Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

TRANZICIJA I VRIJEDNOSTI

 

Premda među stručnjacima za tranziciju postoji dvojba o točnoj uzročnoj ulozi privrede na pojavu i stabilnost političkog režima, ipak nitko ne sumnja da između ekonomije i politike na određenoj točci razvoja, postoji veza obostrane podrške. Ali osim ekonomije, stručnjaci sve češće obraćaju pažnju na “pozadinske uvjete” demokracije, na latentne varijable koje potiču demokratski razvoj. Riječ je u prvome redu o obrazovanju i kulturi, o sferi psiholoških, internaliziranih vrijednosti stanovništva koje izravno ili povratno utječu na zahtjeve za što većom političkom participacijom ili odlučivanjem. Prema nekima, izgleda da te vrijednosti katkada igraju i veliku ulogu u samom ekonomskom razvoju. Inkeles i Diamond primjerice tvrde: “čini se da život u razvijenijoj zemlji ističe važnost osobnosti; on daje pojedincima veći osjećaj za osobnu vrijednost, zadovoljstvo i kompetenciju, negoli što to možemo zaključiti iz njihova obrazovanja i zanimanja. Što je neka zemlja ekonomski razvijenija, pojedinci inače slični po statusu razvijaju kvalitete koje pridonose stabilnoj politici i svrsishodnom ekonomskom ponašanju, jer su povjerljiviji i tolerantniji prema drugima, pri čemu je njihova uvjerenost u vlastite sposobnosti puno veća”. Klasična sociološka analize radne etike u kapitalizmu Maxa Webera dodatno pokazuje da utjecaj privrede na osobnost nije jednostran, već da prethodno odabrane vrijednosti mogu u velikoj mjeri odrediti i prirodu same ekonomije.

Ne ulazeći u filozofsku prirodu problema kokoši i jajeta, teoretičari tranzicije mogu se zadovoljiti konstatiranjem korelacija ekonomije, politike i ostalih kulturnih i psiholoških varijabli. Kao što smo rekli, prva takva aksiološka varijabla jest školstvo. Prema podacima Svjetske banke, promjene u postotku upisa u školu u očitoj su korelaciji s razvijenošću zemlje.

Ali premda je korelacija ekonomije i školstva neosporna, jedna od hipoteza kaže da specifičnu dinamiku ekonomije i politike tvori upravo nesklad između političkog i školskog sustava. Neke relativno nerazvijene ekonomije investiraju natprosječan dio dohotka u obrazovanje stanovništva (komunističke su zemlje izrazit primjer), što može postati poluga propasti političkog sustava, ali kao što pokazuju postojeće analize zemalja tranzicije, i vrlo dobra startna pozicija za ubrzani ekonomski razvoj. Prema riječima O’Donella, Schmittera i Przeworskog, školska je naobrazba najpouzdaniji predviđalački faktor ponašanja, stavova i vrijednosti stanovnika visokorazvijenih društava. Istovremeno, stvaranje srednje klase koja se postiže upravo razvijenim školskim sustavom, osnovni je preduvjet za socijalni zahtjev kontrole vlasti. Komunističke vlasti zemalja u tranziciji nisu istovremeno mogle zadovoljiti suprotstavljene zahtjeve inteligencije i “tehnokracije”, i radništva, stoga je dugoročno autoritarno balansiranje raznorodnih interesa bilo osuđeno na demokratsko popuštanje.

Drugi važan kulturni i vrijednosni test “preduvjeta” za demokraciju jest religija. Weber je pokazao kako je protestantska radna etika bila nužna za pojavu efikasnih kapitalističkih država, i za njihov nagli razvoj u usporedbi s ostalima. Sličnu tezu ponovio je nedavno Pierre Trudeau uspoređujući kanadski Quebec s ostalim kanadskim, anglofonim i protestanstkim državama: “Katolički narodi nisu bili veliki zagovornici demokracije. U duhovnim su stvarima oni autoritarni… U stvarima koje se tiču suvremenosti, oni nisu skloni tražiti rješenja čistim prebrojavanjem glasova.” Analiza južnoameričkih političkih i ekonomskih sustava potvrđuje tu hipotezu: Argentina je primjerice do Drugog svjetskog rata bila razvijenija od Kanade. Nestabilnost južnoameričkih demokracija neki teoretičari traže i u autoritarnoj podršci jakim vođama koja proizlazi iz sličnog načina rješavanja problema na duhovnome planu. Isto tako, Weiner, Bollen, Jackman, Blondel i drugi, pokazali su kako je religiozna priroda imperijalističkih naroda imala velik utjecaj na demokratski razvoj kolonija: “Sve postkolonijalne zemlje s više od milijun stanovnika (i gotovo sve sa manje), koje su nastale nakon II svjetskog rata i imale stabilnu demokraciju, bile su nekadašnje britanske kolonije” . Francuske, Španjolske, Portugalske i Belgijske kolonije imaju daleko slabiji record. Slični rezultat pokazuju i neke analize baltičkih zemalja. Protestantska Estonija i Latvija (unatoč, ili možda upravo zbog raznovrsnog etničkog sastava i relativno lošijeg geografskog položaja) već sada postižu relativno bolje rezultate od katoličke Litve (3830$ : 3410$ : 2710$ BNP). Slične se razlike mogu vidjeti u oblastima država s miješanim religioznim tradicijama, primjerice u Belgiji, ili čak u nekoć socijalističkoj Češkoj. Ako protestantizam ističe važnost osobnih opredjeljenja koja dovode do poduzetnosti i respekta prema razlikama, važnost koju katolicizam daje kolektivnom vrlo je često bila inhibirajuća za ekonomiju. Pa ipak, navedene klasične tvrdnje zanemaruju činjenicu da je većina zemalja u kojima se pojavila demokracija nakon 1970. godine bila upravo katolička.

Tvrdnje međutim, da religija ima utjecaj na razvoj ili susprezanje demokracije najbolje se pokazuju na primjeru Islama. Prema Gastilovom testu političke slobode, nijedna islamska zemlja godine 1989. nije bila demokratska. Ta se tvrdnja objašnjava činjenicom da islamska vjera ne dopušta odvajanje sekularnih i religioznih svjetova. Premda je jačina utjecaja Budizma i Konfucijanizma na demokraciju sporna, ne sumnja se da su obje religije bile vrlo bitne za internaliziranje iznimno čvrste radne etike kojom Istočni Azijati danas osvajaju tržišta svijeta.

Kada je riječ o radnoj etici, ne treba zaboraviti da je komunizam i njegova tendencija “pune zaposlenosti” ostavio vidljivog traga u navikama stanovnika. Zapadni Nijemci gotovo u pravilu više cijene radne navike gastarbeitera, negoli tradicionalno marljivih Prusa. Međutim, tipično komunistička maksima “nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi” ipak nije uspjela do kraja iznivelirati razlike u već postojećim radnim vrijednostima stanovnika, stoga komunistička egalitarnost u budućnosti neće predstavljati bitan objašnjavalački faktor.

Osim školstva, religije i radne etike, kao preduvjet za demokraciju često se spominje demokratska tradicija, postojanje nekog razdoblja u povijesti naroda u kojemu se znalo za više ili manje demokratsko funkcioniranje institucija. Ali, ma koliko političke, etičke i religijske tradicije bile važne za pojavu i stabilnost demokracije, ne smijemo ih promatrati deterministički, jer, kako kaže F. Fukuyama, kada bi svi ti uvjeti bili nužni, nijedna zemlja nikada ne bi postala demokratska, budući da nema naroda i kulture koji nekoć nije imao jake autoritarne tradicije.

Izuzevši najstabilnije demokracije Zapadne Europe i Amerike, postoje jake indicije da izbor demokratskog političkog sustava (predsjednički nasuprot parlamentarnom sustavu, većinski nasuprot proporcionalnom) bitno određuje fleksibilnost demokracije prema novonastalim problemima. Juan Linz primjerice tvrdi da bi brojne južnoameričke demokracije (od kojih je najpoznatiji čileanski primjer) lakše prebrodile poteškoće da su imale parlamentarni a ne predsjednički sustav. Međutim, suprotno tomu, novija istraživanja O’Donella i Kurtha o odnosu demokracije i razvijenosti privrede pokazuju da su birokratsko autoritarni režimi u zemljama u razvoju bili do određene granice “korisni” za unapređivanje privrede. Godine 1985. donja je granica na tzv. N-krivuljama, bila $2979 po glavi stanovnika: drugim riječima, kada se postigne dohodak veći od navedenog, stupanj demokratizacije mora biti bitno viši kako bi se taj dohodak dalje povećao.

“Inkeles-Diamondova” veza ekonomije i psihološke samouvjerenosti s početka teksta, u zemljama Istočne Europe daleko je značajnija nego što se obično misli. Ona je nesumnjivo uzrok želji za “priključenjem Europi”. Ali osim toga, u zemljama nekoć univerzalnog egalitarizma, stanovnici su razvili vrlo visoku osjetljivost prema razlikama u produktivnosti, stoga je u svakom trenutku u svijesti većine stanovnika postojao jak osjećaj za hijerarhiju nacija sukladan ljestvici društvenog proizvoda: on je stvorio jake komplekse nacionalne superiornosti i inferiornosti. Bez pretjerivanja možemo reći da je taj osjećaj rezultirao brojnim “nacionalizmima”: on je nesumnjivo stvorio slovensku i hrvatsku želju za samostalnošću, a poticao je već postojeći resantiman Čeha i Mađara prema Slovacima odnosno Rumunjima.

Upravo sljedeći navedenu misao možemo objasniti tako veliku važnost kulturno-aksioloških varijabli, odnosno uloge “nacionalizma” u transformaciji Istočne Europe. Naime, u odsutnosti nekih drugih vidljivih parametara, kriterij ekonomske produktivnosti, stvaranjem kompleksa superiornosti i inferiornosti, predstavljao je u oba slučaja polugu nezadovoljstva, pogotovo u slučajevima kada ekonomska snaga naroda nije bila adekvatna njihovoj političkoj ulozi.

Promatrajući mikrosociološki, vrlo je značajno kako su se vrijednosti jednoga naroda sukobljavale s drugima; odnosno jesu li se sukobi naposljetku pretvorili u zahtjev za sekularnom tolerancijom, ili za vrijednosnom hijerarhijom i isključivošću. Iz Hayekova “ideološkog trokuta” mogli bismo postaviti hipotezu da je u prvim razdobljima demokratske transformacije vrlo bitno što pravilnije balansirati tri često suprotstavljene vrijednosti buržoaske revolucije: slobodu (u smislu prava vlasništva), oko koje se bore konzervativci i liberali, bratstvo (oko koje postoji sukob između konzervativaca i socijaldemokrata), i jednakost (oko čega se načelno slažu liberali i socijaldemokrati).

Navedena matrica “idealnih tipova” vrlo dobro pokazuje dinamizam vrijednosti implicitan u političkim opcijama. Pretezanje jedne vrijednosti, ili jedne stranice u trokutu može narušiti, i dugoročnim zadržavanjem najčešće narušava političku stabilnost.

Kakva predviđanja za nove europske tranzicione zemlje možemo stvoriti na temelju navedenih kulturoloških varijabli? Nove tranzicijske zemlje dobro pokazuju kako su navedene kulturološke i aksiološke varijable tek drugorazredne pretpostavke za demokraciju, i da se “Lipsetova hipoteza” o prvenstvu ekonomije opet pokazala višestruko točnom: osim neposrednog utjecaja na politički sustav, ona proizvodi vrijednosnu, psihološku hijerarhiju među stanovnicima raznih naroda, koja neizravno utječe na politiku i ekonomsku poduzetnost.

Relativno dobro školstvo u većini komunističkih zemalja (prema statističkim mjerilima i mjerilima trećeg svijeta) nedovoljno je distinktivni faktor za objašnjenje već sada postojećih bitnih razlika među tranzicionim zemljama. Pravoslavlje, za koje se isuviše često tvrdilo da potiče “protestantsku vrijednost” individualne ambicioznosti odnosno samouvjerenosti, nije pokazalo posebno jak utjecaj na razvoj demokracije.

Na razvoj demokracije dakle presudno utječu početni uvjeti od kojih se kreće u transformaciju. Pragmatično gledano, posve je irelevantno jesu li razlike u početnim ekonomskim uvjetima bile stvorene kulturološkim razlikama. Ali je opravdano pretpostaviti da će uvjeti koji su stvorili ekonomske razlike među istočnoeuropskim zemljama djelovati na sličan način i u budućnosti, te da će sigurnost ulaganja ovisiti o već sada jasnoj interakciji ekonomskih, političkih i kulturoloških faktora.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.