Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

PRIJATELJ MISHA

Misha Glenny, dopisnik BBC-ja iz Srednje Europe, specijalist za noviju povijest Balkana, autor dviju knjiga o Jugoslaviji i Srednjoj Europi pod naslovom Uskrsnuće povijesti i Pad Jugoslavije, u najnovijem broju The New York Review of Books, objavio je još jedan članak na istu temu pod naslovom “Jugoslavenska noćna mora”. Istovremeno s objavljivanjem toga članka, dao je i intervju za dvotjednik Arkzin.

Prilikom objavljivanja njegove knjige Pad Jugoslavije, na samom početku rata, u tjedniku Globus pojavila se kritika Glennyjevih stavova, a navodi iz knjige pokrenuli su pravu buru negodovanja, i mobilizirali javno mnijenje prema navodnim britanskim interesima na Balkanu.

Za ozbiljne sudionike javnih rasprava o tijeku ovoga rata, dakle ne za pojedince i javno mnijenje koje će određen stav odmah kategorizirati kao pro-srpski ili četnički, postoji nekoliko poteškoća s Glennyjevim stavovima. Prvo, mora se reći da je Misha Glenny ozbiljan opinion maker, dakle osoba koja u međunarodnoj javnosti ima kredibilitet, osoba čiji se stavovi cijene i oblikuju javno mnijenje. Njegovi su radovi pisani informativno i znalački. Premda katkada griješi i na činjeničnoj razini, primjerice tvrdeći da je Milošević svoj pro-jugoslavenski stav pretvorio u velikosrpski tek u ožujku 1991., Glennyju se uglavnom ne može predbaciti nepoznavanje situacije i činjenica. Stoga se svi njegovi kritičari moraju dobro potruditi da međunarodnoj javnosti obrazlože u čemu se sastoje njegove grube pogreške, a da pri tom sami ne budu svrstani u kategoriju ratobornih ideološki zastranjenih Balkanaca. Poteškoća s Glennyjem nije dakle u njegovom neznanju, ignoranciji, zatvaranju očiju pred činjenicama, već u globalnim pogreškama, odnosno interpretacijama događaja i političkim načelima.

Poteškoća je još i veća zbog toga što je glavna teza njegovih spisa uglavnom u skladu s općenitim trendom uvjerenja međunarodne javnosti. Primjerice u posljednjem članku “Jugoslavenska noćna mora” glavna je teza da su velesile stalno griješile u pristupu balkanskim problemima. Teza, koju bi prihvatio i svatko od nas. Isto tako, Glenny s vremena na vrijeme iznosi neke i nama nedovoljno poznate činjenice. Unatoč tomu, opći ton njegovih spisa u nama izaziva bijes, bijes koji bismo trebali suzbiti želimo li trezveno argumentirati u prilog vlastitih stavova.

Tvrdnja koja izaziva bijes u prvom je redu teza o gotovo jednakoj krivnji Hrvatske i Srbije za rat. Glenny doduše uvijek jasno ističe krivnju Srbije i Miloševića kao glavnog uzročnika, ali ne štedi niti Hrvate odnosno Tuđmana. On, kako kaže, ne pušta s udice Hrvate i Slovence, odnosno ne želi umanjiti krivnju Hrvatske i Slovenije za raspad Jugoslavije. Ta teza nije toliko problematična zbog njegova uvjerenja da Hrvatska i Slovenija snose dio krivice za raspad Jugoslavije, koliko zbog neizrečene teze, da je Jugoslavija mogla opstati da su Slovenci i Hrvati to željeli. U svom spisu “Jugoslavenska noćna mora” on barata ovom krivnjom Slovenaca i Hrvata, ne uzimajući u obzir da bi mir postignut odustajanjem Hrvatske i Slovenije od njihovih zahtjeva značio mir pod Miloševićevim uvjetima. Što bi se dakle zbivalo u takvoj Jugoslaviji, Glennyju uopće nije važno. Glennyju dakle nije zanimljivo što bi se zbivalo u njegovoj novoj ustavnoj Jugoslaviji. Naime, neizrečena je teza da bi pristajanje na Miloševićeve uvjete značilo očuvanje mira. Ali čak ni u tom, tobože mirotvornom stavu, premda posve antidemokratskom stavu Glenny nije dosljedan. Kada raspravlja o dogovoru Bučara i Rupela i ]osića, o paktu između Slovenije i Srbije, o kojemu je naša javnost vrlo slabo informirana, on pretpostavlja da je, kako on kaže, “secesionistički” zahtjev Slovenije bio legitiman a Hrvatski ne. Drugim riječima, nakon navodnog dogovora između Slovenaca i Srba, preostao je još jedino problem priznanja Hrvatske. Odnosno, možemo zaključiti da bi Glennyjeva Jugoslavija bila Jugoslavija bez Slovenije, zemljopisni i politički pojam koji mi obično nazivamo “Velikom Srbijom”.

Druga temeljna pogreška, nedosljednost i besmislica koju još i danas često čujemo u međunarodnoj javnosti, jest Glennyjeva teza da je Hrvatska prerano priznata, za što je odgovorna Njemačka. Tu tezu katkada podržavaju čak i njemački diplomati. Argument koji se često koristi u prilog toj tezi jest tvrdnja da je priznanje Hrvatske značilo rat u Bosni, odnosno rat s masovnim ljudskim žrtvama. Osobno, između tih dviju činjenica ne vidim nikakvu vezu. Priznanje Hrvatske nije bilo ni u kakvoj izravnoj vezi s ratom u Bosni, osim ako priznanje Hrvatske ne shvatimo kao razlog da se ionako notorni srpski apetiti kanaliziraju na teritorij Bosne i Hercegovine. Ako pak tezu uzmemo ozbiljno dolazimo do još apsurdnijeg zaključka. Naime, onda navedena tvrdnja o preranom priznanju Hrvatske zapravo znači da je Hrvatska bila dužna iskrvariti za Bosnu i Hercegovinu, tj. da se Hrvatska trebala žrtvovati za mir na području Bosne i Hercegovine, odnosno za realizaciju Velike Srbije. Sasvim je moguće da su strani diplomati razmišljali i na taj način. U intervjuu za Arkzin Glenny se malo ispravlja, tvrdeći da bi Hrvatska ionako bila priznata. Na žalost, Glenny ne kaže kada i u kakvim okolnostima, odnosno zbog čega bi međunarodna zajednica kasnije “morala priznati Hrvatsku”, ako se ni četiri godine nakon početka rata ne može složiti da je taj korak bio potreban.

Glenny u svojem članku “Jugoslavenska noćna mora” osporava Genscherov argument da bi priznanje spriječilo Jugoslavensku narodnu armiju u zločinačkim napadima na Hrvatsku i Sloveniju. Međutim činjenica koju ne možemo osporiti jest da priznanje de facto jest spriječilo JNA da djeluje na teritoriju Hrvatske i Slovenije, naime pod istim imenom i s negdašnjim unitarističkim opravdanjima. Međutim, grubost tog osporavanja vidjet ćemo kada obrnemo Glennyjevu tezu. Postavimo li pitanje što bi se dogodilo da nije bilo priznanja, odmah uviđamo da bi srpska vojska zvana JNA u ime Jugoslavije, pred stranom javnošću opravdavala nove masakre na području Hrvatske, možda i Slovenije, a o Bosni da i ne govorimo. Tim više što bez priznanja, pitanje dolaska mirovnih snaga i razdvajanja zaraćenih strana uopće ne bi moglo biti postavljeno. Za ljude koji su doživjeli pad Vukovara, uništavanje Dubrovnika i drugih gradova, tvrdnja o “preranom” priznanju ne može biti predmet smislene rasprave.

Još mi je nejasnija veza između rata u Hrvatskoj i Bosni i navodne opasnosti za rasplamsavanje sukoba na jugu Balkana, teza koja se uvijek iznova ponavlja u u Glennyjevim spisima, stranoj javnosti, pa čak recimo i u nedavnim kopenhaškim razgovorima potpredsjednika Sjedinjenih Država Al Goreom s predsjednikom Tuđmanom. Ta je teza gotovo vrhunac arogancije Zapada. Ona ustvari kaže ili podrazumijeva da se Hrvatska trebala žrtvovati ne samo radi Bosne i Hercegovine, već i zbog srpskog problema, naime sukoba na Kosovu, ili pak zbog nacionalnih sukoba u Makedoniji. Navodna mogućnost rasplamsavanja sukoba na jugu Balkana posljedica je isključivo agresivne srpske politike u koju se iz nekog razloga očito ne želi dirati. Zašto bi to bio hrvatski problem nije sasvim jasno, osim opet, ako to ne tumačimo kao htijenje zapada da zadovolji srpske apetite na zapadnim granicama.

U vezi s tim još je jedna stalna Glennyjeva tvrdnja, i tvrdnja mnogih stranih diplomata, naime da je Wilsonovsko načelo “prava naroda na samoopredjeljenje” besmisleno. Glenny primjerice tvrdi da su referendumi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni bili tek pobjeda većine nad manjinom, kao da postoji i neki drugi ishod referenduma. Međunarodna je zajednica drugim riječima pogriješila kada je priznala nove države na teritoriju bivše Jugoslavije zato što je poštivala pravo naroda na samoopredjeljenje, unatoč tomu što je to pravo aksiom zapisan u Povelji Ujedinjenih naroda, Helsinškoj deklaraciji i drugim temeljnim političkim poveljama. Ne vidim kako znanstvenici, političari i javni djelatnici koji zagovaraju tu tvrdnju o besmislenosti prava naroda na samoopredjeljenje mogu sebe smatrati demokratima. Istina je, međutim, da to pravo može predstavljati problem za članak sedam Povelje Ujedinjenih naroda o dužnosti Ujedinjenih naroda da zaštite punopravne članice te organizacije i da može proturječiti drugom načelu međunarodnoga prava, naime načelu o nemiješanju u suverenost drugih zemalja. Ali taj se problem logičke dosljednosti međunarodnih povelja rijetko problematizira izolirano, on se predbacuje narodima koji žele samostalnost kao da je to problem samih tih naroda.

Da bi se opravdao bilo kakav postupak u spornom slučaju za koji vrijedi navedeno proturječje temeljnih međunarodnih dokumenata, koristi se tvrdnja da narodi kojima se priznala samostalnost ne mogu zadovoljiti pravo nacionalnim manjinama na onaj način na koji su im se ta prava zadovoljavala u nekim širim zajednicama ili federacijama. Time želim reći da bi se Hrvatskoj predbacivalo nepoštivanje prava srpske manjine, čak i da postoje najstrože i najjače garancije za provođenje tih prava, kao što se uostalom i dogodilo, dakle bez obzira na ustavne i druge garancije koje država može prihvatiti. To predbacivanje je dakle provjerena karta, jocker, koji se koristi bez obzira na realno stanje na terenu, jer ona služi kao logičko opravdanje, odnosno prikrivanje nečiste savjesti zbog izbora međunarodne zajednice u uvjetima u kojima se mora odlučiti između proturječnih načela međunarodnoga prava.

Jedna od daljnjih pogrešnih interpretacija iz Glennyjeva članka jest tumačenje Haške konferencije. Pozivajući se na knjigu Jugoslavenska kronika Henryja Wijnaendsa, nizozemskog diplomata, promatrača u Hrvatskoj i sudionika Haške konferencije Glenny piše: “Haška se konferencija često otpisuje kao redundantni postupak prosrpske britanske diplomacije… Prema uvjetima dogovora “posebnim statusom” Krajinskim bi se Srbima omogućila politička autonomija i pravo na vlastitu nacionalnu himnu i ambleme, ali unutar hrvatske države. Kada je predsjednik Tuđman pristao na plan, on je učinio bitnu koncesiju: Zagreb je tada pristao odreći se većeg dijela svog suvereniteta u korist Krajine, što je prije toga odbijao. Wijnaends opisuje Miloševićeve primjedbe na sporazum. On tvrdi da je Carrington potezom pera uništio Jugoslaviju. Ono što ga je doista uznemirilo bila je činjenica da se tim dogovorom dijelio specijalni status ne samo krajinskim Srbima, već i Mađarima u Vojvodini, Muslimanima na Sandžaku, i Albancima na Kosovu, narodima na teritoriju Srbije.” (Zanimljivo je, da se u tekstu ne zna radi li se o Miloševiću ili Wijnaendsu). Glenny ni na jednome mjestu ne problematizira to Miloševićevo odbijanje (kao ni brojne druge odbijene prijedloge) i nastavlja: “Premda je naoko prihvatio načela, Tuđman je minirao Haški sporazum na drugi način. Svjestan podrške za priznanjem u Njemačkoj, on je bojkotirao brojne dogovore o prekidu vatre s JNA. Kao odgovor na ta neispunjena obećanja, Kadijević je intenzivirao bombardiranje hrvatskog grada Vukovara i naredio barbarski napad na jadranski grad Dubrovnik. Taj je napad uvjerio Genschera da je potrebno izgurati priznanje Hrvatske. Uz pomoć brutalne reakcije JNA, Tuđmanova je strategija upalila.” Tumačenje, prema kojemu je JNA uništavala hrvatske gradove samo zbog toga što su vojarne bile blokirane, potpuno je deplasirano, kada se sjetimo da je ta ista vojska rušila Vukovar i druge gradove puno prije početka haške konferencije, a da o otimanju oružja na području Krajine, ili, da se vratimo još malo u prošlost, o Gazimestanu i jogurt revolucijama i ne govorimo.

Glennyjevo objašnjenje za svjetsku javnost zvuči informativno i uvjerljivo. U tome je glavna poteškoća s Glennyjem. I iz te uvjerljivosti crpi se opći dojam koji bi trebao potkrijepljivati opće teze, naime tezu da je Jugoslavija mogla tj. trebala opstati, tezu o preranom priznanju Hrvatske, i tezu o proširenju Balkanskoga sukoba, tri teze koje i danas figuriraju u svjetskoj javnosti i među diplomatima. Čak ni kada se vraća u nedvojbenu prošlost, kada definira uzroke rata, Glenny recimo ne optužuje svjetsku zajednicu zato što nije vojno spriječila agresivnu Srbiju, što nije spriječila rat, već zato što je priznala Hrvatsku. A isto vrijedi i za Makedoniju u kojoj svi priželjkuju sukob, kako bi se, udobno promatrajući tok zbivanja, ostvarile njihove zloslutne prognoze.

O Glennyjevim pogrešnim tumačenjima ima smisla raspravljati ne samo zato što su njegove teze i dalje u igri međunarodne diplomacije, u igri koja može imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku. Primjer za to mogla bi biti nedavna izjava generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Boutros-Boutros Gallija u Beču o obnovi Jugoslavije. Pored službene diplomacije koja ima drukčija sredstva za argumentiranje u prilog ili protiv tih teza, Glennyjeve argumente treba pobijati i na onoj razini na kojoj su napisani, tj. pisanjem i protuargumentiranjem u stranome tisku (a ne recimo etiketiranjem u domaćoj javnosti). Ja ne vjerujem u zavjere, niti u smisao etiketiranja, čak i kada bi za to bilo opravdanja. Intelektualci koji čitaju takve članke, i koji se ne slažu s navedenim stavovima, imaju građansku dužnost da svojim pisanjem i argumentima pomognu službenoj diplomaciji. Jer tek uz pomoć diplomatskih glasova i argumenata te vrste, Hrvatska može spriječiti negativni i pogrešni razvoj događaja, i u očima svjetske javnosti steći titulu: “A viable democratic state”.