Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

IRCI I HRVATI, ili O PROROCIMA IZVAN VLASTITOGA VRTA

U priči “Eveline” iz zbirke Dablinci iz 1910., James Joyce opisuje dilemu jedne djevojke, dablinske prodavačice, dan prije ukrcavanja na brod koji će zaručnika i nju odvesti u novi i bolji život, u već kupljenu kuću u Buenos Aires.

“Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Je li to bilo pametno? Pokušala je odvagnuti pitanje sa svih strana. U svojoj je kući u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu. Bila je okružena ljudima koje je čitav život poznavala. Naravno, morala je marljivo raditi i u kući i na poslu. Što li će o njoj govoriti u dućanu kad čuju da je pobjegla s momkom. Možda će reći da je luda, a njeno će mjesto popuniti preko oglasa. Gospođica Gavan bit će sretna… Sigurno neće proliti mnogo suza zato što ostavlja dućan. A u njenom novom domu, u dalekoj nepoznatoj zemlji bit će posve drukčije. Postupat će s njom drukčije negoli su postupali s njezinom majkom… S Frankom će upoznati drukčiji život… Pobjeći! Mora pobjeći! Frank će je spasiti. On će joj dati život, možda i ljubav. A ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sreću. Frank će je zagrliti, obujmiti. On će je spasiti.”

Kada je došlo vrijeme ukrcavanja,

“kao da su joj u srcu zabrujala zvona… Ona se s obje ruke uhvati za željeznu ogradu. “Dođi” Ne, ne, nije mogla. Njene su se ruke mahnito držale za željezo. Eveline! Evvy! Požurio je do ograde i doviknuo da dođe za njim. Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svoje blijedo lice pasivna kao bespomoćna životinja. U njezinim očima više nije bili ni ljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.”

Odluka Eveline Hall da ostane u svojoj domovini bila je isto tako bolna kao i nesigurnost velikog očekivanja od života u nepoznatoj zemlji. Kraj Krležine drame Gospode Glembajevih: “Da mi je otići odavde”, izražava istu nelagodu i istu odluku.

Irska je po mnogočemu slična Hrvatskoj, baš kao što je Krležin opus po mnogočemu nalik na Joyceov. Irska je Hrvatskoj nalik po svom izraženom katolicizmu i tradiciji, po svojoj dugogodišnjoj borbi za nacionalnu nezavisnost i po sukobima s brojnijim susjedima Englezima, po strukturi i broju uglavnom seoskog stanovništva, po brojnoj emigraciji, različitostima izvornih i službenoga jezika, po podijeljenosti i zaposjednutim područjima, po glazbenosti i, kako ćemo vidjeti, još mnogočemu. Od upada Normana u 9. stoljeću, irski se kneževi i kraljevi sukobljuju i međusobno i protiv vanjskih neprijatelja. Henrik II koji je krajem 12. stoljeća od Normana preuzeo dio Irske, dijelio je teritorij engleskim feudalcima i tim postupkom Englezi se zauvijek infiltriraju na područje Irske. Irska je otada podijeljena na dva dijela. Irci se pokušavaju osloboditi Engleza sredinom 14. stoljeća. Henrik VII oduzima vlast irskog parlamenta, a Henrik VIII uzima titulu kralja cijele Irske. Zbog pokušaja uvođenja reformacije, Irci su, kako kaže Krležina Enciklopedija, još više zamrzili Engleze. Ustanak započet 1598. ugušen je 1601. Nemiri traju i tijekom prve polovine 17. stoljeća. Cromwellov pohod na Irsku 1649. krvavo se obračunava s Ircima. Nakon restauracije kraljeva u Engleskoj, Englezi provode konfiskaciju posjeda i plansko uništavanje privrede u Irskoj, a katolike isključuju iz javnih službi. Zbog toga se u 18. stoljeću organiziraju tajne organizacije poput organizacije Pravednih momaka kojima je cilj nezavisnost Irske. Takvo je udruživanje postalo dio tradicije, pa se u XIX i XX stoljeću osnivaju organizacije Ujedinjeni Irac, Mlada Irska, Feniansko bratstvo, Galska liga, republikanski pokret Sinn Fein (Mi sami) i Irska republikanska armija. Ustanak pod vodstvom saveza Ujedinjeni Irac iz 1798. ugušen je. Zbog bolesti i ekonomske krize, zbog migracija i smrtnosti stanovništvo se sredinom 19. stoljeća s 8,5 milijuna stanovnika smanjuje na 6,5. Danas broj stanovnika Irske u Irskoj, usporedbe radi, iznosi samo 3,5 milijuna. Unatoč proglašenoj autonomiji unutar Commonwealtha, još je jedan ustanak iz 1916. u krvi ugušen. Nakon ustanovljavanja nezavisnog i nepriznatog parlamenta 1919. započinje dugo razdoblje anglo-irskog rata. Istupanje iz Commonwealtha uslijedilo je tek 1949. nakon ponovne pobjede republikanske stranke De Valere i zakona o konstituiranju Republike Irske. Izbori 1992. na kojima su pobijedile stranke Vojnici sudbine i Obitelj Iraca, ratificirali su Maastrichtski sporazum. Na istim izborima proveden je referendum o pobačaju. 65% glasača glasalo je protiv prijedloga vlade o mogućnosti pobačaja u slučajevima iznimne opasnosti za život majki. 62% glasača izglasalo je dopuštenje da majke abortiraju u inozemstvu, pri čemu je 60% glasača tražilo da se omogući pristup informacijama o pobačajima Irkinja u stranim klinikama.

Sedamnaest milijuna Iraca živi izvan Irske, a samo 3,5 u Irskoj. Hrvatska je dijaspora nešto manja, ali čak se ni danas tendencija odlaska ne smanjuje. Premda je rat jedan od novijih uzroka hrvatske emigracije, po mom sudu on nije presudan, kao što to vjerojatno nije bio ni u slučaju s Irskom.

Nije dakle posve slučajno što se danas vladajuća koalicija sastoji od stranki s imenima Vojnici sudbine i Obitelj Iraca. Ali isto tako nije posve slučajno da su najpoznatiji Irci, osim legendarnog svetog Patrika, bili izgnanici, azilanti i emigranti, baš kao što točno kaže maksima: “prorok ne kukurječe u vlastitome vrtu”.

James Joyce, jedan od najpoznatijih Iraca, genij suvremene književnosti, klasik je moderne literature. Za njega Jugoslavenska enciklopedija kaže da je napravio velik doprinos engleskoj književnosti. U istome tonu Irska se definira kao otok zapadno od Velike Britanije. Nakon izjave “Ne želim služiti onome u što više ne vjerujem, zvalo se to moj dom, domovina ili crkva,” izabrao je dobrovoljno izgnanstvo i jedan je dio tog izgnanstva proveo u Puli. Unatoč velikim pohvalama, nagradama i općem odobravanju svjetske javnosti, unatoč za Irce gotovo simboličnom karakteru njegove biografije, Joyce u Irskoj ni danas nije cijenjen.

Odluka o napuštanju domovine, odredila je međutim dominantni motiv i tematiku njegove književnosti: nostalgičnu vezanost za domovinu, njezinu kulturu, rodni grad i njegove bivše sugrađane. Godine 1916. Joyce objavljuje zbirku pripovjedaka Dablinci, petnaest pripovjedaka u kojima se opisuju proživljavanja običnih građana Dublina, njihova rastrzanost između patriotizma i vlastitosti, između egoistične ambicije i autoriteta obitelji, između ostanka i odlaska, ponosa i stida, resantimana i nostalgije, zavisti i kajanja, religioznosti i požude. U jednoj drugoj pripovijetki iz iste zbirke, pod naslovom Oblačić, Joyce opisuje što se zbiva s ambicioznim pojedincima koji nisu otišli. Mali Chandler, sudski zapisničar s literarnim ambicijama, priprema se za susret s prijateljem Gallaherom koji se uspio probiti kao novinar u Londonu. Chandler vjeruje kako će mu taj susret promijeniti sudbinu, kako će mu prijatelj pomoći da se uzdigne na irski Parnas, i već zamišlja kako će ga kritičari, kada se vrati iz Londona, obasipati lovorikama. U lokalu, iz Chandlera progovara zavist. Sada mu je već jasno da mu Gallaher ne može pomoći. Po povratku kući, on uzima svoje dijete u naručje. Dijete se rasplače jer osjeća kako oca hvata bijes i veliki osjećaj krivnje. Oblak s Parnasa se rasplinuo.

Za sociologa su te literarne crtice vrlo poučne, jer osim vrlo dobrih portreta, o strukturi Irskoga društva govore više od najbolje sociološke analize. U našoj književnosti sličan je slučaj. Još se sjećamo srednjoškolskih analiza hrvatske literature u kojoj se tako često govori o ukorijenjenosti i iskorijenjenosti pojedinaca, o sukobu pojedinaca s okolinom, o njihovoj nemogućnosti da budu drukčiji nego što jesu i da promijene svoju okolinu, o prevlasti okoline nad pojedinačnom slobodom. Sve te teme dominiraju hrvatskom književnošću. Sjećamo se recimo Krležinih drama, Vučjaka i Legendi.

Ta zaokupljenost društvom koje pojedince veže uz tlo ili prisiljava na emigraciju nije slučajna tema hrvatske i irske književnosti. Ali književnost povijesnim podudarnostima Hrvatske i Irske pruža još jednu dimenziju. Ona nam iznutra pokazuje kako pad nataliteta, broja stanovnika, veliku emigraciju, i potrebu za odlaskom ne treba tumačiti (samo) kao posljedicu gladi i bolesti, neimaštine, rata i totalitarnih političkih režima, kako to obično čine povjesničari i političari. Ona nam pokazuju kako među portretiranim pojedincima postoji neki unutrašnji ključ razumijevanja odlazaka, nekog “duha naroda”, ili društvene strukture koja pojedince stavlja pred dilemu: ostati ili otići.

Ako to nije univerzalna egzistencijalna dilema, ili pak hipostazirana dilema odlučivanja, vjerujem da će jednoga dana ta dilema nestati. To će biti onda kada nestanu resantimani, i kada ćemo (i mi i Irci) imati dovoljno razloga da budemo samouvjereni, sposobni za toleranciju prema najčudnijim i najstranijim stavovima, i jaki u suzbijanju zatvorenosti.