Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

THOREAU I RAWLS O GRANICAMA GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI

Sjećam se kako je moju sklonost prema radikalno liberalnim idejama pred petnaestak godina potaknuo Henry David Theoreau, američki romantičar, esejist iz prve polovice 19. stoljeća svojim esejom pod naslovom “O dužnosti građanske neposlušnosti”. Taj znameniti i često spominjani esej započinje sljedećim riječima:

Svim srcem prihvaćam motto: “Najbolja je vlada koja najmanje vlada” i volio bih vidjeti kako se to ostvaruje brže i sistematičnije. Sprovede li se to načelo, dobit ćemo nešto u što također vjerujem: Da je “najbolja vlada koja uopće ne vlada”. Kada ljudi budu spremni za to imat će i takvu vladu. Vlada je u najboljem slučaju korisno sredstvo, ali većina vlada ipak je nekorisna, a katkada su i sve nekorisne… Vlada, odnosno oblik koji je stanovništvo izabralo da vrši njegovu volju, podložna je zloupotrebi i kvarenju prije negoli stanovništvo uspije djelovati pomoću nje… Svoj glas možda ću dati onome što mislim da je ispravno, ali nisam životno zainteresiran za to da pobijedi ono što smatram ispravnim. To ostavljam većini… Čak i glasanje za ono ispravno znači ne raditi ništa za to.

Iz Thoreauove priče doznajemo kako je oblik njegovoga sukoba s američkim vlastima bio sukob oko poreza. Thoreau je odbio platiti porez, stoga je dospio u zatvor, ali u njemu je proležao samo jedan dan, jer je neki savjesni susjed, znajući za Thoreauove kreposti, umjesto njega platio navedeni porez.

Situacija se u tom razdoblju od petnaestak godina promijenila. Nekoć se ideja o građanskoj neposlušnosti tumačila kao opća subverzija jednog korumpiranog, komunističkog sustava, da bi na kraju, premda nikada nije imao restriktivni porezni sustav, taj sustav i propao pod utjecajem građanske neposlušnosti. Sjetite se samo vojnog “suđenja četvorici” u Sloveniji, ili pak revolta koji je izazvalo vojno suđenje prvim hrvatskim časnicima. Danas, u novoj državi koja pokušava uspostaviti fiskalnu disciplinu, Thoreaua sam pročitao sasvim drukčijim očima.

Istina je, i danas vjerujem da je država zlo, ali najmanje zlo koje imamo, kako je jednom rekao Karl Popper. Isto tako vjerujem da je općenito najbolja država ona koja od građana uzima najmanji porez. Ali Thoreaov usklik da je najbolja ona vlada koja ne vlada, danas shvaćam kao romantično anarhistički, utopistički i solipsistički vapaj za slobodom samotnjaka. Kao literarni esej, on može biti zanimljiv, ali kao politička teorija, esej “O dužnosti građanske neposlušnosti” ne može pružiti velika obećanja. Danas nijedan liberal u građanskoj neposlušnosti ne vidi politički ideal, pa čak niti poželjnu normu. Štoviše, liberali danas zagovaraju upravo suprotno, ideju da treba poštivati zakone, katkada čak i kada su pogrešni. Isto tako, danas se nijedan liberal ne usuđuje suprotstaviti ubiranju poreza kako ga ne bi proglasili utopistom.

Što dakle preostaje od važnosti Thoreauove građanske neposlušnosti? Prvo, Thoreau je bio jedan od prvih koji je shvatio važnost sumnje i relativiziranja vlastitih vrijednosti. Na jednom mjestu u istom eseju on kaže: “Ne želim se svađati ni s kim, ni s pojedincem, ni s narodom. Ne želim prednjačiti, praviti se da sam bolji od svojih susjeda…. Ima zaista razloga što sumnjam u sebe.” To je načelo pogrešivosti kasnije postalo aksiom liberalizma.

Ali drugi i važniji razlog jest Thoreauovo shvaćanje zajednice. Njegov prezir prema “vladi” odnosno državi, temelji se na vjeri da pojedinci i zajednice mogu ostvariti svoje ciljeve bez države ili katkada protiv države, u vjeri da građani najbolje znaju što je za njih dobro, i da u državi treba vidjeti, kako on kaže, mašineriju, bezlični aparat koji ne sluša vozača već služi samo vlastitoj svrsi. Država je za njega protivnik kojega treba respektirati kao suparnika u igri dame ili, opet Thoreauovim njegovim riječima, u igri “trik-trak”. Na jednome mjestu Thoreau kaže: “Na svoj način objavljujem tihi rat državi, premda ću uvijek gledati kako da se njome okoristim koliko je to moguće.” Smisao te moralne nedosljednosti jest jačanje vlastitosti i jačanje zajednice, borba za opstanak između dvaju ravnopravnih protivnika. Što je zajednica jača, to je država slabija, i obrnuto, što je država jača, to je zajednica slabija.

Ta je koncepcija toliko strana stanovnicima Srednje i Istočne Europe, naviklim na jaku državu, na tutorstvo i prepuštanje odluka bezličnoj mašineriji države, autoritetu vođe ili vlasti, sklonim krajnjoj identifikaciji s državom ili pak radikalnom revoltu protiv nje, da Thoreaua uglavnom smatraju čistim romantikom. Pa ipak, u tom jačanju civilnog društva, kako se to danas često kaže, nasuprot državi, leži snaga demokracije. “Ono što možeš učiniti sam, ne ostavljaj državi da čini za tebe”, još je jedan klasični motto liberalizma, koji se danas sve češće zaboravlja, čak i u razvijenim demokracijama i civilnim društvima. Jer ostaviš li to državi, za to ćeš morati platiti. Novcem, proizvodima ili životom. I kao krajnost te sentence dobivamo načelo: “Što više stvari ostavljamo državi na slobodnu prosudbu, odlučivanje i vodstvo, to smo manje slobodni; prepustimo li joj se posve, bit ćemo posve neslobodni”. Prepuštanje državi da sve obavi umjesto nas, idealno je i sasvim logično tlo za tiraniju.

Ponovnim čitanjem Thoreauova eseja primijetio sam međutim nešto što se danas više ne smatra liberalnim, već konzervativnim ili pak lijevim. Danas bismo čak rekli i opasnim. Riječ je o potpunom razdvajanju morala i prava. Thoreau sumnja da se moral može “ukalupiti” u pravedni pravni sustav, u sustav prava utemeljen na moralu. Tim shvaćanjem on je posve blizak i desničarima i ljevičarima koji vjeruju da je pravo samo instrument državne sile, a ne metoda kojom se sankcionira moral, izvan kojeg on nema nikakvog političkog značenja. Zato za Thoreaua postoje vrijednosti potpuno izvan i iznad prava “produžene ruke države”. Stoga ćemo često naići i na sasvim izlišne moralne primjedbe o nemoralnosti novca, o tome kako ne treba raditi puno poslova, kako treba živjeti u skladu s vlastitim mogućnostima i biti spreman na uvijek nove početke. Drugim riječima, unatoč Thoreauovom izraženu relativizmu, čak i prema ropstvu, uvijek postoji neki ideal zajednice, moral koji ima jaču snagu od pravnog sustava, iz čega slijedi da pravo na građansku neposlušnost ima svatko prema vlastitom nahođenju, svatko tko ima slobodnu, moralnu viziju, imperativ o nečemu boljem nego što je država i pravo. Taj je moral radikalno individualistički, a zamišljen je da ojača snagu pojedinca ili zajednice, kako bi samostalno sređivao svoje poslove.

Iz Thoreauove biografije saznajemo da se bavio različitim zanatima. Priča kaže da je, kao sin proizvođača olovaka, stvorio prototip tada najkvalitetnije olovke. Kada su mu prijatelji čestitali da je stvorio uvjete da se obogati, odgovorio im je: “Zašto bih dalje radio olovke? Ne želim ponovno raditi ono što sam već jednom dovršio.”

Premda Thoreau nije bio “pravi” buntovnik, u njegovim esejima čujemo onaj zvuk koji se kasnije kod Nietzschea pretvorio u oluju: u moral natčovjeka. Thoreau je znao cijeniti valjanost američke demokracije, jer je tvrdio: “Čak i ova država i ova američka vlada rijetkosti su dostojne poštovanja”. Ali sličnost s Nietzscheom je ipak velika. Za njega je naime demokracija vlast robova, ljudi spremnih da se potčine volji nadređenog autoriteta.

Ideal zajednice koja bi nezavisno od države trebala ostvarivati ideju vlastitoga dobra više nije liberalni ideal, jer u toj ideji, kao i u radikalno anarhističkom individualizmu leži opasnost za prava drugih. Postupa li neka zajednica, ili neki pojedinac samo na temelju vlastitih načela o dobru, i ako pri tome ne priznaje pravni okvir, onda sustav koji se na taj način gradi može stvoriti velike povrede prava drugih ljudi i drugih zajednica.

Što je onda u liberalnoj tradiciji preostalo od “građanske neposlušnosti”? U svom eseju iz knjige Jedna teorija pravde pod naslovom “Teorija građanske neposlušnosti” , John Rawls, suvremeni američki liberalni teoretičar morala i prava, upućuje na granice i dosege pojma i teorije građanske neposlušnosti. Rawls kaže: “Ova je teorija zamišljena jedino za posebni slučaj takvoga društva koje je gotovo sasvim pravedno i najvećim dijelom dobro uređeno, ali u kojem ipak dolazi do ozbiljnih povreda prava… Problem građanske neposlušnosti postavlja se jedino u približno pravednoj demokratskoj državi za one građane koji priznaju i prihvaćaju legitimnost ustava. Problem je u konfliktu dužnosti. U kojoj točki prestaje obvezivati dužnost pokoravanja zakonima koje je izglasala zakonodavna većina… s obzirom na pravo obrane vlastitih sloboda i dužnosti suprotstavljanja nepravdi?… Zato je problem građanske neposlušnosti vrlo značajan kao ogledno pitanje za svaku teoriju o moralnoj osnovi demokracije.” Rawls definira građansku neposlušnost “kao javni, nenasilni, svjestan i politički čin oprečan zakonu, kojemu je obično cilj da izazove promjene u zakonu ili političkoj djelatnosti vlade” i dodaje: “Bilo kakvo miješanje u građanska prava drugih umanjuje kvalitetu neposlušnosti nečijeg čina… Građansku neposlušnost ne karakterizira nasilje… Ona izražava nepokoravanje zakonu u granicama poštivanja zakona, iako je na njegovu rubu.” Taj čin mora biti javan, kaže dalje Rawls, jer bismo ga u suprotnom mogli zvati izbjegavanjem, a ne odbijanjem nečega zbog savjesti. Građanska je neposlušnost apel zajedničkoj koncepciji pravednosti.

Drugim riječima, za suvremene liberalne teoretičare ipak postoji moralni temelj prava. Kada je on ugrožen, opravdano je nenasilno ukazivati većini na nepravednost neke zakonske odluke. Građanski je neposluh međutim posve neopravdan, kaže Rawls, kada se krši načelo jednakoga prava, odnosno kada se on ne može oblikovati kao moralno načelo koje bi trebali prihvatiti svi, tj. kada se traži neko posebno pravo za sebe ili druge kojim bi se pak ograničavalo pravo drugih ili pak kada bi univerzaliziranje prava na građansku neposlušnost, recimo u slučajevima općeg odbijanja općeprihvaćenog zakona, ugrozilo načelo jednakoga prava i načela razlike, Rawlsovih dvaju stubova pravednosti pravnoga poretka. Ukratko, građanska neposlušnost opravdana je samo u onim slučajevima kada je zakon toliko nepravedan da pokoravanje zakonu ne dolazi u obzir, recimo u slučaju da zakon naređuje da posredujemo u porobljavanju drugih ili da se pokorimo sličnoj sudbini.

Što je međutim s pravom na građansku neposlušnost u nedovoljno uređenim demokracijama, u društvenim i pravnim poretcima u kojima moralni temelji prava nisu jasno postavljeni, ili su eksplicite nepravedni? Rawls odgovara da u takvim uvjetima pravo na građansku neposlušnost ne postoji. Time želi reći da ga ta situacija ne zanima jer izlazi iz okvira teorije pravednosti, i drugo, da u tim uvjetima nema smisla govoriti o pravu na građansku neposlušnost, već možda o nekom drugom pravu, recimo o pravu na svrgavanje cijelog poretka, o pravu čija su sredstva i ciljevi bitno drukčiji od prava na građansku neposlušnost….

Thoreau je pravo na građansku neposlušnost smatrao elementom zaštite prava pojedinaca pred državom. Ali želimo li to pravo shvatiti ozbiljno, onda se ono ne smije pretvoriti u element stvaranja anarhije. Thoreau nema rješenja za to proturječje. Rawls međutim, ograničavajući doseg toga prava, ukazuje na snagu načela pravednosti u demokratskim i dobrim društvima. Ono je opravdano, i stoga pravo, samo kao moralni i javni korektiv za nepravde koje se slučajno počinjaju u dobro uređenim pravnim sustavima. I zato to pravo vrijedi samo za “prave” liberalne demokracije.