Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

JEDNA TEORIJA PRAVDE

Čovjekovo ponašanje u životu određeno je više ili manje stabilnim vrijednostima ili principima djelovanja, i sudovima o pojedinim kategorijama stvarnosti, odnosno o pojedinim stvarima. Vrijednosti se mogu mijenjati s vremenom ili iskustvom, ili se unakrsno koristiti u prosudbi različitih stvari. Prema jednom novinskom članku možemo recimo imati loš sud iz estetskih ili trenutnih razloga, dok prema ponašanju neke osobe možemo imati loš sud zbog daleko temeljnije ocjene, da je riječ o sasvim zloj osobi. Ili obrnuto.

Moralni i politički stavovi pripadaju kategoriji temeljnijih stavova, premda gotovo najizravnije djeluju na ljudsko ponašanje. Oni su, poput svih ostalih stavova, podložni mijenama, ali oni uglavnom ostaju stalni. Takve stavove često zovemo načelima ili principima, a osobe koje trajno i dosljedno vode takvi stavovi, principijelnim ljudima.

Moralni stavovi predstavljaju barem idealni temelj našega djelovanja i oni vrlo izravno određuju naše koncepcije pravednoga društva, a posredno dobre politike. Godine 1971. američki filozof morala, John Rawls napisao je jednu od najbitnijih knjiga XX. stoljeća, Teoriju pravde, u kojoj iznosi svoju, tj. jednu od vizija pravednoga društva. Kažem jednu od vizija pravednoga društva, jer živimo u vremenu u kojemu se niodkoga ne traži, niti se ikoga može prisiliti da prihvati neko navodno ili stvarno otkrovenje. Kažem jednu viziju pravde, jer je Rawls naziva liberalnom; on je naziva teorijom pravde kao pravednosti.

Za Rawlsovu teoriju pravde, kao i za najvažnije liberalne filozofe politike, bitna je tzv. početna pozicija, nekoć poznata konstrukcija društvenog ugovora nastala iz prirodnoga stanja, u kojoj se funkcioniranje društva, posebno dobrog društva, rekonstruira tako da se svi zamišljeni članovi društva dogovaraju da izaberu načela koja će ih naknadno, kada ih izaberu, ograničavati u njihovoj apsolutnoj slobodi. Ona obuhvaća nekoliko bitnih pretpostavki: prvo, da su ljudi racionalni i da slobodno odlučuju o vlastitoj sudbini. Drugo, da je potpuno sporedno u kakvom ili iz kakvog milieua dolaze osobe koje sklapaju taj zamišljeni društveni ugovor, kakve su njihove strasti i njihovi pojedinačni interesi. Tu pretpostavku Rawls zove velom neznanja tj. ignorancije. Treće, Rawls pretpostavlja da bi takve osobe izabrale dva načela pravednosti kojim će se rukovoditi u prosudbi pojedinačnih sudova i djela. Prvo, da svi moraju imati ista prava i dužnosti, i drugo, da su sve društvene i ekonomske nejednakosti pravedne samo ako najdeprivilegiranijim članovima tj. slojevima društva mogu kompenzirati nejednakosti, što znači da razmjer društvene nejednakosti mora biti proporcionalna količini beneficija za deprivilegirane.

Dodatno obilježje Rawlsove teorije pravde jest tzv. reflektivni ekvilibrijum, ili refleksivna ravnoteža. Refleksivna ravnoteža kaže da koncepciju pravde za pravedno društvo možemo postići kretanjem u dva smjera, procesom uzajamnog prilagođavanja principa i sudova koji se odnose na stvarnost, tj. ili tako da prilagođavamo načela u skladu sa sudovima, ili tako da sudove prilagođavamo izabranim načelima, pa bismo na kraju postigli ravnotežu izabranih načela koja bi i dalje vrijedila premda su se konkretne okolnosti promijenile.

Premda su sve navedene karakteristike Rawlsove teorije pravednosti zanimljive, posebno njegovo drugo načelo o nadoknađivanju socijalnih razlika, danas bih se želio zadržati na posljednjem, četvrtom, metodološkom obilježju refleksivne ravnoteže.

Liberalizam se često karakterizira pravnim ili moralnim formalizmom. Stoga su neki filozofi Rawlsu i liberalima ubrzo postavili prigovor da osiguravanje pravednoga društva putem formalne procedure ne može biti garancija da će društvo zbog toga postati dobro društvo. Ljudi naime uvijek imaju neke svoje interese, nagone, stavove, tradicije kojima se priklanjaju, i nije jasno bi li se liberalni društveni ugovor, kada bi bio stvaran, ikada mogao potpisati, bez obzira ili unatoč njegovoj nagovještenoj i racionalnoj pravednosti. Osim toga, brojni ljudi misle da se dobro društvo može uspostaviti na druge načine, kršćanskim odgojem u obitelji, ili društvenom solidarnošću prema bližnjima, a ne samo formalnom, najčešće pravnom procedurom.

Osobno mislim da prigovor liberalističkom formalizmu nije opravdan. Dovoljno je samo pomisliti kako velik dio američkih kriminalističkih filmova ima pouku: know your rights, znaj koja su tvoja prava pred agentima države, ili na to kako svoju djecu možemo podučavati o tim pravima ili o tome što država ne smije činiti svojim građanima, pa da vidimo kako ta navodna formalnost ubrzo postaje stvarni politički, ideološki i moralni sadržaj.

Rawls navodni formalno-pravni liberalizam nadopunjuje formalističkom koncepcijom morala. I u toj koncepciji morala refleksivni ekvilibrij igra veliku ulogu. Refleksivna ravnoteža želi izbjeći onaj poznati i trivijalni dualizam načela i činjenica, ili ono što se obično izražava tvrdnjom: ‘to može vrijediti u teorija ali ne i u praksi.’ Ravnoteža se za laike, za sve nas koji se ne nalazimo u originalnoj, početnoj poziciji prirodnoga stanja, već u stvarnom i proturječnom svijetu, postiže tako da stalno preispitujemo izabrana načela pravde pomoću činjenica ili pak tako da činjenice pokušamo vidjeti u kontekstu izabranih načela.

Pojednostavnimo argument do krajnosti: ako netko, recimo većina građana Hrvatske, pretpostavlja da je izbor vladajuće stranke “dobra stvar” za sve, dakle neka vrsta općeg načela, onda refleksivni ekvilibrij od nas traži da to naše načelo usporedimo s činjenicama i da razmotrimo koliko to načelo “drži”, tj. smijemo li ga se i dalje pridržavati u svjetlu jasnih činjenica, ili pak da “opravdavamo činjenice” u skladu s “prihvaćenim načelom”, naime tako da kažemo da one jesu u skladu s općim izabranim načelom.

Navedeni primjer i poanta nije potpuno u skladu s Rawlsovom teorijom jer za razliku od navedenog primjera, Rawls smatra da su načela pravednosti u početnoj poziciji neopovrgljiva; ona su takoreći jedina načela kojima se može osigurati pravednost. Poanta je mojega oprimjerenja refleksivne ravnoteže, međutim kritika: po mome sudu, refleksivni ekvilibrij mora, barem potencijalno, omogućiti odbacivanje izabranih načela.

Situacija iz mojega primjera, u kojoj sveta jednostavnost preispituje vlastiti izbor, bolje odgovara jednoj znanstvenoj dilemi koja se obično zove “podnošenjem čudovišta”. Dilema je sljedeća: kada činjenice proturječe načelima ili teorijama, što ćemo učiniti: odbaciti načela ili zanemariti činjenice? Očito da jedno od toga moramo poduzeti. Odnosno, da dilema bude još jača: S obzirom da je glupo zatvarati oči pred činjenicama, treba pitati: koliko je činjenica potrebno da odbacimo načelo? Koliko smo dugo spremni zatvarati oči pred shvaćanjem da nam načela više ne odgovaraju činjenicama. Primijenjena na politiku, dilema glasi: kada izbor (načela) više ne odgovara onome što se njime htjeli postići, koliko ga dugo trebamo ili želimo podnositi, odnosno koliko ćemo činjenica htjeti zanemariti dok ne kažemo “dosta!”. Možda su znanstvenici, kada su smišljali pojam “podnošenja čudovišta” doista imali na umu njegovu primjenu u politici?

Kako bi se istaknula važnost tog posebnog reflektivnog ekvilibrija, tj. podnošenja čudovišta, obično se vjeruje da ta dilema uvijek postoji, da uvijek postoje primjeri koji proturječe načelima, i zato se pomalo u šali kaže da su teorije već pri rođenju opovrgnute. U teoriji se kaže da svoj izbor nećemo odbaciti sve dok se ne pojavi suprotna, konkurirajuća, bolja teorija koja će znati prilagoditi naše monstere. To vrijedi i za politiku. Ali politika je dala točan odgovor na znanstvenu dilemu: ako je u znanosti uvijek moguće sumnjati u izabrano načelo, premda se teorije tek rijetko odbacuju zbog pojave nekoliko čudovišta, u politici se ta sumnja može pretvoriti u stvarnost samo jednom u četiri godine.

Ponekad razmišljam o tomu kako bi lijepo bilo posjedovati entuzijazam Rawlsove početne pozicije, i nultoga stanja rođenja nacije, u kojemu moramo pretpostaviti da su svi ljudi racionalni bez obzira na njihovo psiho-socio-genetsko zatočeništvo, da žele prihvatiti načela pravednosti kao zaštitu samih sebe pred potencijalno nasilnim sugrađanima i državom, i da za ostvarenje toga pravednog društva koriste refleksivni ekvilibrij, izbalansirani zdravi razum.

Samo s načelima, a bez refleksivne ravnoteže, zdravoga razuma, nijedna država, nijedna vlast, pa čak niti jedna teorija, nikada nije polučila dugotrajni uspjeh, kao što niti jedna opozicija nikada nije stekla vlast samo uz pomoć činjenica, a bez ikakvih načela.