Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

ČIJA “SOCIJALNA” DRŽAVA?

 

Prema Ustavu naša je zemlja socijalna država. Kada se donosio Ustav RH nitko nije protestirao protiv te definicije, odnosno obilježja. Čini se, međutim, da većini nije poznato što taj pojam znači, a još je manje poznato kakve su socijalne i ekonomske posljedice takve koncepcije države. Jednom su prilikom čak i čelnici liberala kritizirali vlast zbog toga što navodno zaboravlja da je Hrvatska ustavno definirana kao socijalna država. Vlast je s druge strane nominalno ozbiljno shvatila zadaću skrbi za najdeprivilegiranije slojeve stanovništva, stoga otpočetka u vladi sjedi ministar za socijalnu skrb.

Ali o kakvoj je skrbi ustvari riječ, možda najbolje govori činjenica da je tijekom posljednjeg velikog štrajka srednjoškolskih nastavnika zbog loših plaća i uvjeta rada, tadašnji ministar socijalne skrbi izjavio kako su nastavnici, kada su se odlučivali za to zvanje znali što ih čeka, i kako njihove beneficije doduše nisu novčane, ali su zato vremenske; nastavnici naime imaju veliki dopust, pa je to dovoljna kompenzacija za loše plaće i uvjete rada.

Socijalna je država ona država koja ima obvezu socijalno zbrinjavati građane, organizirati javne službe kojima će potpomagati slojeve stanovništva koji ne bi mogli opstati bez državne ili javne pomoći: nejake, i zato postoji policija i vojska, stare, i zato postoji tzv. socijalno osiguranje, bolesne, i zato postoji tzv. zdravstveno osiguranje, maloljetne, za koje, pored zaštite obitelji, postoje škole i neke druge ustanove. Što je jača “socijalna” država, to je više takvih državnih ustanova i ministarstava.

Ustavno određenje “socijalne” države znači da su se građani obvezali plaćati pristojbe i poreze za navedene službe u postotku srazmjernom njihovom dohotku. Osoba bez djece ne može sama odlučiti hoće li plaćati porez na školovanje, a zdrava osoba ne može sama odlučiti hoće li plaćati državno zdravstvo. Te odluke donijela je država umjesto njih, odnosno građani, prihvaćanjem ustavne odredbe o “socijalnoj” državi.

Prije nego kažem što mislim o socijalnoj državi ili državi blagostanja, kako se ona katkada na Zapadu zove, želim reći da prilikom donošenja Ustava, vlast nikoga nije pitala želimo li mi dio svoga dohotka, koji danas de facto opet iznosti gotovo 50% osobnoga prihoda, odvajati za službe koje možda nikada nećemo koristiti.

Ideja liberalne tj. demokratske države sadrži koncepciju da je najbolja država ona, koja je za svaku stvar odgovorna građanima, a to znači da kada uvodi neke koncepcijske promjene, pita građane što o tim promjenama misle; isto tako, ona s najmanje poreznih prihoda obavlja najviše dužnosti, ili točnije, to je ona država za koju pojedinac mora najmanje platiti.

Ali prava poteškoća ne leži u sadašnjim visokim porezima ili nesrazmjernim državnim rashodima. Najveća je poteškoća u tomu što unatoč stalim “izdvajanjima” za zdravstvo, školstvo, socijalno osiguranje i slične fondove, mi ne možemo odlučivati kakvo ćemo školstvo, socijalno i zdravstveno osiguranje imati. Mi ne možemo odlučiti po vlastitoj volji o nastavnim programima, o tretmanu u bolnicama, o tome koja agencija po našem mišljenju najbolje raspolaže našim izdvojenim novcem, a katkada čak ne možemo odlučiti niti ustanovu za podučavanje djece, u kojoj se bolnici želimo liječiti… (Koliko li je samo bilo riječi o penzionerima i mirovinskim fondovima?) Ta je činjenica potencijalni, ali i aktualni izvor manipulacija tim fondovima, s obzirom da njima raspolažu ljudi koje nismo sami izabrali da se njima služe. Osim toga, za sve veći broj specifičnih aktivnosti tih socijalnih službi (posebna nastava, dodatni ljekovi, dodatno osiguranje) moramo posebno i platiti. Drugim riječima, državne socijalne agencije ne mogu zadovoljiti vrlo individualizirane prohtjeve svojih financijera, ali mogu po svom nahođenju raspolagati tim golemim društvenim bogatstvom.

Međutim to nije kraj priče. Pokazuje se da najveći danak “socijalnosti” države plaćaju upravo oni društveni slojevi koji bi tim socijalnim mjerama morali biti zaštićeni. Statistički podaci pokazuju sljedeće razmjere. U Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 1991., od 4 i pol milijuna stanovnika aktivnih je stanovnika 45,3% što znači manje od polovice. Takvi se razmjeri održavaju već više od trideset godina. Od milijun i pol do dva milijuna radno aktivnih stanovnika, prema istome popisu, 1.432.000 zaposleno je u društvenom sektoru, a samo 129.000 u privatnom, a od tih 1.432.000, više od 400.000 pripada tercijarnom sektoru, tj. takozvanoj neprivredi. Ukratko, ako su statistike točne, oko milijun i sto tisuća ljudi (ubrojivši i sve privatnike) radi za ostatak stanovnika Hrvatske, dakle u razmjeru 1 naprama 4. Svaki proizvodni radnik radi za četvoricu ostalih stanovnika. Mislim da je taj odnos vrlo podcijenjen. S obzirom da je popis rađen 1991. a do 1994. je registrirano gotovo pola milijuna izbjeglica, računamo li dodatno broj unovačenih vojnika, članova stalnog sastava Hrvatske vojske, povećani broj općina i zaposlenih u njima, članova diplomatske službe i nove državne birokracije, mislim da bez pretjerivanja možemo reći da svaki proizvodno zaposleni radnik u Hrvatskoj radi najmanje za šestoricu ili sedmoricu ostalih sugrađana.

Te činjenice na prvi pogled nisu nešto zbog čega bismo se morali posebno zgražati. U Nizozemskoj na primjer svaki zaposleni radi za četvoricu drugih, pri čemu se birokracija i tercijarni sektor također ne računa kao rashod već kao djelatnost koja stvara dohodak. Taj je podatak u Nizozemskoj razlog za zabrinutost ministra privrede, a o našem odnosu 1:7, u uvjetima ratne i uglavnom državne privrede i brojnih nelikvidnih i nekonkurentnih poduzeća da i ne govorimo.

Ne moramo se dakle zgražati. Ali mislim da je primjereno upitati je li baš nužno da svaki proizvodno zaposleni radi za sedmoricu ostalih i do koje se mjere zaposleni mogu opteretiti, da država i dalje nastavi normalno funkcionirati. Ako je moja procjena točna, onda se svaki zaposleni nalazi u situaciji koju dobro možemo predočiti uživljavanjem u položaj roditelja sa šestoro ili sedmoro djece.

Možda takvo stanje ispunjava kršćanski ideal, međutim od nekih zagovornika pro-life pokreta čujemo kako bi se mladi trebali potruditi da taj odnos bude još i veći; stoga ako u obitelji postoje dva zaposlena, onda bi roditelji možda morali hraniti šesnaestočlanu ili čak dvadesetčlanu obitelj.

Moja današnja namjera nije da polemiziram sa zagovornicima brojne obitelji, već da problematiziram razlog postojanja nekih socijalnih institucija. Na to me je ponukala jedna rečenica poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog koji u članku “Gdje su djeca liberalne filozofije” , kaže da jednom kada se uspostave institucije socijalne države, pokušaj njihova obaranja ili uništenja može prouzročiti katastrofalne posljedice, i državu gurnuti u kaos. Ako je to točno, onda se bojim da se svim zemljama istočne Europe crno piše. Možda će se većina pitati zašto bi to bilo nužno. Dat ću za sada kratki odgovor: komunizam je propao zato što je umnažao neproizvodne institucije, odnosno zato što je ljudima pružao usluge koje nije mogao platiti, ili porezno izvući iz građanskih džepova. Prema socijalističkom idealu, država sasvim prirodno preuzima kompetencije brige za zdravlje, školovanje, umirovljeničke fondove i slične institucije, pa onda i može u ime pojedinaca odlučivati o visini naknade za te institucije. To je isto tako prirodno i prema demokršćanskom idealu države, jer svatko kao dijete božije ima prava na brigu i zaštitu drugih.

Jedino klasični liberali, kakvi su danas posebno rijetke biljke, misle da bi odluka o raspodjeli vlastitog dohotka kojim će riješiti vlastite probleme ili probleme svoje djece morala biti individualna, odnosno individualizirana. Suvremenu državu odlikuju ugovorni odnosi među pojedincima, stoga bi oni morali vrijediti za sve pojedinačne interese. Želim li socijalno osiguranje, sam ću izabrati osobu koja će snositi moj rizik za određenu dobit; želim li dijete školovati prema posebnim programima, izabrat ću školu koja nudi upravo mojem djetetu primjeren program; a ako mislim da ću neko vrijeme biti zdrav, novac koji inače dajem državi za zdravstvo, mogao bih prištedjeti za nešto drugo. Drugim riječima, što se pojedinac za sebe više brine sam, to će manje te navodne ili stvarne brige preuzimati država, neko impersonalno tijelo, u kojem će se moj i vaš dohodak gubiti bez posebnog uplatnog listića, bez posebnog obrazloženja; financirat će se osobe koje možda i nisu kompetentne za obavljanje poslova za koje bi trebali biti nadležni, a njima će dohodak dodjeljivati osobe koje njihovu kompetenciju procjenjuju prema vlastitom interesu, ili čak bez ikakvog posebnog interesa.

Premda ne poznajem ni jednog liberalnog fanatika, naime osobu koja bi tvrdila da je spremna braniti samo minimum države, tj. ono minimalno nužno zlo, – tj. vojsku, policiju, sudstvo i minimum birokracije, odnosno institucije koje će nam servisirati tek rudimentarne životne potrebe, za samoobranom i pravnom sigurnošću, i ništa više, premda dakle ne poznajem takvog fanatika, mislim da je svakom ozbiljnom pojedincu na vlasti u interesu da poveća efikasnost državne uprave, uključujući i neproizvodni sektor, kako bi mogao smanjiti poreze i time povećati životni standard.

Osim toga, današnja situacija vrlo dobro pokazuje da je koncepcija države prema kojoj država preuzima ingerencije što bi ih pojedinci inače mogli sami ispunjavati na vlastito zadovoljstvo, najveći generator inflacije i proizvodne nelikvidnosti države. U uvjetima državne privrede tzv. “budžetni rashodi” standardno prelaze planirane svote.

Nažalost jedna od najopasnijih, i prilično zanemarenih opasnosti koje je komunizam u cijelome svijetu ostavio u nasljeđe jest pretpostavka da je moguće imati kapitalistički sistem proizvodnje, kapitalističku efikasnost državne uprave, kapitalistički standard a da se ne preispita učinkovitost dosadašnjih vrlo ekstenzivnih, porezno zahtjevnih i građanima neodgovornih institucija uprave i državnih službi, škola i bolnica. U zemljama u kojima gotovo 90% zaposlenih radi u državnom sektoru, vlastima je teško predložiti temeljitiju rekonstrukciju, ne samo zato što bi to bilo protivno interesima samih ljudi na vlasti, već i zato što bi se i većini zaposlenih u društvenom tj. državnom sektoru, što znači većini građana naviklim na sigurnost, činilo da je riječ o djelovanju protiv njihova interesa.

Vlast se, kao što je poznato, može personalno promijeniti a da društveni sustav funkcionira onako kako je funkcionirao i prije. Slom komunizma moguć je samo onda i samo ondje gdje postoji hrabrost da se smanji državni aparat i uništi društveno vlasništvo, samo ondje gdje su stanovnici, poput onih u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, spremni na podnošenje socijalnih žrtava, pa čak očite građanske neravnopravnosti.

Socijalne “žrtve” o kojima govorim, naime uvođenje privatnoga ili poluprivatnoga zdravstva i školstva, osiguranja, uz naravno, podnošenje poduzetničke ili dioničarsko vlasničke nesigurnosti, samo su izraz određenih prava. Kao što je za vojnike stavljanje njegova života na kocku za domovinu izraz njegove slobode i njegova prava na slobodu, i kao što jačina njegove obrane ovisi o njegovoj volji i htjenju da se obrani, prema liberalnim se teoretičarima, isti rizik očekuje i od ostalih građana. Stanovnici Istočne Europe prihvatili su građanstvo drugoga reda u vlastitoj državi kako bi jednoga dana postali građani prvoga reda, odnosno kako ne bi morali podnositi bijedu građana ostatka istočnoga bloka. Ali to ne mogu postići bez prenošenja mnogih državnih ingerencija na vlastita leđa, bez ulaženja u osobni rizik, ali sa znanjem da sami mogu odlučivati o količini i kvaliteti “socijalnog” osiguranja.

Hrvatska je (uz Bosnu) u gotovo najtežem položaju od svih zemalja Istočne Europe. Ona državu tek gradi, pa mora stvarati državni aparat tamo gdje ga dosad nije bilo. Dodatno je opterećenje što gradi državu tako da uz ostalo mora graditi i debele zidove oko svojih poroznih granica, (jer tek dobre ograde čine dobre susjede), investirati u vojsku i obranu daleko više od bilo koje druge nove članice zajednice naroda. Uzevši sve to u obzir, morali bismo biti spremni na zaključak da takva opterećenja ne treba suvišno povećavati, te prihvatiti mogućnost ili činjenicu da su stanovnici dovoljno zreli za donošenje vlastitih odluka, da se mogu brinuti za sebe, ako već nisu sposobni dovoljno priskrbiti za onu šestoricu ili sedmoricu koja im se vuku za skute. Unatoč svim komunistima i socijalistima koji opet dolaze na vlast, ili koji su ostali na vlasti samo pod novim imenom, jedina šansa za Istočnu Europu, pa onda i Hrvatsku, jest smanjenje i “sekularizacija” državnih službi, da se građanima u nasljeđe daju ona prava i oni rizici koji su do sada bili državno “pravo” na ubiranje visokih poreza i državno “pravo” da tim golemim novcem raspolaže po vlastitom nahođenju.

Jednom smo slijepo prihvatili mitove o preskakanju kapitalističke stepenice i o izravnom uskakanju u carstvo slobode. Čini se da su, unatoč slomu “socijalne” države, mnogi spremni obnoviti taj mit.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.