Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

DEMOGRAFIJA SVIJETA I HRVATSKI “DEMOGRAFSKI” INTERES

Usporedo s “rađanjem nacije”, svijet doživljava populacijski boom neslućenih razmjera, razmjera kojih zbog ratne situacije, brojnih ljudskih žrtava, osjećaja ugroženosti i skučenosti vlastite perspektive uopće nismo svjesni. Stanovništvu svijeta trebali su milijuni godina da naraste od prve milijarde, 123 godine da naraste do druge, 33 godine do treće, 14 godina do četvrte, 13 godina do pete, a prema procjenama Ujedinjenih Naroda, do šeste milijarde trebat će samo jedanaest godina. Između 1980. i 1990. godine broj ljudi na zemlji bilježi porast od 923 milijuna. To je povećanje jednako ukupnom broju stanovnika svijeta 1800. godine. Oko 90% tog povećanja odvija se u zemljama III. svijeta. Najbrži porast je u Africi, oko 3,1% godišnje, premda je ukupna masa najveća u Aziji, oko 517 milijuna (od čega u Kini 146 i oko 166 milijuna u Indiji). S obzirom na ove zapanjujuće činjenice i projekcije, stavovi stanovnika svijeta, znanstvenika i njihovih političkih predstavnika oštro se dijele na dvije struje: na onu katastrofističnu i optimističnu.

Britanski ekonomist, nobelovac Amartya Sen, tvrdi kako nije na mjestu niti katastrofistična projekcija svjetske propasti ali niti bezbrižnost, odnosno nebriga za proporcije svjetskog stanovništva.

Brigu za povećanje populacijske mase ne vode samo nerazvijene zemlje svijeta u kojima se odvija ta eksplozija stanovništva, već prvenstveno razvijenije zemlje zbog straha od problema imigracije, rasne ili nacionalne ugroženosti, ili točnije, zbog mogućnosti nastajanja političkih problema, poput nacionalizma ili rasizma, tj. spontanih političkih odgovora na promijenjene socijalne i biološke okolnosti.

Razumljivi su strahovi relativno imućnijih ljudi od naglog rasta siromašnog stanovništva juga, tvrdi Sen. Mnogi sjevernjaci boje se da će ih za nekoliko godina stanovnici juga preplaviti. Brojke kažu da je udio Azije i Afrike u ukupnoj masi stanovništva narastao sa 63.7% 1950 godine na 71.2% 1990., a prema procjenama UN-a, godine 2050. udio nerazvijenog trećeg svijeta u ukupnoj masi svjetskog stanovništva bit će 78,5%.

Sen međutim tvrdi kako se razvijene zemlje ne brinu o povećanju populacijske mase svijeta primarno zbog straha od imigracije, koja je u većini razvijenih zemalja Amerike i Europe ionako pod kontrolom, već zbog potencijalnih i aktualnih promjena u svjetskoj ekonomiji. Migracijski pritisak na zemlje razvijenoga zapada, povezan je s dinamikom internacionalnog kapitalizma, a ne samim rastom populacija III svijeta. Drugim riječima, problem povećanog broja stanovnika za razvijene zapadne zemlje ne bi po sebi predstavljao tako golemi problem, da imigranti nemaju saveznike u potencijalnim ili stvarnim poslodavcima iznutra u samim razvijenim zemljama, bez obzira radi li se o nelegalnim radnicima na Kalifornijskim farmama ili o legalnim “Gastarbeiterima” u Njemačkoj. Privredne razlike između razvijenog sjevera i nerazvijenog juga već su toliko velike, da dodatno povećanje od nekoliko postotaka u korist razvijenih ne bi predstavljalo poseban problem, odnosno pravo objašnjenje problema rasta svjetskog stanovništva.

Što se pak tiče strahova od preplavljivanja stanovnika trećeg svijeta, Sen ističe podatak, da je udio stanovnika Afrike i Azije znatno ispod njihovoga udjela u ukupnom broju stanovnika svijeta između 1650. i 1750. godine. Stoga bi briga o preplavljivanju južnjaka bila pogrešan argument, jer bi pretpostavljala da je rast bijelaca normalna, a rast ostalih stanovnika svijeta nenormalna pojava.

Na svjetskoj razini problem disproporcije stanovništva rješava se na dva načina: suradnjom i voljnim izborom, odnosno ekonomskom ili političkom prisilom. Katastrofisti su u načelu skloni potonjoj metodi rješavanja problema. U raspravama o dopuštenosti prisilnih sredstava za kontrolu rađanja, oni postavljaju pitanje kako zapravo treba odrediti “prisilu”. U Indiji se pokazalo da metode političke prisile i kontrole rađanja nisu uspjele, a ta je tema izuzetno smanjila popularnost velikog zagovornika kontrole rađanja u Indiji, ubijene premijerke Indire Gandhi. Dok je u Indiji na djelu bila politička prisila, a u nekim sjevernim državama čak i medicinska, u Kini je prisila kontrole rađanja imala ekonomski oblik. Kineska vlada može primjerice odbiti pomoć obiteljima s previše članova.

Navedene mjere su elementarni oblici kršenja ljudskih prava, ali to su ona kršenja ljudskih prava zbog kojih se zapadnjaci tek rijetko brinu. Štoviše, ako je točno da se Zapadne zemlje brinu za problem narastajućeg svjetskog stanovništva, onda taj vid kršenja ljudskih prava u zemljama trećega svijeta, zapadnim zemljama ide na ruku.

Da je primarni motiv zapadnjačke rasprave o stanovništvu ekonomski, pokazuje i činjenica da niz nevladinih organizacija zapadnih zemalja od svojih vlada traži da se ekonomska pomoć za razvoj pretvori ili prebaci u programe planiranja obitelji, u programe kojim će se društvenim grupama trećega svijeta pružiti određene mogućnosti, recimo bolje obrazovanje ili zdravstvo, s pretpostavkom da će zbog tih mogućnosti prirodna krivulja rasta stanovništva padati. Isto tako, umjesto društvene odgovornosti za kredite, ta bi se odgovornost trebala prebaciti na pojedince ili obitelji.

Zbog svih tih problema Ujedinjeni su narodi početkom rujna 1994. godine organizirali Međunarodnu konferenciju o stanovništvu i razvoju u Kairu, koja je uzburkala mnoge duhove. Prema svjetskim informativnim agencijama, glavna se rasprava vodila između predstavnika Sjedinjenih država s jedne strane i predstavnika Vatikana i Islamskih zemalja s druge. Međudržavni spor, zbog kojega je bilo tako teško potpisati neku zajedničku rezoluciju o stanovništvu, u sebi sadrži nekoliko proturječja koja vrijedi razmotriti.

Prvo, Sjedinjene države i razvijeni zapad zastupaju stav da je zbog ekonomskih disproporcija u zemljama trećega svijeta potrebno planirati obitelj; istovremeno se zalažu za liberalno načelo da se država ne smije uplitati u privatne odluke svojih građana. S druge strane, Vatikan i Islamske zemlje zastupaju prava nerođenih, i shodno se tome zalažu za zabranu kontrole rađanja, a s druge strane ne vide ili ne žele vidjeti da “liberalizam rađanja” može stvoriti dugoročno katastrofalne posljedice za sve. Tako obje strane u sporu skaču sebi u usta: Razvijeni zapad očekuje od trećeg svijeta da stvori državne programe kontrole rađanja, što je u suprotnosti s liberalnim načelom nemiješanja države u privatne stvari pojedinca. S druge strane, vatikansko i islamsko zalaganje za prava nerođenih, krši liberalno načelo nemiješanja u privatne stvari osobe, time što zabranjuje neke oblike kontracepcije i abortus, a to dugoročno vodi u ratove, glad, neimaštinu, bolesti itd. Na taj se način opet ponavlja naše opće načelo ravnoteže prema kojemu granice koje nije stvorila država postavljaju pojedinci sami, odnosno obrnuto, kada država postavlja granice dopuštenosti, nije potrebno da ih postavljaju i pojedinci. U slučaju kontrole rađanja, zapadnjački liberalizam u pravima na nemiješanje u privatne odluke miješa se s kontrolom rađanja koju vrše državne ili paradržavne organizacije, dok se vatikanski konzervativizam u kontroli rađanja miješa s liberalizmom tj. nebrigom za blisku budućnost u kojoj će napučenost dovesti do socijalnih katastrofa širih razmjera.

Sve ove rasprave u oštroj su suprotnosti prema stavovima koji se o problemu rađanja i demografije javljaju u hrvatskoj javnosti. U hrvatskoj se javnosti sve češće i agresivnije pojavljuju katoličke i parakatoličke organizacije koje se zalažu za ukinuće legalnosti abortusa i za povećanje obitelji, tj. za povećanje nataliteta hrvatskoga stanovništva. Cilj tih organizacija nije uzdignut na razinu načela; on se ne može izjednačiti s vatikanskim načelom o pravima nerođenih, jer prema izjavama čelnika tih organizacija, nužnost povećanja nataliteta ne vrijedi za stanovnike ostalih naroda u Hrvatskoj ili budućoj konfederaciji. Čak i ako zanemarimo nenačelnost “nacionalnih” interesa tih organizacija, ne treba zaboraviti niti na druge, u razvijenim zemljama poznate, negativne posljedice koje konzervativna praksa zabrane abortusa može imati na socijalno tkivo jedne mlade države poput Hrvatske.

Hrvatski nacionalni interes, po mom sudu, primarno treba definirati kao ekonomski interes, kao interes da svaka obitelj bude bogatija i sigurnija, s više socijalnih prava i s više ekonomskih mogućnosti na raspolaganju. Poticanje rađanja može imati smisla samo ako postoji zdrava ekonomska jezgra. U suprotnom će nas razvijeni svijet tretirati kao zemlju trećega svijeta, kao državu koja nije sposobna sama riješiti svoje probleme i koja višak svog nataliteta prebacuje na tuđa leđa. Ako se stvori zdrava ekonomska jezgra, onda će ona postati magnet i za druge narode, onda će biti moguće da drugi narodi zajedno s nama, prihvate Hrvatsku kao svoju idejnu, ideološku i nacionalnu maticu, baš kao što su mnogi Hrvati lako, a katkada i s oduševljenjem prihvatili, i bez posebne nacionalne svijesti gradili njemački način života, njemački način razmišljanja, a neki od njih i njemačku domovinu. Privreda se stoga u sukobu s biologijom ili nazadnom ideologijom pokazuje kao puno jači i pametniji magnet. I upravo zato je moguće da glas jedne četvrtine stanovnika svijeta bude jači od ostatka svijeta.