Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

POPPER VS FUKUYAMA, ili O LIBERALNOM PROTURJEČJU IZMEĐU SMISLA I BESMISLA POVIJESTI

 

Jedan od zanimljivih, formalnih, psiholoških, znanstvenih i estetskih problema pojavljuje se kada pročitate dva djela koja smatrate istinitima premda tvrde oprečne stvari. Na mislim pri tome ni na što aktuelno iz hrvatske javnosti i kulture (jer trenutno u njoj nema gotovo niti jednog takvog djela, a kamoli njegove lijepe suprotnosti). Sa znanstvenog stajališta trebalo bi prihvatiti istinitije djelce. To bi naravno bilo najpoželjnije, kada bi imali neki dodatni kriterij za prosudbu tih naših lijepih ali proturječnih djela. Ali u znanosti, kao i u stvarnome životu, takvog nezavisnog kriterija obično nema; naš prvi dojam bitno utječe na procjenu filozofskog i znanstvenog sadržaja, stoga nismo olako spremni poreći naš estetski, tj. vrijednosni sud samo zato što proturječi nekoj logičkoj ili znanstvenoj intuiciji.

Navedeno proturječje i obrat doživio sam izrazito oštro dva puta uzastopno na istu temu: u raspravama o filozofiji povijesti. Prvi puta doživio sam obrat čitajući Otvoreno društvo i njegove neprijatelje Karla Poppera. Prihvatite li Popperove argumente o otvorenoj budućnosti, o tome kako povijest nema svoj cilj i smisao, o tome kako se u znanosti, pa onda i društvu ne mogu raditi dugoročne prognoze, jer bi one bila proročanstva – prihvatite li dakle takve tvrdnje, morate odbaciti hegelijansku, a pogotovo marksističku teodiceju, ili njihovu “filozofiju povijesti”. Unatoč mojoj sklonosti da prihvatim Popperove argumente, ideja da bih zbog toga morao odbaciti neke misli velikih filozofa povijesti (recimo onu o Minervinoj sovi što uzlijeće u sumrak, onu o lukavstvu uma koje odmiče sag strasti i sebi zadržava samo ono što su ljudski nagoni stvorili, ili pak onu Kantovu povijesnu metaforu o Arijadninoj niti u minoskom labirintu), sve to odbaciti, činilo mi se nepotrebnim i nepoželjnim. Ali ako je ta filozofija povijesti predstavljala prepreku općoj društvenoj liberalizaciji, onda je to potrebno učiniti. Odbacio sam dakle “protiv volje” teodiceju koja je pružala svjetovno obećanje o postojanju nadindividualnog smisla (za kojeg nitko od nas ponaosob doduše ne mora pouzdano znati), filozofiju povijesti koja me je pred dvadesetak godina privukla filozofiji, i prihvatio popperijansku otvorenu budućnost o kojoj se ništa pouzdano ne zna, štoviše o kojoj se zapravo niti ne smije ništa pouzdano znati, jer bi takvo otkrovenje bilo neznanstveno tj. neracionalno (jer nijedna činjenica ne bi mogla uzdrmati našu pouzdanost), a potom i nemoralno (jer bi nas ta objava držala u uvjerenju da se protiv te nužne budućnosti ne možemo ili ne smijemo boriti). Liberalna koncepcija popperovske vrste mora biti otvorena, a to znači, ona se mora sustegnuti od proročanstava, i mora biti osjetljiva na protuprimjere. Kada se pojave protuprimjeri nekom našem izabranom društveno-tehnološkom cilju, mi ih ozbiljno moramo razmotriti i po mogućnosti promijeniti cilj.

A onda je došao Fukuyama, koji o demokraciji i o liberalizmu nije pričao popperovskim jezikom, već hegelijanskim, i koji je tvrdio da se povijest, ona filozofska, pojmovna, idealna Povijest, završava upravo u demokraciji i liberalizmu .

Pred zagovornikom liberalne koncepcije povijesti stoji dakle dilema: hoće li pravdati napredak u povijesti evolucijskom slučajnošću, tj. nekim zbrajanjem i slaganjem pogodaka u igri pokušaja i pogrešaka, kako misli Popper, ili pak pomoću ideje o najboljem opravdanju, utemeljenju ili cilju svake društvene organizacije, tj. pomoću kapitalizma i liberalne demokracije kao krajnjeg cilja povijesti, kako misli Fukuyama. Premda se obojica zalažu za neku vrstu liberalnog postupanja, suprotnost Popperova i Fukuyaminog stava izgleda nepremostiva. Iz Popperovih knjiga mogla bi se pročitati poruka da nema puno smisla zabavljati se idejom o tome čemu čovječanstvo zapravo teži. To je valjda zadatak za teologe. Ali iz Fukuyamine knjige o kraju Povijesti, izranja platonička ideja da je potrebno znati kuda ide povijesna karavana, jer bez nje nitko ne bi ni shvatio da je ona napokon stigla na svoj logični kraj. Cilj povijesti možda neće biti kraj povijesti (s malim p), jer svijet može raznijeti par luđaka s atomskim bombama. Ali on je ljudima potreban kako bi se znali ponašati. Kao što je kriminalcu potrebno da zna što je Dobro, kako bi jednoga dana taj ideal na slobodi mogao oponašati, tako je i za nas dobro da razmotrimo koje je najbolje društveno stanje koje želimo doseći, kako bi ga jednog dana doista i mogli postići. Štoviše, ako vrijedi analogija osobnog ponašanja i povijesne prakse, moglo bi se reći da dalje dospijevaju ljudi koji znaju što hoće, negoli oni koji se prepuštaju slučaju, pa bi to bio i razlog više za opravdanje Hegel-Fukuyame.

Nalazio sam se u onoj mišjoj dilemi: hoću sira, hoću slanine. (Obje su koncepcije naime prave literarno filozofske poslastice.) Sir i slanina nisu se mogle svariti, čak ni ako se jedu jedan po jedan. Ali neki dan u austrijskom časopisu Gegenwart nisam pročitao divan i duhovit članak Heinricha Payra o Hegelu, Fukuyami i Popperu, ili točnije, samo o Fukuyami i Popperu.

Payr započinje s primjerima stupidnih kritika na račun Fukuyame. Tako se recimo poznati kemičar Erwin Chargaff, misleći na Fukuyamu, javno hvalio kako je zaboravio ime tog “glupana”. Ali Payr nesmetano dalje nastavlja, kako je europskim intelektuacima, koji su već nekoliko puta isprobali tu endističku modu, pesimizam vrlo udoban. Naime optimizam, karakterističan za Fukuyamu, nosi sa sobom opasnost da se jednom pokaže kao ludost. I doista, sasvim je neprimjerena paušalna i olaka kritika. Ali, nastavlja Payr, ono zbog čega se čovjek može daleko više naljutiti, jest bespomoćnost. Bespomoćnost, koja prema Payru proizlazi iz nemogućnosti da se za Fukuyaminu tezu pronađu protuargumetni. Evo jednog Payrovog primjera:

“Bit će još puno zbivanja, bez brige, dragi moj povjesničaru! Samo: možemo li za rješavanje postojećih problema doista izmisliti nešto bolje od upravo onih načela na kojima počiva zapadna demokracija? Uzmimo recimo ljudska prava. Radi se o njihovu univerzalnom priznanju… Mi smo danas postigli stanje da se ta prava doista svim ljudima priznaju. To nije uvijek bilo tako… Sada vas pitam: Je li riječ o stvarnome napretku? Je li taj napredak bio ciljan i svjestan? I onda, posljednji bodež u lijesu: Može li mi netko reći kako se ta ideja još može popraviti, i razraditi, i ako da, molim lijepo, kako? Jesmo li onda na Kraju povijesti, barem što se tiče idejne povijesti ljudskih prava, da ili ne?”

Poanta ovoga Payrova navoda jest u ciljanju i dosizanju određenog (barem idejnog) savršenstva. I u tome se naravno suprotstavlja Popperu. Payr kaže da mi uvijek moramo imati neki cilj, neku perspektivu pred sobom, jer kako, u ime čega bismo se inače, kaže on, tužili na rat u Bosni? I tako dolazi do tvrdnje da je i Popper imao neku svoju perspektivu, i da se ‘Bijeda historicizma’ koju Popper pripisuje Hegelu, Marxu i ostalim neprijateljima otvorenog društva, ne može pripisati onima koji vjeruju u napredak, već samo onima koji vjeruju da postoji neki nužni odnosno zakonomjerni napredak. I tako je, da skratim priču, sada nakon okršaja prijatelja protiv neprijatelja otvorenog društva i nakon Payrova gola prijateljima otvorenog društva rezultat izjednačen. Sada se igra ponovno igra po urođeničkim pravilima, dok se obje strane ne izjednače.

Payr je sasvim jednostavno pokazao kako cilj povijesti, onaj krajnji cilj povijesti, ona prava ideja, u pomanjkanju bolje, može biti samo jedan od ciljeva iz Popperova repertoara u socijalnome, korak-po-korak inžinjeringu. I zato Payr zaključuje: “Koliko se god trudio, ne nalazim neke jake protuprimjere predstavniku ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih država. Može li mi netko pomoći? Ima li možda netko neku bolju ideju? No… No… da čujemo. Gospodine Nenning i Chargaff? Vaš nastup, molim! Željno čekamo!”

I mada Payrovo duhovito izjednačenje djeluje uvjerljivo, naše ratno iskustvo, iskustvo s različitim vrstama utopija, ipak nas nakon svega ostavlja skeptičnima: nije li možda tek riječ o trećem nastavku filma FX-ubojstvo trikom? Jer Popper nije mislio da ljudska prava mogu biti kraj povijesti. A ona to niti nisu; prije je tu riječ o početku povijesti. Kraj povijesti, mislio je Popper, predstavljaju zapravo one ideje, u ime kojih je sve dopušteno činiti. Takve se ideje pojavljuju kada između kraja povijesti i konca ljudskih života više nema nikakve razlike.

Ljudska prava i ideja parlamentarne demokracije nisu takve ideje. Ili se možda varam? Što bi Fukuyama rekao, kada bi se u ime demokracije i ljudskih prava počinjali slični zločini kao i u ime onih pobijeđenih ideja? Bi li to i onda bio kraj Povijesti?

Ostavljam Vas dakle pred neriješenom dilemom, čitatelju, s vjerom da je današnji pojam liberalne demokracije najbolji, ali i s njoj proturječnim vjerovanjem da upravo ta vjera može, u nepredviđenim okolnostima, postati uzrok novog utopističkog nasilja.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.