Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

O HRVATSKOM NEOKOMUNIZMU

Jedna od najzačudnijih i najzanimljivijih pojava u tranziciji zemalja Istočne Europe su nagli obrati osobnih karaktera, promjene vrijednosti i ličnosti, osobina pojedinaca svih društvenih slojeva. U sretnijim zemljama tranzicije te se pojave mogu promatrati s podsmjehom, s konstatacijom da se okolnosti mijenjaju, i da nije čudno što se mijenjaju i ljudi. Na taj smo način transformacije značajnijih osoba političkog i kulturnog života promatrali prije početka rata. Rat je takvim transformacijama pružio dodatni značaj. I ako se prije rata fenomen prevrtljivosti mogao smatrati čisto psihološkom pojavom, danas je o njemu razložno raspravljati sociološki, kao o fenomenu koji će u doglednoj budućnosti određivati vanjsku pojavu, a možda i neku unutrašnju jezgru hrvatskog društva.

U svakodnevnoj komunikaciji ljude promatramo u skladu s nekom konzistentnijom i trajnijom slikom njihovih osobina, i rijetko se odlučujemo mijenjati naš prvi dojam. S druge strane, nikoga više ne čudi što se ljudi iz dana u dan mijenjaju. Nekada se konzistentnost i dosljednost smatrala vrlinom, ali danas postoji niz “opravdanja” za trenutačne mijene karaktera. To ne bi bilo čudno niti posebno zanimljivo, da se često ne radi o osobama koje određuju našu sudbinu, koje imaju moć da unatoč vlastitim preobrazbama osuđuju globalnije transformacije.

Nastavak retributivnih nagona i osvetoljubivosti jedan je od najmalignijih fenomena hrvatskoga društva. Premda je prije prvih izbora vladajuća stranka iz razumljivih razloga nudila ruku pomirenja svima, pokazalo se da je retributivni nagon jači od pomirljivih zahtjeva u izgradnji novog socijalnog konsenzusa. Najveću potrebu za dokazivanjem nove pravovjernosti, razumljivo, imaju osobe koje su sudjelovale u vlasti prethodnog režima. Stoga je ishod prve faze transformacije narodnoga duha vrlo čvrsto uvjerenje da je sve ostalo isto, po Krležinim stihovima: “Tko bi gori, gori ostaje”. Disidenti prethodnog režima ostali su disidenti i u ovom, vlast s neznatnim izmjenama drže oni koji su je imali i prije, a masa naroda bila je ono što je bila i ranije. Ali pored ovog pučkog uvjerenja, koje ne mora biti točno, postoji i jedna sociološka opservacija: ako već i nije točno da su na vlasti ostali isti pojedinci, onda je zasigurno točno (i u izvjesnom smislu poraznije) da je metoda napredovanja na društvenoj ljestvici ostala ista kao i prije. “Politika je još uvijek najbolji biznis”, neki je dan sasvim točno izjavio jedan poznanik. Premda je inercija društvenog sistema jača nego što obično mislimo, ipak se od promjene političkog sustava moglo očekivati da razgradi politički sistem vertikalne mobilnosti, ili jasnije rečeno, da se članstvom u određenoj stranci gradi karijera. Sustavi i zemlje koje su to uspjele učiniti, poput Istočne Njemačke, Slovenije i Češke, lakše se uklapaju u svijet demokratskih i civiliziranih naroda.

Porazna činjenica da je glavni poligon napredovanja u društvu i dalje članstvo u vladajućoj stranci, ili barem vrlo dobra zaštita na vjetrometini svakodnevnih promjena, najbolje se pokazuje primjerima osoba koje izvršavaju neki nezahvalni zadatak, osoba koje su odabrale neslavnu karijeru da prema “direktivi” javno prokazuju nepravovjerne, izdajice, nerazumne, neprijatelje i slične, ili pak da uz pomoć autoriteta vlasti određuju načine zapošljavanja u radnim organizacijama; ukratko, na primjerima osoba koje su izabrale neslavnu sudbinu da budu slika i prilika negdašnjih komunističkih komesara za pojedine “sektore”. Na taj način one često nesvjesno ponavljaju obrazac komunističkog ponašanja koji navodno žele rušiti. “Mi ne možemo dopustiti da nam politiku kroje neprijatelji Hrvatske”, rečenica je koja se često ponavlja, i u kojoj, zamijenimo li samo ime države, odzvanja jeka iz nedavno svršenog vremena.

Posve u skladu s rečenim, isto se tako može dogoditi da ravnatelji javnih institucija bez ikakvih skrupula i stida, štoviše s ponosom, javno izjavljuju kako će provoditi državnu (što znači stranačku) politiku. Žalosno je da u tome više nitko niti ne prepoznaje političku neprimjerenost, grotesknost, tragikomičnost pa čak i dugoročnu opasnost za razvoj hrvatskog društva.

Ali osim navedenih epizoda, čija se brojnost može svakodnevno dokumentirati, čini se da je noviji razvoj hrvatske političke scene zabilježio još jedan obrat, naime sasvim svjesni ideološki obrat prema starome sustavu i staroj ideologiji. Preda mnom je tekst jednog uvaženog stručnjaka koji u svojstvu savjetnika predsjednika Republike u jednom od posljednjih brojeva treći put preminulog časopisa “Danas” jasno zastupa navedenu tendenciju . Profesor piše: “Drugi i treći izbori u srednjeeuropskim zemljama pokazali su da izborna tijela u velikoj većini novih država… odabiru socijalističku vlast nekadašnjih komunista i programe više ili manje državnog kapitalizma… (P)rema trendovima koji vladaju prostorima srednje i istočne Europe, Hrvatska će u 1995. i više negoli do sada morati pribjeći strategiji državnog intervencionizma”. Ali osim što postojeća narodna ili komunistička vlast mora provoditi politiku intervencionizma i čvrste ruke, prema profesorovim riječima to sudbina svake ideologije koja bi eventualno i mogla doći na vlast u Hrvatskoj: “Tko i nastupa liberalno, faktički mora kao ruski liberal biti spreman da se njegova politika pretvori u postkomunistički državni etatizam. Takva je sudbina svih tehnokratskih vlasti u središnjoj Europi.”

Ako je profesor u pravu, onda bi Hrvatska morala ostati komunistička. Poznata šala koja kaže da je komunizam prijelazno razdoblje između kapitalizma i kapitalizma, sada bi prema profesoru trebala glasiti: kapitalizam je prijelaz iz komunizma u komunizam.

Srećom, uvaženi profesor zanemaruje brojne vrlo važne činjenice. Srednjoeuropski trendovi, koji se instanciraju u nama bliskim državama poput Slovenije i Češke, a ne primjerima Bugarske, Litve i Rusije, koje iznosi profesor, nisu intervencionistički, komunistički, a pogotovo ne totalitarni. Posve je pogrešno tvrditi da je unutarnje i vanjsko jačanje države srednjoeuropski trend. Nije li austrijska integracija u Europsku zajednicu samo jedan primjer kojim će, kada im se to uskoro dopusti, kročiti sve nama zapadne susjedne države?

Ali gotovo najporaznija činjenica u vezi s navedenim tekstom jest da se profesor argumentirajući u prilog državnog intervencionizma poziva na “autoritete” Mihajla Markovića, poznatog Miloševićeva ideologa i beogradskog komentatora iz Moskve, koji tvrde da je razaranje komunističkih država iznutra bit liberalizma i Novog svjetskog poretka. Liberalizam je za sve navedene “autoritete” opća napast koja želi rušiti komunizam, i zato je, u državama koje ga još imaju, uključujući valjda i Hrvatsku, potrebna jača državna intervencija.

Tako nastaju brojni paradoksalni obrati. Građani Hrvatske glasali su i borili se za sustav koji neće biti nalik na komunistički, a sada im se nudi malo izmijenjeni komunizam i to bez alternative. Isto tako, građani Hrvatske ušli su u rat protiv srpskog komunizma, a sada im se s najviših položaja hrvatske vlasti citiraju srpski ideolozi koji opravdavaju neokomunizam. Prema navedenom članku, najveći neprijatelj nisu niti velikosrpski ideolozi, niti komunizam, već liberalna demokracija. I da stvar bude još grotesknija, navedene je stavove iznio profesor, koji je igrom slučaja, bio prvi predsjednik Hrvatskih liberala, koji je nakon prvih izbora dakako spremno prihvatio položaj u Banskim dvorima.

Međutim, kao da navedeni paradoksi nisu dovoljni, sve navedene tvrdnje eksplicitno ističu i drugi visoki predstavnici hrvatske vlasti. Nije naodmet ponoviti nevjerojatnu besmisao iz prethodnoga poglavlja: “Amerikanizam može hrvatskom narodu (baš kao i srpskom) više naštetiti nego komunizam i jugoslavenstvo.”

Čak i kada bi sve navedene konstatacije bile točne i vrijedne ozbiljne rasprave, ostala bi još jedna pogreška koju čine oba ideologa nove hrvatske vlasti. Kao predstavnici hrvatske države, dakle svih njezinih građana, oba teoretičara, opredjeljujući se naravno za vladajuću opciju, u svojstvu stranačkih funkcionera, šamaranje ideoloških protivnika smatraju dopuštenim i legitimnim. U normalnim bi okolnostima, međutim, državni službenici u javnim službama trebali biti neutralni prema ideološkim opcijama i prepustiti ideološku borbu strankama i njihovim zastupnicima.

Trend jačanja države prema unutra, što prevedeno na jezik zdravoga razuma znači politiku čvrste ruke prema opoziciji i neistomišljenicima vladajuće garniture, u nekim zemljama, uključujući Hrvatsku, ima iskustvenog pokrića. Pitanje je samo žele li građani Hrvatske takvu Hrvatsku.

Otkuda odjednom takav manjak povjerenja u stanovništvo? Predsjednikov savjetnik nastavlja: “Tvrde i žuljevite ruke seljaka, radnika i ratnika simboliziraju na najčistiji način antiliberalno raspoloženje okrenuto protiv privatizacije i vlasti gospode u poduzećima. Oni se pouzdaju u državu i misle kako od nje ovisi njihovo dobro i zlo.” Prevarili smo se ako smo smatrali da su poznate soc-realističke slike “žuljevitih ruku seljaka, radnika i ratnika” zakopane u arhivima staljinizma. Građani od države svakako imaju pravo očekivati određene usluge, ali to ne znači da su se odrekli suverenosti, odnosno sposobnosti da sami odlučuju o svojoj sudbini. Ali znači li to da su oni zbog toga antiliberalno raspoloženi? Što znači tvrdnja da duh liberalizma nema izgleda da pusti trajne korijene u Hrvatskoj, važna rečenica koju oba ideologa citiraju s odobravanjem? Znači li to da ćemo zauvijek ostati u balkanskoj krčmi, da ćemo se opet bratimiti i jediniti, da ćemo tražiti velike vođe s bijelim pudlicama, raditi štafete i sletove, saditi 88 ruža, kolektivno plakati na njihovim sprovodima, a onda se zbog toga posipati pepelom? Znači li to da ćemo i dalje micati predsjednike saborskih domova zato što imaju svoj stav, oduzimati riječ zastupnicima kada se nekome svidi, znači li to da ćemo uvijek ostati skeptični prema zakonima s uvjerenjem da su građeni na sliku i priliku vladajuće garniture? Znači li to da ćemo kao zaposleni uvijek biti državni podanici u državnome vlasništvu, zaboraviti priču sa slobodom i tržištem koje nam, kako kaže naš službenik Ministarstva vanjskih poslova samo donosi prostituciju, drogu i kriminal.

I dok se u zemljama srednje Europe, recimo Češkoj, predsjednik vlade Vaclav Klaus i donedavni predsjednik republike Vaclav Havel javno prepiru oko uloge intelektualaca u novome društvu, o novoj odgovornosti intelektualaca, u Hrvatskoj nas intelektualci na vlasti izrijekom vode u novi komunizam, u društvo kojega smo se željeli riješiti.

Čak i za najveće patriote žalosna je činjenica da navedene osobe kreiraju hrvatsku ideologiju. Ne samo zbog njihova manjkavog moralnog kredibiliteta, već zbog toga što predstavljaju sliku i priliku bezidejnosti i ideal apsolutnog konformizma u teškim, ratnim i poratnim trenucima. Kako takvi ideolozi dobivaju sve više prostora, javnost uvijek treba podsjećati na one nedavne trenutke hrvatske povijesti kada su mnogi ginuli znajući što hoće: ne provincijsku, balkansku Hrvatsku, već onu Europsku, modernu i demokratsku. Ne vidim razloga zašto to ne bi bilo moguće.