovjetiti s drugim sektorima i disciplinama u kojima su pregovori očito jedina metoda postizanja dogovora. Znanstvenici, po inerciji struke, ne mogu prihvatiti da je istinitost njihovih tvrdnji ili teorija podložna pregovaranju, “natezanju” ili političkom odlučivanju, jer su tvrdnje i teorije ili istinite, (pa se prema tome o njima ne može pregovarati), ili neistinite (a tada se njima uopće ne treba baviti). Drugim riječima znanost je u demokratskim društvima predstavljala potencijalni protuprimjer općevaljanosti i općeprihvatljivosti “demokratskog pregovaranja”, ona je ukazivala na mogućnost legitimiranja autoritarnog rješavanja sporova i u drugim područjima života.

Međutim, razvoj teorije znanosti posljednjih trideset godina navodi nas na suprotan, relativistički, zaključak. Iz teorija velikih filozofa znanosti poput Karla Poppera, Imra Lakatosa, Paula Feyerabenda, mogao se izvući zaključak da opreka istinito-lažno predstavlja preskromno objašnjenje nastajanja i nestajanja sporova. Znanstvena otkrića nisu otkrovenja, već se do njih dolazi raznim postupcima, od kojih je u današnje doba gotovo najvažniji postupak pregovaranja sa suradnicima i postupak njihove kritičke provjere. Teorije dakle nisu samo istinite ili lažne, već unutar njih postoji cijeli niz tvrdnji koje su podložne pregovaranju i koje se rješavaju “izvanlogičkim” i “izvanznanstvenim” metodama.

Već dugi niz godina rješavanje sporova u znanosti predstavlja model za rješavanje sporova u drugim društvenim područjima. Sve je počelo s Thomasom Kuhnom, koji je u svojoj Strukturi znanstvenih revolucija tvrdio kako se teorije uklapaju u veće cjeline ili predstavljaju jezgru cjelina koje je Kuhn zvao paradigmama. Paradigme nisu samo znanstvene već i socijalne jedinice, jer je doseg njihove primjene jednak njihovom društvenom utjecaju i primjenljivosti. Stoga paradigme osim znanstvenih tvrdnji počinju obuhvaćati i niz socijalnih vrijednosti. One imaju svoju dinamiku, svoju revolucionarnost, svoju normalnost i propast. Kuhn po prvi puta spominje da se teorije i tvrdnje ne odbacuju samo zbog nekoliko protuprimjera, nego tek onda kada je na vidiku konkurirajuća paradigma, tj. matrica ili obrazac istraživanja. Ukratko, za teorijske sporove u načelu vrijedi sve ono što obično povezujemo s političkim raspravama.

Bilo je i teoretičara koji su tvrdili da u teorijskim kompleksima mora postojati teorijska jezgra, naime onaj dio koji se ne smije opovrgnuti jer bi inače propala cijela teorija, i jezgrin zaštitni omotač, naime kompleks tvrdnji koji možemo odbaciti bez opasnosti za propadanje cijele teorije, baš kao što političke stranke imaju svoj program, dakle čvrstu jezgru, i dio aktivnosti koje proizlaze iz programa ali nisu bitne za glavni pravac stranačkog djelovanja. (Taj je dio, za razliku od programatskog, podložan reviziji ili pregovaranju.)

Između teorija o znanosti i politike nakon Kuhna nerijetko se uspostavlja znak jednakosti. Kako se onda rješavaju sporovi? Prema koautorima i suradnicima spomenutih Engelhardta i Caplana, Tomu Beauchampu i Ernanu McMullinu, postoji pet modela zaključenja sporova. Prvi je model zaključenja pomoću dobre argumentacije, kada se dokaže netočnost ili nevaljalost suprotnog stajališta. Drugi je model zaključenja pomoću konsenzusa ili usklađivanja stavova. Treći je model zaključivanja sporova pomoću proceduralnih pravila, ako ona postoje. Četvrti je model model zaključenja pomoću prirodne smrti, naime kada postepeno ili odjednom odumre zanimanje za spor ili sudionici u sporu. Sporovi se nadalje mogu zaključivati pomoću pregovora, i napokon, pomoću sile. Da bismo znali koji model rješavanja sporova može funkcionirati u izabranom slučaju moramo znati o kakvoj se vrsti spora radi. Postoje sporovi oko činjenica, oko teorija i oko principa.

Pokušajmo navesti primjere. Kada su parlamentarne stranke razgovarale o tome je li čelništvo Hrvatskih nezavisnih demokrata pisalo pismo američkome kongresu, bio je to spor oko činjenica, kada Vlada raspravlja o visini srednjoškolskih nadnica ili dječjeg doplatka, onda je to teorijski spor, a kada opozicija odbija vratiti se u Sabor, nakon što je vladajuća stranka prekršila dogovor i saborski poslovnik, onda je riječ o načelnom sporu. U politici se te finese često zanemaruju pa se često, gotovo opravdano čuje kako je razrješenje u sva tri navedena spora bilo rješenje pomoću sile, dok je u stvari pismo američkom kongresu postalo svima nezanimljivo, pa je taj spor prirodno odumro; vlada je sa sindikatima srednjoškolskih nastavnika navodno postigla dogovor, dakle radilo se o rješenju pomoću pregovora, a treći, parlamentarni spor još nije završen, pa ne možemo unaprijed reći kojim će se sredstvima i metodama riješiti.

U normalnim okolnostima takve bi sporove rješavao Ustavni sud ili Saborska komisija za proceduralna pitanja, ali u našoj mladoj demokraciji ti su sporovi ostavljeni na klasifikaciju i kvalifikaciju sociolozima i razrijeđenoj javnosti.

Demokracija se od tiranije razlikuje po tomu što isključuje neke metode razrješenja sporova, kao što je primjerice metoda rješavanja silom. Državna sila dakako mora postojati, ali u demokraciji ona nije batina vladajuće stranke koja se okreće protiv protivnika s istoga terena. Ona postoji kako bi garantirala mogućnost sudjelovanja svakome, tj. kako bi spriječila kamenovanje suca i omogućila opći fair play.

Demokracija se naime razlikuje od tiranije po vrsti sporova. U demokraciji prevladavaju takozvani djeljivi sukobi, što znači da sukobi nisu frontalni. Upravo se zbog toga oni mogu rješavati jedan-po-jedan, postepeno, pomoću procedurom ustanovljenog procesa odlučivanja i rješavanja sporova. U tiraniji se naprotiv zbog pomanjkanja pojedinačne odgovornosti sporovi vežu, pa se naposljetku stvara sukob “mi” protiv “njih”.

Kako se rješavaju sporovi na hrvatskoj političkoj sceni i može li nam pomoći navedena klasifikacija? Hrvatska, koja se nalazi u svojevrsnom purgatoriju, u načelu koristi sve navedene oblike rješavanja sporova. Uključena u ratni sukob, ona razumljivo koristi silu kao metodu rješavanja spora oko suverenosti. Na vanjskopolitičkoj, pa čak i unutarpolitičkoj sceni koristi pregovore, oko teritorijalnih i drugih političkih pitanja. Postoje i sporovi koji odumiru prirodnom smrću, recimo negdašnja referendumska dilema “federacija ili konfederacija” (premda će se isti problem uskoro možda postaviti i Hrvatskoj). Postoje također i osobe koje su u Saboru zadužene za preispitivanje proceduralnih pitanja i donošenje presuda o proceduralnim sporovima (premda se one relativno rijetko javljaju). Neka su se pitanja nekoć u Saboru rješavala konsenzualno. Ostaje pitanje postoje li sporovi koji završavaju dobrim argumentom. U medijima često imamo prilike čuti kako Predsjednik Republike Hrvatske u svojim dvorima prima izaslanstva vlade i raznih njezinih ministarstava. Izaslanstva izvješćuju Predsjednika Republike o svojem radu i svojim problemima. Oni od njega zasigurno dobivaju vrlo dobre argumente pomoću kojih će riješiti svoje ili međusobne sporove.

Tako je naša putanja razrješavanja sporova napravila puni krug. U znanosti, ili točnije u prirodnoj znanosti, za koju se isprva smatralo da svoje sporove rješava uglavnom dobrim argumentom, pokazalo se da je “dobar argument” vrlo relativna stvar, odnosno da ovisi o mnogim drugim, političkim, socijalnim ili psihološkim faktorima. A u politici, za koju neki vele da je umijeće mogućega, pokazalo se da može biti i obrnuto. Umjesto rješavanja sukoba konsenzusom ili pregovorima, sporovi se mogu rješavati i “dobrim” argumentom. Samo kada otpočetka ne bi bilo jasno da dobri argumenti u politici vrlo vjerojatno uvijek dolaze od istoga čovjeka.

 

DRUGI ČIN

Vjerniji slušatelji Rađanja nacije možda će primijetiti da se imena harvardskih stručnjaka Rogera Fishera i Williama Uryja češće spominju u našem nedjeljnom serijalu i sigurno će se zapitati u čemu je stvar? Roger Fisher i William Ury autori su svjetskih i regionalnih bestselera Dragi Izraelci, Dragi Arapi: Pristup miroljubivom rješenju, Internacionalni sukobi za početnike, Ostvarenje zajedništva: uspostava odnosa tokom pregovora, Kako se rješavaju sporovi: Izrada sistema za smanjenje troškova sukoba, i napokon Kako postići da. Pregovori bez odustajanja i Kako izbjeći “ne”. Pregovaranje s nepopustljivima ili kako to u izvorniku glasi: Pregovaranje s teškim ljudima.

Umijeće pregovaranja i držanja stvari pod kontrolom su teme koje su zasigurno obilježile “današnji trenutak” ili hrvatsku ratnu epohu, jer na Balkanu, na području predmeta hardvardskog proučavanja, po mjernoj jedinici, tj. glavi stanovnika, pregovora ima gotovo najviše na svijetu. Neposredno prije rata pregovarali su predsjednici republika oko federacije i konfederacije, potom se pregovaralo trgovačkim kanalima, o tome kako i kada će Srbi vratiti oteto oružje, kada će s hrvatskog teritorija otići JNA, pregovaralo se sa Šabanom Muratovićem, bosanskim dragovoljcem koji je htio rušiti branu kod Višegrada… Prava lavina pregovarača i njihovih vještina dogodila se s dolaskom promatrača EZ-a i Crvenoga križa, s njihovim pregovorima o povratu mrtvih i ranjenih, i napokon s dolaskom UNPROFOR-a i humanitarnih organizacija. Dok su stotine tisuća ljudi umirale, pregovaralo se o veličini plave i ružičaste zone, o obustavi vatre, o načelima pregovaranja, o zabrani letova, o raznim uvjetima i preduvjetima, za mir, za demokraciju, za suživot… Unatoč cinizmu Europe koja je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini promatrala i pokušala riješiti “za zelenim stolom”, da nije bilo pregovora, žrtava bi bez sumnje bilo još mnogo, mnogo više. I tako se ponovno vraćamo teoriji pregovaranja. Sada napokon k nama dolaze pregovarači i teoretičari pregovaranja koji navješćuju razdoblje u kojem bit pregovora više neće biti goli opstanak.

Riječ je o knjigama harvardskih profesora s takozvanog Harvardskog programa pregovaranja, koji utvrđuje metode, načine i mogućnosti dobrog, svrsishodnog, diplomatskog pregovaranja. Knjiga Williama Uryja započinje jednim programatskim citatom za cijelu vještinu pregovaranja, rečenicom talijanskog diplomata Daniele Varea: “Diplomacija je umjetnost kojom drugima omogućujete da im bude onako kako vi želite.” Kod Uryja to izgleda zvuči ovako: U prvoj fazi protivnikova napada oduprite se nagonu da uzvratite udarac ili da prekinete razgovor. Protivnik je naime unaprijed uračunao efekt vašeg bijesa. Izađite na balkon, kaže Ury, ohladite se, točno odredite vlastite interese, identificirajte svoju najbolju alternativu postizavanju sporazuma, odlučite trebate li pregovarati, i usredotočite se na svoj cilj. Zatim imenujte protivnikovu igru, prepoznajte njegovu taktiku, budite svjesni svojih slabih točki, a potom kupite vrijeme za razmišljanje. Ne donosite važne odluke na licu mjesta. U Fisherovim i Uryjevim djelima jedno od središnjih mjesta jest BATNA odnosno NAPS, tj. najbolja alternativa postizanju sporazuma. Autori nas često opominju da protivnika ne možemo ucjenjivati, od njega iznuđivati neke ustupke ili postizati svoje ciljeve ako nemamo alternativno rješenje s kojim, ako stvari pođu po zlu, također moramo biti zadovoljni. Recimo ako svome šefu kažete: “Ako mi ne date povišicu, ja ću otići” i ako šef zna da vi nemate kuda otići, vaša će ucjena biti besmislena, i smatrat će vas lošim pregovaračem. Osim toga, može se dogoditi da ostanete bez posla. Ali ako šefu date do znanja da vam suparnička tvrtka nudi bolju plaću, vaš će način iznuđivanja postići barem djelomičan efekt. Stoga Fisher i Ury preporučuju da se u pregovore niti ne ide ako nemate jasnu BATNU, tj. najbolju alternativu vašim postavljenim zahtjevima.

U drugoj fazi, Ury preporučuje da pogledate predmet pregovaranja sa suparničke strane. “Valja znati ploviti uz suprotan vjetar i lavirati dok ne naiđete na vjetar pravoga smjera.” Slušajte aktivno, rekapitulirajte suparničke riječi, tražite ispravke, priznajte suparniku da shvaćate što i zašto vam nešto želi reći, priznajte osjećaje suparnika i ponudite ispriku bez ustručavanja, premda bi i sami zasluživali ispriku. Suglasite se s čim god možete bez ustupaka, akumulirajte potvrdne odgovore (kimanjem glave ili drugim znakovima) i izgradite poslovan odnos (izbjegavajte metafizičke).

Nemojte odbijati, već promijenite okvir, perspektivu, žargon, mjesto ili trenutni predmet razgovora. Zatim postavljajte pitanja usmjerena na rješavanje problema. Pitajte zašto i zašto ne, što ako, po čemu je to korektno, iskoristite moć šutnje. Ta promjena okvira hini suradnju i postiže povjerenje oponenta. Vaše suglasje samo je prividno. Premda prividno zalazite na partnerov teren, on zapravo ulazi u vašu igru. I tu je prednost svjesne metode ili manipulacije pregovorima.

U Fisherovim i Uryjevim knjigama riječ je o mogućnosti ili o pokušaju da se pregovaranje, kao uostalom i sve ljudsko djelovanje pod kapom nebeskom, pretvori u dio opće tehnike i metodologije kojima vladaju imanentni ili prirodni, gotovo nadsubjektivni zakoni. Neki njemački filozofi sredinom XX stoljeća bili su vrlo skeptični prema takvim metodama dopuštene i korisne manipulacije. Oni bi rekli da se u svim tim metodama, u cijeloj toj masovnoj produkciji prizemnih savjeta, u knjigama koje pišu o tomu kako osvojiti ljubavnicu, kako održati stas, kako zadržati mirnoću i upoznati život, kako dobro upravljati, u raznoraznim blefsikonima za književnost, kuhanje, filozofiju, politiku, prirodnu znanost i slično, pa onda naravno i u tobožnjim metodama dobroga pregovaranja “gubi autentičnost subjekta”, tj. čovjeka, i da se time, u naše doba, doba slike svijeta, hod u prosvjetiteljstvo, gušenjem izvorne slobode i čovjekova spontaniteta, pretvara u civiliziranu tiraniju.

Ali filozofije “Stop worrying and start living”, u koje ubrajam i filozofiju harvardskih profesora dobroga pregovaranja, filozofiju koja sa zakašnjenjem od četrdeset godina, u Njemačkoj polučuje nezapamćeni uspjeh, ne smatram izrazom “ugodne neslobode”, niti izrazom “represivne tolerancije” kako je to mislio Herbert Marcuse. Takva didaktična, katkada i prosvjetiteljska filozofija prema kojoj se metodičnost može postići u svemu, filozofija prema kojoj za svaku stvar, recimo na kutiji za šibice, treba posebna uputa o rukovanju, doista nema nikakve veze s Hitlerom, markizom de Sadeom i Uliksom. Kada govorimo o tome kako postići Da bez odustajanja, i kako izbjeći ne u raspravama s teškim pregovaračima, riječ je jednostavnoj, običnoj, svakodnevnoj potrebi da izbjegnemo svađe u obitelji i na poslu, a ako je taj suvremeni ersatz za bonton ili pak za makjavelizam moguće proširiti i na politiku ili trgovinu, tim bolje – za nas i za tantijeme autora.

Kada sam nedavno ušao u jednu veliku zagrebačku knjižaru kako bih nabavio prvi prijevod Williama Uryja na hrvatski, Kako izbjeći ne. Pregovanje s nepopustljivima, prodavačica me je blaženo priupitala: “A kamo bi to spadalo?” I premda sam znao sadržaj knjige, bilo mi je doista neugodno kada sam shvatio da ni približno ne mogu odrediti žanr te knjige. Kojem žanru pripadaju svi novotiskani blefsikoni, preporuke za dobre menedžere, orijentacije u vremenu i prostoru, sve one gomile knjiga koje zapravo ipak rado čitamo, poput one antičke kuharice čija je primjenljivost i upotrebna vrijednost prilično skromna? Očito je riječ o jednom posebnom žanru.

Da je riječ o stvarno posebnom žanru, kada govorimo o Uryju i Fisheru, vidimo i po izrazima na ovitku hrvatskog i američkih izdanja. O knjigama naime pohvalno govori notorni grešnik u pregovaranju s Irancima, u slučaju Homeinijevog zaposjedanja američke ambasade i u pregovorima oko američkih talaca, bivši američki predsjednik Jimmy Carter, poznati ekonomist John Kenneth Galbraith, i što je za nas danas posebni kuriozitet, umirovljeni pregovarač po struci, pregovarač za UMPA zone, gospodin Cirus Vance.

Ali nisu samo političari i profesionalni pregovarači potencijalni i stvarni potrošači novoizmišljene robe. Knjige Uryja i Fishera postale su dio standardne opreme i “treninga” visokih časnika Ujedinjenih naroda, posebice na tlu bivše Jugoslavije. O njima se vode višednevni seminari. Strane zaklade u svojim bezbrojnim registratorima obavezno imaju kratke sažetke knjiga harvardskih stručnjaka za pregovaranje i, ako je sastavljač skripta bio malo nadobudniji, uz to i poneku kritičku primjedbu, tek toliko da se zna kako u golemim birokratskim institucijama osim birokrata postoje i oni koji su se nekoć nadali nekom “višem” pozivu. Osim toga, sve ljude zanima kako postići “da” i kako izbjeći “ne”. Evo kako započinje Fisher-Uryjeva zajednička knjiga: Kako postići da. Pregovarački sporazum bez odustajanja: “Htjeli vi to ili ne, vi ste pregovarač. Pregovori su fact of life. Raspravljate o povišici sa šefom. Sa strancem se pokušavate dogovoriti o cijeni njegove kuće. Dva pravnika pokušavaju utvrditi naknadu za automobilsku nesreću. Skupina naftnih kompanija udružuje se zbog istraživanja podmorskih nalazišta nafte. Gradski službenik sreće se s vođom sindikata kako bi spriječio štrajk u prometnim službama. Ministar vanjskih poslova Sjedinjenih država sjeda sa svojim sovjetskim kolegom kako bi postigli dogovor o ograničenju nuklearne vojne sile. Sve su to pregovori. Svatko pregovara o nečemu svaki dan. Poput Moliereova Monsieura Jourdaina, koji je očaran kada shvaća da je cijeli život govorio prozu, tako i ljudi pregovaraju, premda ni sami ne znaju da to čine. Pregovori su osnovno sredstvo stjecanja onoga što želite od drugih. U sve se više situacija koriste pregovori; sukob je industrija u razvoju. Svatko želi sudjelovati u odlučivanju koje utječe na njegov život, a sve je manje ljudi koji prihvaćaju tuđi diktat. Svaki je pregovor drukčiji, ali njegovi osnovni elementi se ne mijenjaju.”

 

TREĆI ČIN

Prema marksističko-lenjinističkoj ortodoksiji komunističko je društvo nakon iskorjenjivanja klasnih suprotnosti trebalo biti društvo bez sukoba. Komunizam je trebao biti raj na zemlji, u kojemu više nema sukoba među nacijama, sukoba između bogatih i siromašnih, između klase na vlasti i klase podčinjenih, između različitih obrazovnih staleža itd. Prema istoj doktrini, samo je kapitalizmu, odnosno građanskome društvu svojstveno da razvija društvena proturječja koja iznutra razaraju društvo i naposljetku rađaju novi poredak. Ta je doktrina izmišljena da ušutka neposlušne i nezadovoljne, uvrijeđene i ponižene, i da posredno opravda jednopartijski sistem, dakle sustav u kojemu, barem na političkome vrhu, neće biti javnih konflikata. Informacije o sukobima u socijalističkim društvima pomno su se skrivale kako oni ne bi prerasli u opće nezadovoljstvo. U federalnim državama kakva je bila Jugoslavija ta se šutnja zaogrnula kovanicom “bratstvo – jedinstvo”; u ime te šutnje klasa na vlasti imala je odriješene ruke da na svoj način spriječi svaki sukob ili kritiku vlasti. Danas se toj doktrini možemo samo gorko nasmijati.

Pa ipak, mit o društvenom jedinstvu ostao je i dalje na snazi. Sjećam se jedne epizode iz 1990., iz razdoblja prvih izbora; jedan mi je student u to vrijeme prigovorio kako sada svi Hrvati moraju biti jedinstveni, i kako Koalicija narodnog sporazuma ugrožava to jedinstvo. Mit o hrvatskom bratstvu i jedinstvu pod okriljem vladajuće stranke trajao je sve do formiranja Hrvatskih nezavisnih demokrata. Sve do tada opoziciji su čak i ozbiljni ljudi često predbacivali da razbija jedinstvo Hrvatske. Kada je iz vladajuće stranke istupio jedan važan dio članstva i saborskih zastupnika, njezino je čelništvo s izvjesnom nelagodom izjavilo, kako je to normalni proces u svakoj parlamentarnoj demokraciji; kao da se ispričava onima koji još uvijek vjeruju u mit o jedinstvu.

No čini se da će unatoč tomu mit o hrvatskome bratstvu i jedinstvu, zbog ratne situacije, u svijesti mnogih građana još dugo trajati. Jedino tako možemo razumjeti vrlo nedvosmislene i često autoritarne postupke državnih vlasti prema Istri i njezinim političkim tijelima, postupke kojima vlast, smatrajući da ima apsolutnu legitimaciju da u ime toga zajedništva bude neosjetljiva na potrebe ili htijenja određene regije, stanovništvo i stranke jednoga kraja želi prisiliti da misli na vladajući način.

Riječ je očito o reziduumu stare politike i ideologije koja pretpostavlja da u dobrome društvu nema i ne smije biti sukoba. Prema toj politici, ili točnije političkoj filozofiji, svaki sukob uništava društveno vezivno tkivo i zato sukobe treba po svaku izbjegavati odnosno stišavati. Razgovorom ili represijom.

Ali ta je pretpostavka vrlo sporna, i kako vidimo iz gorenavedenoga primjera kao i iz bliže povijesti prethodne države, pretpostavka o nužnosti apsolutnoga sadržajnog i formalnog jedinstva može upravo razoriti društvenu i državnu tvorevinu, unatoč ili u skladu s tvrdnjom engleskog filozofa Alfreda Northa Whiteheada: “Važni civilizacijski napretci uvijek su procesi koji u prah i pepeo pretvaraju društva u kojima se oni odvijaju”.

Zbog očite pogrešnosti marksističke ili pseudomarksističke teorije o beskonfliktnosti “besklasnih” društava, u zapadnoj su se Europi razvile teorije o korisnosti društvenih sukoba. Vodeći noviji politički filozofi koji zastupaju takav stav su Francuz Marcel Gauchet i Nijemac Helmut Dubiel. Oni tvrde da je sukob bitan faktor socijalizacije u demokracijama i eminentno proizvodni faktor integracije i kohezije jednoga društva. Predstavnička je demokracija dobra i zbog toga što na najbezbolniji i najbrži način ublažava i rješava društvene sukobe. Ona pojedince socijalizira tako da se otpočetka navikavaju na sukobe i na to da ih moraju rješavati razgovorom ili čvrstom formalnom procedurom donošenja odluka i rješavanja sukoba. U razvijenim demokracijama, uz nužne iznimke, možemo slobodno reći da je tomu doista tako.

Pa ipak, u toj teoriji ima nešto paradoksalno. Neki teoretičari govore o “demokratskome čudu” koje centripetalne društvene sile pretvara u centrifugalne. Gauchetova i Dubielova teorija naime kažu da su većina demokratskih društvenih sukoba korisna i da ima apsolutno konstruktivnu ulogu u tvorbi društvene kohezije, ali pri tomu nije jasno zbog čega bi sukobi bili nučno bolji od stanja bez sukoba. I zar ne postoje sukobi koji očito razaraju društveno tkivo? Je li demokracija institucionalizirana verzija hegelijanskog lukavstva uma, prema kojemu povijest koristi ljudske strasti za opći napredak? Ili je možda riječ o dokazu valjanosti Hoelderlinovskog stiha: “Gdje je opasnost, tu je i spas” ili pak o potvrdi Nietzeovske rečenice: “Ono što me ne ubija, samo me čini jačim”?

Kao i sovjetski sociolozi koji su pedesetih godina razlikovali “antagonističke” i “neantagonističke” sukobe, Gauchet i Dubiel također shvaćaju da postoje sukobi koji nadvladavaju sposobnost političke organizacije da ih riješi. Postoje dakle dvije vrste sukoba: sukobi koji dovode do integracije i sukobi koji vode k dezintegraciji. Prema američkim sociolozima Albertu Hirschmanu i C. E. Lindblomu postoje djeljivi i nedjeljivi sukobi. Prema Hirschmanu postoje tzv. sukobi “više ili manje” nasuprot sukobima “ili – ili”. Jasno je da su djeljivi sukobi slabiji po intenzitetu i da ih je stoga lakše rješavati. Bez obzira hoće li srednjoškolski nastavnici dobiti plaću veću od koeficijenta 2,7 zajamčenog osobnog dohotka ili neće, to neće uništiti društvo u kojemu dolazi do sukoba te vrste. Za razliku od toga sukobi nadležnosti federacije i nadležnosti konstitutivnih federativnih jedinica, ili sukobi centralne vlasti naspram regionalne, nisu sukobi koji mogu pojačati centrifugalne i kohezivne društvene sile. Neki naši političari međutim s izvjesnim pravom smatraju da prava crta podjele “djeljivih i nedjeljivih sukoba” u današnjoj situaciji razdvaja interne hrvatske parlamentarne sukobe kao “djeljive”, od “nedjeljivog” ratnog sukoba s “Jugoslavijom”.

Hirschman sukobe u kapitalističkim, pluralističnim i tržišno orijentiranim društvima naziva ukrštenima (“cross-cutting conflicts”). Njih obilježavaju tri osobine: 1. Oni se pojavljuju često i imaju raznovrsne oblike; 2. Oni pripadaju vrsti djeljivih sukoba i stoga ih odlikuje umijeće zaključivanja sporazuma i pregovaranja; i 3. Dosegnuti sporazumi nikada ne daju povoda za iluziju da je riječ o konačnim rješenjima na koja su obje strane jednom zauvijek obvezane. Riječ je dakle o sukobima manjeg intenziteta, i frontalnosti.

Mnogi stanovnici istočne Europe još se ne snalaze u takvim “cross-cutting” sukobima pa se još i danas može čuti kako je socijalizam bio bolji barem po tomu što je sve bilo jasno tko vlada, kako se vlada i nad kim se vlada, drugim riječima tko je na kojoj strani sukoba i zašto, a suvremeni su zapadnjački teoretičari Constantov nostalgičan vapaj u vrijeme Napoleona “Nek nam bog vrati loše kraljeve” ironično pretvorili u uzvik “Nek nam bog vrati klasnu borbu”.

Premda se često s pravom tvrdi kako je nedjeljivi sukob poput klasne borbe samo zajedničko ime za brojne djeljive sukobe, iskustvo raspada jedne države daje nam pravo da svojim bogatijim iskustvom pridonesemo raspravi o vrstama sukoba.

Kakvu dakle vrstu sukoba predstavljaju postojeća hrvatska parlamentarna kriza, kriza državne politike u odnosu prema pojedinim hrvatskim regijama, kriza državne politike u odnosu prema izbjeglicama, odnosno zaposjednutim područjima i u odnosu prema budućim ili navodno budućim konfederalnim jedinicama?

Kada bi svima bilo jasno da su svi postupci hrvatskih vlasti bili određeni zakonom i zakonima, odnosno kada bi svi mislili da su oni posljedica demokratskog postupanja u podijeljenoj vlasti, između nezavisnoga sudstva, vlade i parlamenta, i da su rezultat usklađen s određenom koncepcijom pravde i pravednosti, mogao bih s lakoćom utvrditi kako su svi postojeći sukobi hrvatskoga društva djeljivi sukobi, tj. one vrste koju Hirschman naziva sukobima “više ili manje”. Nažalost, ili na sreću, ako je vjerovati zapadnjačkim sociolozima, ti se latentni i manifestni sukobi vrlo često implicite zbrajaju; za njih se ne može reći da su “cross-cutting”, jer se oni sve više počinju polarizirati oko jedne osi. Mnogi glasnogovornici ili pripadnici vladajuće stranke misle da je trenutačna pobjeda u političkim sukobima jedino važna. Sociolozi, koji nisu vezani za trenutačne mijene fortune međutim upozoravaju na oprez. U određenim vrstama društava teza o društvu kao samoregulativnom mehanizmu pokazala se istinitom: što je veća moć u rukama vlasti, to su joj manje šanse da u drugom krugu demokratskog sukobljavanja pobijedi svoje protivnike. Drugim riječima, za mnoge pojedince i regije Hrvatske, pojedinačni i sporadični socijalni i politički konflikti počinju se opet, kao nekoć, pretvarati u one opasnije, nedjeljive, “ili – ili” sukobe. Bit će potrebno još mnogo vremena da shvatimo kako je frontalne sukobe mnogo korisnije rješavati njihovim usitnjavanjem.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.