Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

“PRETVORBE”

U nedavno tiskanim tjednim ilustriranim novinama pročitao sam intervju s jednim gospodinom, ocem našeg poznatog sportaša koji o svojim investicijskim problemima s vlastima priča na sljedeći način: “Dvije godine pregovaram o tom zemljištu, htio bih sagraditi i vilu ali bez uspjeha. A vidim da drugi, najčešće Hercegovci, dobivaju, kupuju, šire se, iako nemaju nikakve veze sa Splitom, a valjda ni s pravim novcem. Ne znam zašto je tako. Možda se očekuje da nekom dam novac da to pogura ili nešto tome slično, ali ja to neću. Ništa neću davati ispod stola, jer ne želim da sinovljevo ime bude povezano s mutnim stvarima. Želimo legalno kupiti po normalnoj tržišnoj cijeni, za zarađeni novac. Ako popusti naše strpljenje, sin će vjerojatno potražiti sreću na nekom drugom mjestu… Sve što smo uspjeli kupiti daleko je od onoga što dodiruje famozna pretvorba. Tu je sve blokirano.”

Premda izvor u kojem se pojavljuje intervju nije najpouzdaniji oslonac za donošenje zaključaka, priča o nemogućnosti investiranja milijuna dolara isuviše nam je bliska da bismo imali ikakva razloga smatrati je nevjerodostojnom. Sjećamo se primjera s glazbenom školom Ive Pogorelića, ili rušenja već izgrađenog teniskog kompleksa Mime Jaušovec, sličnih primjera iz vremena komunizma. Ali isto nam je tako poznat i niz slučajeva “privatizacije” u kojoj najbolje, tj. najviše ponude nisu dobile zeleno svjetlo Fonda za privatizaciju. Ti su primjeri pouzdan znak da se u izvjesnim krugovima na vlasti o tržišnoj privredi ne govori i ne djeluje najozbiljnije, te da, čak i u onim privrednim sektorima u kojima se pretvorba može vrlo lako izvesti. postoje vrlo jaki otpori privatizaciji i pretvaranju socijalističke privrede u kapitalističku. Trenutačna posljedica takvih odluka i postupaka vlasti jest odluka vlasnika kapitala da investiraju u neke druge zemljopisne regije, u kojima će se pokazivati potreba i dužan respekt prema privatnome vlasništvu. U lošijoj, recimo Pogorelićevoj varijanti, posljedica je odljev mozgova i kapitala.

Nasljeđe se komunizma pokazuje i na mjestima gdje to manje očekujemo. Tako je primjerice nedavno jedan dužnosnik izjavio kako mu ni danas nije jasno zašto se s pretvorbom valjalo žuriti, ali budući da smo prihvatili taj diktat Zapada, nije čudno što u procesu pretvorbe ima toliko nepravilnosti. Određeni krugovi vlasti očito uopće ne razumiju ni ekonomsko ni socijalno značenje pretvorbe, pa su vladajuća stranka, kao i neke znanstvene institucije, otpočetka smatrali da se s tim problemom “tranzicije” ne treba žuriti, vjerujući da će nakon rata vrijednost državnoga vlasništva spontano rasti. Ali, posve neovisno o ratnoj situaciji, vrijednost društvenoga vlasništva u prodaji postala je posve ništavna, pogotovo za srednji sloj koji je isprva još i razmišljao o investicijama. Za isplativost investicija potrebni su neki preduvjeti. Kod nas međutim, nisu izgrađene institucije koje će garantirati sigurnost dioničkim vlasnicima, kao niti normalno tržište dionicama. Pored toga, politička arbitrarnost u pretvorbi stvorila je kod potencijalnih investitora dodatnu nesigurnost, pa postoji jedan sloj stanovništva koje svoj novac u stranim bankama i dalje čuva za crne dane. Tako se planirani višak kapitala koji je trebao priteći po završetku rata pretvorio, prema izjavama saborskih zastupnika, u svojevrsnu uzurpaciju društvenoga vlasništva.

Dok se državno vlasništvo u Češkoj privatiziralo odjednom i svima u obliku dionica, kod nas se privatizira ad hoc, odnosno kada neka osoba bliska vlasti pronađe dovoljno novca za kupnju kontrolnog paketa dionica. Tzv. mali dioničari, tj. radnici u poduzećima koji imaju poseban popust na dionice vlastite firme, kasnije su zbog različitih razloga prisiljeni prodati svoj udio u kapitalu.

Prilično je paradoksalno da su pitanje “nepravilnosti u pretvorbi” pokrenuli zastupnici vladajuće stranke. Sjećamo se također kako je dio vladajuće stranke želio potpisati zajedničku rezoluciju s opozicijom o tom pitanju, ali nakon “usuglašavanja stavova” zastupnika vladajuće stranke do toga nije došlo. Paradoks da je vladajuća stranka sama pokrenula pitanje nepravilnosti u pretvorbi treba objasniti na dva načina: Prvo, unutar vladajuće stranke postoji raskol između onih koji su se uspjeli okoristiti “privatizacijom” i onih koji to nisu uspjeli. Ali, čini mi se da nepravilnosti u pretvorbi ne bi ni došle na dnevni red saborskih sjednica, kada ne bi postojao dublji smisao te samokritike. Smisao te samokritike jest u tomu da se u široj javnosti stvori dojam kako privatizacija općenito nije baš prava stvar i kako s privatizacijom treba odmah prestati. Drugim riječima, nakon prvog, početnog vala privatizacije (pod navodnicima ili bez njih), proces se zaustavlja na neodređeni rok i slijedi faza konsolidacije. Ali zašto bi vladajuća garnitura željela zaustaviti taj proces?

Kako bih objasnio tu činjenicu ispričat ću vam anegdotu koju mi je nedavno ispričao jedan prijatelj. Prema prepričanoj anegdoti dijalog je glasio otprilike ovako:

– Znaš, kaže prijateljev poznanik, ja ću i sljedeći put na izborima glasati za HDZ.
– Ma daj, što ti pada na pamet, odgovara prijatelj. Zašto bi glasao za HDZ?
– Pa, nastavlja prijateljev poznanik, oni su sada dovoljno stvari privatizirali, i sada će se moći baviti politikom, a ovi oporbenjaci, koji nisu, oni će tek htjeti izravnati račune.

Prijatelj zaključuje anegdotu tvrdnjom kako možda ima nešto u tome. Argument “privatizacije” mogli bismo i proširiti tako da anegdotu o “privatizaciji” imovine zamijenimo raspravom o privatizaciji javnih državnih položaja. Tada bi međutim argument prijateljeva poznanika tvrdio da i ubuduće treba glasati za vladajuću stranku zato što se ona sada, kada je osvojila vlast, može baviti pravim stvarima, za razliku od oporbe koja tek treba osvojiti vlast (zbog čega će oporba i ubuduće rasipati inače korisnu energiju). I ovakav sam argument često čuo od inače obrazovanih ljudi, koji su kritizirali oporbu zbog toga što smeta vladajućoj stranci u ostvarenju svojih ciljeva. Premda valja primijetiti kako u tom slučaju doista nije jasno čemu bi trebao služiti parlament i zbog čega je bilo potrebno zalagati se za demokraciju.

Međutim osim konsolidacije dosad privatiziranoga postoji i drugi, daleko je jači i razumljiviji razlog za pokretanje rasprave o nepravilnostima u pretvorbi. Sve one koji su u posljednjih pet godina zaboravili u čemu leži smisao privatizacije, želim podsjetiti na činjenicu da vlasništvo određuje područje slobode, tj. da onaj tko raspolaže vlasništvom izravno ili neizravno raspolaže i tuđom slobodom, što su brojni radnici već mogli primijetiti na vlastitoj koži. Slom komunizma obično se objašnjavao potrebom da nositelj vlasništva ne bude država koja nije odgovorna nikomu, već ljudi, privatni vlasnici, koji će svojim vlasništvom ostvarivati svoju slobodu. Svaka vlast vrlo dobro zna kako je nezavisnost izvora prihoda najbolji garant slobode. Sve dok neka vlast kontrolira izvore prihoda, ona može u šaci držati i slobodno odlučivanje osoba. Stoga bi se eventualnim zaustavljanjem procesa privatizacije, zamrznulo postojeće socijalno i ekonomsko stanje, u kojemu oni koji su uspjeli dobiti dio vlasničkog kolača ostaju jedini kojima je to uspjelo, te stoga, kako kaže gornja anegdota, i jedini koji će se moći baviti pravim stvarima. I biti slobodni u pravom smislu riječi.

Usporedo s “nepravilnostima u pretvorbi” društvenoga vlasništva, unutar vladajuće stranke vidljiva je i pretvorba temeljne ideološke paradigme. Kako pokazuje nedavni primjer iz Sinja, u kojem je ratnim veteranima oduzeto pravo na kupnju dionica, riječ je o potrebi da se pučka ideologija za najšire mase pretvori u ideologiju, ne više vladajuće stranke, već vladajuće klase. Ali još je jasnije da je riječ je o izrazito antitržišnim tendencijama i o njihovome idejnom opravdanju. Ta se antitržišna tendencija poklapa sa zaustavljanjem pretvorbe, pa možemo govoriti o fazi konsolidacije ekonomske moći nove političke elite.

U svakome društvu koje se tek socijalno oblikuje, postoje razne dječje bolesti, i mnogi su ljudi skloni odmahnuti rukom ili opravdati postupke vjerujući da su nastali problemi u dugoročnijoj perspektivi nebitni. Problemi transformacije društvenoga vlasništva, i nemogućnost investiranja o kojoj govori tenisačev otac, mogle bi se tako objasniti kao slučajne devijacije, tvrdnjom recimo da je riječ o nekoj arbitrarnosti birokrata.

Međutim, antitržišne tendencije postoje i među zakonodavcima, među ideolozima nove vrhuške i među osobama koje sebe smatraju predstavnicima inteligencije. Nedavno je jedan visoki dužnosnik RH primjerice javno izjavio kako se iz novoga zakona o športu trebao izbaciti članak 17. koji govori o trgovini u športu. Nećemo valjda dopustiti, kaže taj visoki dužnosnik, da se šport pretvori u trgovinu. Usporedimo li tu tvrdnju s gornjim navodom tenisačeva oca, ona zvuči groteskno anakrono. Prisjećamo se naime one goleme količine komunističke legislative koja je u ime uložene državne vrijednosti, a protiv “trgovine” ljudima, košarkašima zabranjivala da igraju za strane klubove. Naši su klubovi, s istim opravdanjem, tj. da se sport ne pretvori u trgovinu, ipak ostajali bez najboljih sportaša.

Godine 1989. kada je slom komunizma bio očit, a rat na području Balkana već pomalo izvjestan, smatrao sam da je sukob Hrvatske i Slovenije na jednoj strani, i ostatka Jugoslavije na drugoj, zapravo sukob između tržišno orijentiranih zemalja i komunistički orijentiranih zemalja. Praksa hrvatskih dječjih bolesti za koje socijalni imunološki sustav više nema puno antitijela, pokazala je da to nije tako.

Primjerice, jedan službenik Ministarstva vanjskih poslova, koji očito ima apsolutnu podršku vlasti, i koji prema vlastitim javnim izjavama predstavlja nešto poput službenog hrvatskog cenzora, nedavno je u svojoj knjizi o Američkoj ideologiji, tj. kapitalizmu, napisao sljedeće:

“Amerikanizam može hrvatskom narodu (baš kao i srpskom) više naštetiti nego komunizam i jugoslavenstvo. Ono što komunizam i jugoslavenstvo nisu uspjeli tvrdom diktaturom tijekom sedamdesetih godina, mekana ideologija amerikanizma može učiniti kroz nekoliko godina… Amerikanizirani Hrvati lagano mogu postati narod konobara, trgovaca i prostitutki… Hrvati, Srbi… morat će budno paziti da ne dožive goru tragediju s amerikanizmom nego tragedije koje su međusobno jedan drugom činili… Bez dvojbe su hrvatstvo i Hrvati zadali prilično veliki udar amerikanologiji…(ali, nastavlja autor) Možda sutra svi postanemo Amerikanci. (str. 144-147)”

Ovaj strah službenika Ministarstva vanjskih poslova od pretvaranja Hrvatske u modernu demokraciju kapitalističkoga tipa, tipičan je, a zbog stalnog ponavljanja i žalostan izraz zaokreta hrvatske vlasti prema autoritarizmu. U očima vlasti, takva je bitka protiv tržišta i tzv. “amerikanizma”, strategija zaborava, strategija kojom se Hrvatima želi poručiti da kapitalizam nije ono što smo od njega očekivali i da, krenu li stvari po zlu, taj put možda i ne treba ponovno tražiti.