Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

IRACIONALIZAM I PLAN

 

Danas više ne možemo razumjeti negdašnji šarm riječi “plan” i njegovu konotaciju “racionalnosti” u proizvodnji i raspodjeli resursa, onu vatrenu uvjerenost s kojom su se brojni intelektualci širom svijeta priklanjali socijalizmu zbog njegove “racionalnosti”. Riječ “plan” toliko je vezana za socijalizam, da i narodi koji nisu iskusili centralno planiranje, radije izbjegavaju riječ “plan” i koriste neutralni pojam s gotovo identičnim značenjem – “održivi razvoj”. U obje varijante, šarm tih pojmova izvire iz pretpostavke o mogućnosti izbjegavanja “iracionalnosti” ili “anarhičnosti” liberalne, tržišne privrede, odnosno nepredvidljivih posljedica i konjunktura kapitalizma. Socijalizam (kao i fašizam) bili su “racionalne konstrukcije” poželjnog sistema. Ali, pokazalo se da je put u pakao popločen dobrim “planovima”, i da je količina komunističkog planiranja obrnuto proporcionalna ekonomskoj efikasnosti.

Uobičajeni argument za kapitalizam i slobodno tržište nije tvrdnja da su ljudi u kapitalizmu pametniji, već da je slobodno tržište sistem koji potire uzajamnu iracionalnost ili neznanje pojedinaca u sustavu. Nevidljiva je ruka, prema apologetima kapitalizma, sustav u kojemu dva loša ne ubijaju Miloša, već ga mogu okruniti na zajedničku dobrobit.

Kako je to moguće? Udžbenik makroekonomije “Teorija cijena i njezine primjene” američkog ekonomista Jacka Hirshleifera započinje sljedećom tvrdnjom: “Ekonomija se bavi odlukama, biranjem mogućih načina djelovanja. Prva stvar koju moramo znati o odlukama jest da svaki izabrani put djelovanja ima svoj dobre i loše strane, pluseve i minuse, koristi i troškove… Ekonomsko razmišljanje zahtijeva da se razmotre i vrednuju sve posljedice, i dobre i loše. Ali kada se ljudi opredjele za jednu stranu problema, oni općenito ne žele slušati suprotstavljene argumente… Kako onda uopće možemo odlučivati? Ekonomija razvija metode određivanja najbolje akcije sistematskom analizom svih relevantnih “za” i “protiv”.” Ekonomija, nastavlja Hirschleifer, nije korpus činjenica i sudova koji se mogu jednostavno naučiti i zapamtiti. Tradicionalna ekonomija griješi što svoj interes fokusira na racionalno individualno ponašanje. Ekonomija je po Hirschleiferu univerzalna znanost jer se ekonomski problem pojavljuje gdje god postoje ograničeni životni resursi, dakle ne samo u području tržišnih izbora, već i općenito, kada donosimo socijalne, političke, pa čak i biološke odluke, recimo o broju djece koju želimo imati, o tome vrijedi li živjeti u centru ili periferiji i slično. Na taj način ekonomija postaje podvrsta “teorije odlučivanja”.

Ali i u “teoriji odlučivanja”, baš kao i u ekonomiji, uvijek postoje “za” i “protiv”. Jedan od središnjih dijelova teorije odlučivanja jest notorna, donedavno nerazriješena “zatvorenikova dilema”, misaoni eksperiment koji pokazuje granice racionalnosti odlučivanja u složenim uvjetima. Rješenja do kojih je došao Robert Axelrod, naime da je pravilno postupanje “ne varati” i kažnjavati postupke “suigrača” vrijedi samo kao idealan slučaj maksimiranja koristi u situacijama koje se ponavljaju.

Proširivši definiciju ekonomije tako da uključuje svako odlučivanje, za razumijevanje ponašanja pojedinaca u socijalnom i ekonomskom sustavu potrebna nam je dodatna podrška drugih disciplina, recimo psihologije i sociologije.

U psihologiji je međutim skepsa prema racionalnosti pojedinačnih odluka takoreći još i veća. Britanski psiholog Stuart Sutherland tvrdi da racionalno mišljenje i racionalno odlučivanje ne moraju nužno dovesti do najboljeg rezultata jer u ljudskim stvarima uvijek postoji element slučajnosti . Premda se u dužem vremenskom razdoblju element slučajnosti može zanemariti, (kao što zna svaki kockar), i premda je bolje postupati racionalno kad god je to moguće, činjenica je, tvrdi Sutherland u skladu s Hirschleiferovim pretpostavkama, da velika većina ljudi najčešće djeluje posve iracionalno.

Šezdesetih godina psiholozi Woodward i Sells izveli su niz eksperimenata u kojima su dokazivali tu tvrdnju. Na primjerima iz elementarne logike oni su ustanovili da je od 134 upitnika samo 9 bilo točno, 78 ispitanika pogrešno je odgovarilo pod utjecajem “atmosfere”, konteksta koji “predestinira” na pogrešne zaključke, a ostalih 47 ispitanika svrstano je u treću skupinu “ostalih pogrešnih zaključaka” . Iracionalnost pojedinaca drugim riječima treba se psihološki smatrati pravilom a ne iznimkom. Premda je “nelogičnost” dovoljno ozbiljna primjedba, iracionalnost je daleko opasnija u području svakodnevnog odlučivanja. Pogrešna dijagnoza u medicini, ili pogrešna odluka u ratu primjerice može dovesti do smrtonosnih posljedica.

Sličan problem postavljaju i sociolozi. Knjiga Privreda i društvo Maxa Webera, klasično djelo sociološke literature, započinje opisom ponašanja mase pojedinaca na burzi. Weber tvrdi da će nam se njihovo ponašanje činiti posve iracionalno, ako ne posjedujemo ključ razumijevanja njihova ponašanja “iznutra”. U čemu se onda sastoji taj ključ razumijevanja iznutra?

Da bismo mogli eliminirati pogreške odnosno iracionalnost (jer pogreške mogu biti iz neznanja, dok je iracionalnost obilježje svjesnih postupaka, misaoni proces koji dovodi do neprimjerenih zaključaka i odluka “u svjetlu dostupnih dokaza”), treba znati u kojim se okolnostima i oblicima ona pojavljuje. Reziduum primarne iracionalnosti pokazuje se u nemogućnosti racionalnog odlučivanja o ciljevima i vrijednostima pojedinaca. Pojedinci izabiru ciljeve u skladu s vlastitim vrijednostima. O njima se može raspravljati, ali ne postoji način kojim bi se dokazalo da su neke vrijednosti “racionalno” poželjnije od drugih. Norme racionalnosti stoga se odnose na izabrana sredstva, odnosno na odluke kojima se ciljevi žele postići.

Sutherland nudi iscrpan popis situacija i razloga zbog kojih donosimo iracionalne odluke. Loše odluke donosimo pod stresom, u složenim situacijama kada nismo sposobni uzeti u obzir sve relevantne faktore. S obzirom da istovremeno možemo raspolagati samo ograničenim brojem ideja, pri donošenju složenih odluka ljudi nisu sposobni kombinirati i ponderirati vrijednost različitih faktora koji utječu na ishod situacije. Najbolje odlučivanje, osim toga, zahtijeva poznavanje elementarne logike i statistike, sredstava koja su, kako kaže Sutherland dostupna samo rijetkim pojedincima. Nadalje, mnoge organizacije ne postižu svoje ciljeve jer su pogrešno strukturirane, jer ne koriste sva dostupna sredstva. Napokon, velik broj iracionalnih odluka proizlazi iz predrasuda i “poželjnoga mišljenja”, stoga odluke donose prema vlastitim očekivanjima, a ne prema dostupnoj evidenciji.

Standardna i najfrekventnija iracionalnost vjerovanja i postupanja pojavljuje se prema Sutherlandu kao “pogreška dostupnosti”. Pogreška dostupnosti pojavljuje se u svim okolnostima u kojima ljudi zaključuju prema neposrednom prethodnom iskustvu. Liječnik koji je nedavno dijagnosticirao određenu bolest, bit će sklon dijagnosticirati istu bolest u sljedećem slučaju u nizu. Brokeri na burzi koji primjećuju da vrijednost dionica raste svojim klijentima preporučuju kupovanje dionica. Statistički, kaže Sutherland, veza između prethodnih slučajeva i novog slučaja u nizu zanemariva je. Jedan oblik pogreške dostupnosti jest “pogreška prvog dojma”. Prve stranice knjige, prvi dojam o vanjštini ili raspoloženju osoba, prvi odgovori na testovima oblikuju naša vjerovanja o osobama i djelima, a svi kasniji dojmovi prilagođavaju se našem prvom uvjerenju. Slična vrsta pogreške dostupnosti jest poznati “halo efekt”.

Druga vrsta iracionalnih ponašanja zbiva se u okolnostima u kojima se zahtijeva poslušnost. Ljudi često izvršavaju i najneracionalnije naredbe, ako vjeruju da taj postupak zahtijeva nadređeni autoritet. Velika većina ispitanika u jednom pokusu Stanleya Milgrama na Sveučilištu Yale davala je pseudo-smrtonosne elektrošokove drugim ispitanicima čak i kada je autoritet eksperimentatora bio odsutan. U jednom drugom pokusu, eksperimentator koji se predstavljao kao nepoznati liječnik izabrane bolnice, telefonski je naređivao bolničkim sestrama da ubrizgaju određenom pacijentu dvostruku dozu Aspotena (u stvarnosti placebo lijeka). Unatoč činjenici da je na omotnici lijeka pisalo da lijek smije davati samo liječnik i da prekoračenje doze može biti opasno po život, 95% bolničkih sestara izvršilo je naredbu.

Treća vrsta iracionalnosti zbiva se pod utjecajem konformizma. Nekoliko puta ponovljeni eksperimenti Solomona Asha, pokazali su da ispitanici u većini slučajeva izabiru pogrešne odgovore na jednostavna pitanja ako je većina prethodnih ispitanika odgovorila pogrešno. Pogreška konformizma pojavljuje se i kod tzv. “boomerang efekta”, u okolnostima u kojima osobe poznate po zalaganju za određene stavove tumače suprotne dokaze kao potkrepljenje vlastitih uvjerenja.

Posebne vrste iracionalnosti pojavljuju se u čvrsto definiranim socijalnim skupinama ili masama u kojima se zbog konformizma stvaraju socijalni stereotipi ili predrasude prema manjinama. Isto tako, kada većina odobrava određene stavove, individualna uvjerenja tendiraju ekstremima, a pojedinci su spremniji na veće rizike.

Iracionalna ponašanja i odluke donose se u strukturiranim birokratskim skupinama u kojima inercija institucija potiče umnažanje nedostataka. Organizacije koje su uštedjele na svom budžetu, sljedeće će godine češće dobivati manje dotacije, stoga se organizacijski čini razumnim trošiti više. Organizacije i pojedinci, kako bi opravdali promašenu investiciju, često u nju investiraju dodatni novac i energiju.

Slične iracionalnosti zbivaju se i pod utjecajem “konzistencije”, zbog navike istog postupanja u promijenjenim okolnostima, zbog zanemarivanja dokaza, pogrešnog povezivanja uzroka, pogrešnog tumačenja dokaznog materijala, u čitavom nizu svakodnevnih okolnosti. Nakon iscrpnog dokumentiranja iracionalnosti odlučivanja i postupanja, Sutherland naposljetku postavlja pitanje “Je li racionalnost uopće nužna ili poželjna?” To pitanje postaje posebno akutno kada se odnosi na globalnije sustave.

Kako smo vidjeli na primjeru socijalističke “racionalnosti”, sam pokušaj izgradnje racionalnog sistema nije presudna činjenica u njegovom ostvarenju. Ali ako većina ljudi veći dio svog života postupa iracionalno, kako tvrde navedeni autori, kako je moguće da iz zbroja iracionalnih postupaka proizađe nešto smisleno? Postoji li tzv. “lukavstvo uma”, neki sistemski cilj koji koristi iracionalne strasti i postupke pojedinaca za ostvarenje svojih tj. općenitijih društvenih ciljeva?

Psihologija i ekonomija, sociologija i biologija pokušavaju pronaći objektivne zakone odlučivanja u uvjetima iracionalnog ponašanja pojedinaca. Jedan od njihovih zadataka jest da pokažu koji sustav bolje kanalizira pretpostavljenu iracionalnost ciljeva i sredstava.

Vladajuća misao u svim navedenim disciplinama jest da veliki sustavi spontano razvijaju sposobnost vlastite regulacije, odnosno da spontani poredak izglađuje nesrazmjere i neravnoteže koje nastaju kao posljedica iracionalnih odluka pojedinaca ili jedinica u biološkoj ekosferi. Tržište je klasični primjer. Ekonomisti danas pretpostavljaju da je minimum intervencija u sistem tržišta najpogodnija strategija, jer su intervencije po definiciji podložne navedenim iracionalnim modelima odlučivanja. Slično vrijedi i za ekologiju i za socijalni poredak.

Ali povjerenje u spontane autoregulativne mehanizme ne lišava nas zadatka da vlastita uvjerenja i postupke, razumijevanje “iznutra”, u znanosti, na tržištu, u svakodnevnom životu, usklađujemo s racionalnim normama. Jer povjerenje u spontanost velikih životnih sustava ne određuje našu pojedinačnu sudbinu. I unatoč skepsi prema mogućnosti “pouzdanih rješenja” i eliminaciji iracionalnosti, upravo je to razlog postojanja i smisla “teorije odlučivanja”.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.