Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

SOCIOLOGIJA SVAKODNEVICE

Dopustite mi da današnju emisiju započnem s omiljenim citatom meni omiljena autora, francuskog sociologa mlađe generacije, Brune Latoura. Navod glasi:

Pojam socijalnoga objašnjenja u potpunosti je obrnut; ne smijemo ga naime smatrati zamjenom elemenata beskonačnoga repertoara prirodnih objekata faktorima s popisa socijalnih objekata. Socijalno je objašnjenje moguće samo ako napustimo ideju da je pružanje objašnjenja dobro za zdravlje i da je bitno bolje od pukog pričanja priča.

Socijalno je objašnjenje moguće samo ako napustimo ideju da je pružanje objašnjenja dobro za zdravlje i da je bitno bolje od pukog pričanja priča. Često sam se koristio tim navodom, jer mi se čini da je vrlo istinit. Nažalost, stanje naše znanosti ne dopušta tako lakonsko omalovažavanje duboke znanosti, time što je izjednačava s literaturom, ili čak s običnim s pričanjem priča. Pa ipak, bez priča, prirodnih i društvenih znanosti uopće ne bi ni bilo. Jer tek priče postavljaju problem. I, osim toga, bez obzira na količinu apstrakcije, u pričama se ti problemi i razrješuju.

Taj sam Latourov navod iskoristio i za motto rasprave o jednoj nedavno izašloj knjizi o sociologiji svakodnevice pod istim naslovom. Moj je prilog raspravi o toj knjizi glasio ovako:

Mislim da je to bilo godine 1981. Slučajno sam zavirio u knjigu Agnes Heller Svakodnevni život… i nije mi se svidjela. Ako me sjećanje ne vara, radilo se o mitologiziranju svakodnevnih stvari, kao što je pijenje kave i čitanje novina. Činilo mi se da se autorica dosađuje, da ne zna o čemu bi pisala, da je svjesno odustala od “pravih tema” i da joj je narativni stil grozan. Georgy Lukacs je u predgovoru toj knjizi pravdao “postupak” autorice potrebom da se između sadržajem isuviše siromašnoga “općega” i bogatstva pojedinačnoga “stvori posredovanje”, koje se u skladu s tročlanom Hegelovskom logikom zove “posebno”. Moj sud o “sociologiji svakodnevnog života” potvrđivale su i poznate knjige kao što su Barthesove Mitologije, Schuetzove Strukture svakodnevnog života, Berger-Luckmanova Socijalna konstrukcija zbilje, a ni Garfinkelove Studije iz etnometodologije nisu mi se činile bitno boljima. Ali te su knjige dvostruko nereprezentativan uzorak: prvo zato jer su nepravedno poznate, a drugo jer su stilski i znanstveno slabije, dosadnije, besadržajnije od tekstova u antologiji nepoznatijih autora u istoj sociološkoj “disciplini” (Kotarba, Wells, Lyman, Lyng, Lachmann, Synnott, Parker, Bowman, Katz i dr).

Razlika između “klasičnih” autora i većine autora iz zbirke Sociologija svakidašnjice prvenstveno leži u diskurzu kojim se obraćaju publici. Evo jedne tipične rečenice iz diskurza klasičara: “Dok pripadnost koncentričnim društvenim krugovima znači potpunu apsorpciju u njima, svaki od društvenih krugova koji se sijeku zahtijeva od pojedinca samo djelomični angažman.” Tu je rečenicu doduše (i nažalost) napisao isto tako jedan od autora iz Sociologije svakodnevnice. Tipična rečenica tipičnih autora iz navedene zbirke glasi: “Povijest sambe opisuje nam Sergio, 29-godišnji mladić iz Rio de Janeira, podrijetlom iz vrlo siromašne obitelji: ‘Sambu su u Brazil donijeli Afrikanci….'”, ili: “Neki se zbog ćelavosti odlučuju za skupe i bolne operacije presađivanja (Frank Sinatra, primjerice) ili nose tupee i perike”, ili: “Kada su početnici svladali vještine ispisivanja grafita i svijest o tome da publika raspoznaje djela pojedinih autora, vrijeme je da stvore svoj identitet u obliku “tega”, stiliziranog potpisa ili logoa jedinstvenog za svakog pojedinog autora grafita”, ili: “Status pilota koji vozi skakače omogućio mi je prikupljanje podataka o svijetu padobranaca promatranjem sudionika”. Prvo, dakle, vidimo da se tipični autori Sociologije svakidašnjice obraćaju čitatelju direktnim diskurzom, jasnim jezikom i jasnom porukom. Ali razlika između klasičara i novih socioloških klinaca još je daleko veća: “sociološke klince” zanimaju ljudi, njihovi motivi, njihov habitus, tj. njihovo prirodno i duhovno boravište, dok se klasičari zanimaju za same sebe, za svoj nadmoćni um. Klasičare zanima kako da literarno uobliče (sakriju) svoje nepoznavanje društva; nove sociološke klince zanima kako da iskustvo s ulice, iz aviona, brazilskog karnevala, iz redovitih posjeta disco klubovima, bez puno mudrovanja, dakle što autentičnije, prenesu zainteresiranom čitatelju.

Mene osobno više zanimaju mišljenja o ili intervjui s ljudima koji “žive na rubu”, kako dvanaestgodišnjaci postaju šegrti u “radionicama” majstora grafita (i kako se njujorško underground slikarstvo pretvara u renesansni umjetnički mecenat), zašto se seks jeruzalemskih Arapa sa strankinjama bitno razlikuje od židovskoga seksa sa istima (o svemu tome vidi zbirku Sociologija svakodnevnice), negoli fraze o stapanjima društvenih koncentričnih krugova i sl. Ali sve donedavno u našoj (i svjetskoj) je sociologiji prevladavalo uvjerenje da se objašnjenje društvenih zbivanja može dobiti samo ako se apstrahira od društvene zbilje, pa smo na kraju dobili apstrakciju koja nema nikakve veze sa zbiljom, jedan umjetni diskurz koji više nikome ne znači ništa. Kako kaže Latourov gornji motto, treba odbaciti dualizam objašnjenja i pričanja priča. Objašnjenje “klasičara” ne samo da po sebi nije dobro za naše zdravlje, već od njega nužno boli glava.

I sami “novi sociološki klinci” raspravljaju o odnosu prema svojim prethodnicima, “klasičarima”. Uzmimo primjer iz “Zavodljivosti zločina” Jacka Katza. Katz raspravlja o Mertonovoj materijalističkoj teoriji zločina. On ju naziva “sentimentalnim materijalizmom”:

Robby Wideman kao da je mislio na Mertona kada je svojem bratu rekao: “‘Ispravni’ ljudi to ne razumiju. Oni misle da dečki hoće ono što imaju ‘ispravni’. Ne treba nama kućica u cvijeću, trava oko nje i slično sranje. Mi smo ljudi koji se vole pokazati. Pojaviš se s najboljim autom, najboljom ženskom, piješ najbolje vino. Čuješ da ljudi pričaju o tebi. Čuješ kako cijeli bar utihne kad uđeš. Baciš na šank hrpu novca i kažeš “Sve vas častim”… stvoriš nešto ni iz čega. Ukratko, materijalizam ne objašnjava ono specifično u zločinu, zašto baš Robby a ne Nicky ili obratno, želju da se bude drukčiji, ponos na svoju različitost.

All that matters jest je li članak zanimljiv, je li dobro pisan. Hoće li se on zvati sociologija nečega, etnologija, sociografija, etnografija, esejistika, literarna kritika, filozofija, psihologija, roman, pripovijest, novinski izvještaj ili nekako drukčije, hoće li se koristiti intervjuima, citatima, slikama i slično, potpuno je svejedno. Osim naravno skupini profesionalaca koji čitaju samo po dužnosti i samo ako se nešto zove imenom koji obilježava njihovu struku. Svakako pročitajte knjigu. Po dužnosti, iz interesa, zbog razonode, radi novih spoznaja… ali svakako je pročitajte.

Prikaz se time otprilike završio, a ja i danas gotovo uvjetovanim refleksom o sociologiji svakodnevice razmišljam kao o pričanju priča koje prema Latouru vrijede isto, a možda i više od onog pravog sociološkog objašnjenja.

Da je tome tako možda najbolje, pokazuje skupina naših vrijednih etnologa, koji su u knjizi pod naslovom “Strah, smrt i otpor”, sakupili velik broj vrlo zanimljivih intervjua s izbjeglicama i prognanicima, u tonu gorenavedenih etnologa svakodnevnice, ali s puno groznijim, a vjerujem i s autentičnijim materijalom iskaza. Ti će materijali jednoga dana možda biti značajniji dokumenti od brojnih socioloških tumačenja ovoga rata.

Ilustracije radi, evo nekoliko odlomaka:

“Znate šta? Možete staviti naslov, ako ‘oćete, ‘Krvava škola Šarengrada’. Ali to stvarno i jeste to. Eto, bar da ste neki dan bile tu, da ste lično od čovjeka čuli koji je u toj školi krvavoj bio, šta su oni sve s njim radili. Poslije nisu mogli pustiti djecu u školu da djeca vidu krv očeva svojih. A škola je nova u Šarengradu. Oko deset godina. Osmoljetka. Išla je Bapska i Novak i Šarangrad i Mohovo. Ta četir’ sela, to je bila središnja škola. I vojska je tu bila dok su tukli, u toj školi. To su čuda napravili. Čuda od čuda. E, onda kad je trebalo tu, ovaj, školu, kad je trebalo djeca da idu u školu, ne mogu ić’ u tu školu. Trebalo je čistit’ trebalo je krv brisat iz nje. Onda su išli za Ilok, ne mogu u školu, zato što je škola krvava…. Tako je bilo… To je selo ovako stoji, kad ideš gore. Breg. A selo je dole. Dve, naša i pravoslavna crkva. To je staro selo, mislim stare kuće, ali prebogate dušo moja. Prebogate. Bogatstvo, jel’ to je biser Hrvatske….”

Ili:

“Sve smo mi, ono mislim, bilo sve dobro dok nije došlo jedne noći, onako s večere kad su došli, odozgo, ta vojska, mislim, ova jugoslovenska šta je bila izmješana sa otima domaćima, kako bi nazvo? Čo’e’če. I to uveče, kad je to nešto sunulo u selo i kad je počelo palit’ pretrpili smo svašta. Svakie šokovi… stoku sam morao ispustist’ van, stoku se mora van ispustit’. Bojao sam se ako duđu da će mi stoka izgorit’ živa i šta ja znam to, i to sam povezao van… Čovjek je jedan skočio dolje, Boris se zove, pa kaže: “Ljudi, bjež’te gore, oni”, kaže – da će palit’ i dalje, jel’, da će i dalje palit’. Ja s njim o’šo, ima tele, i da mu pomažem izvuć’ iz štale da mu ne bi živo palo… ”

Navedeni zapis prognaničkih ispovjedi, ostat će zasigurno trajan dokument. Za znanstvenike društvenjake koji će se jednoga dana, baš isto kao i sada, s pravom pitati: “A što se tu može objašnjavati?”

I ako visokoparna sociologija svakodnevnice svoje utočište traži u kulturnome relativizmu, s Latourom ćemo ovdje lako moći zaključiti: “Malo relativizma odvodi nas od stvarnosti. Puno relativizma opet nas k njoj vraća.”