Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

FRANKLINOVO RAĐANJE NACIJE

Mlađe čitatelje ovih eseja, naslov serijala “Rađanje nacije” možda će podsjetiti na vrlo plodnu i donedavno utjecajnu pop grupu New Order, Novi poredak, na njihov album iz 1987. “Substance”, i na songove pod naslovima “Stanje nacije” i “Sramota nacije”. Slušatelji srednje generacije, koji su uz to i videofili, sjetit će se možda Davida Griffitha ili Olivera Stonea. A slušatelje starije generacije naš će naslov asocirati na niz različitih epizoda iz bliže i daljnje, vlastite ili tuđe povijesti.

Što se mene osobno tiče, svaki put kada razmišljam o toj sintagmi imam na umu nešto američko, nešto posve maglovito američko, jer sam u međuvremenu zaboravio pravi izvor. U takozvanoj stručnoj literaturi o rađanju nacija, koja danas, nakon sloma komunizma u istočnoj Europi, buja u obliku brošura o nacionalizmu, Amerika se posve zaboravila. Posve prirodno, s obzirom da je to rađanje završeno pred dvjestotinjak godina. Zato danas američki umjetnici, primjerice Robert Retford u svom novom filmu, radije aludiraju na tu američku sintagmu sloganom o gubitku nevinosti jedne nacije.

Što se pak Hrvatske tiče, onaj ponos s kojim je započelo rađanje nacije, kod mnogih polako kopni, pa će se Redfordov slogan o gubitku nevinosti jedne nacije, potpuno u duhu sveopće moderne neurastenije, uskoro, nakon samo četiri godine života nacije, moći primjenjivati i na našu domovinu.

Nedavno je kod nas tiskana jedna krasna knjiga, Autobiografija Benjamina Franklina, knjiga koja izvrsno oslikava psihološke, socijalne i kulturne sadržaje pojedinaca koji su predstavljali i rađali američku naciju. Možda će se nekome činiti da je moja latentna analogija Hrvatske i Amerike potpuno neprimjerena, ali analogija, kao što znamo, nosi samo neke zajedničke odlike obiju strana usporedbe, pa mi se čini da je, barem što se rađanja nacije tiče, analogija vrlo zanimljiva.

O Autobiografiji Benjamina Franklina čitao sam krajem sedamdesetih u jednoj knjizi Ericha Fromma. Frommu je Franklin poslužio kao primjer, ako se ne varam, za sublimaciju slobode u radu, dakle, kako se nekada tvrdilo, kao primjer mehanizma čovjekove otuđenosti od samoga sebe. Danas, kada nam se čini da je kapitalizam odnio važnu pobjedu nad navodnim dostojanstvom socijalizma, Franklinova se autobiografija, u kojoj puritanistička radna etika izbija iz svake pore, čita kao poučno štivo za buduće menagere. I doista, pročitate li nedavno objavljeni blefsikon o menagementu, vidjet ćete da je gotovo doslovno prepisana Franklinova Autobiografija. Ima dakle u Franklinovoj Autobiografiji nešto nervozno za današnje pojmove, i rijetki bi ljudi danas bespogovorno hvaliti načelnost moralnih maksima u kojima nema nimalo mjesta za one trenutke kada smo sami sa sobom, maksima prema kojima se meso ne jede zato što se istim novcem može postići nešto puno pametnije od zadovoljavanja vlastita želuca i njima sličnim.

Pa ipak, u toj načelnosti ima mnogo hvalevrijednoga. Rigorizam je naravno uvijek jači od suprotne strane. Franklin prema Autobiografiji nije bezgrešan čovjek, on je samo čovjek s vrlo jakim uporištima. Ta su uporišta izvor njegove snage i njegovih ostvarenja. Tako je u neko doba svoga života, Franklin sjeo i zapisao trinaest vrlina i uputa po kojima bi se trebao ravnati, pogotovo one na koje do tada nije obraćao pažnju. To su: umjerenost (ne jedi do otupjelosti; ne pij do pripitosti), šutljivost (reci samo ono što može koristiti drugima, ili tebi samome; izbjegavaj tričave razgovore), red (odredi svakoj stvari svoje mjesto; odredi svakom dijelu svog posla svoje vrijeme), odluka (odluči uraditi ono što trebaš; neizostavno uradi ono što si odlučio), štedljivost (ne troši ni na što, osim na ono što koristi drugima ili tebi samome, tj. ne rasipaj ništa), marljivost (ne gubi vrijeme; budi uvijek zaposlen nečim korisnim; prekini sve nepotrebne djelatnosti), iskrenost (ne služi se lažima; misli pošteno i pravedno, a ako govoriš, govori isto tako), pravda (ne čini nikome nepravde, niti ne popuštaj dobročinstva, što ti je dužnost), čistoća (ne trpi nikakve nečistoće na tijelu, odijelu ili u stanu), spokojstvo (ne uznemiruj se zbog sitnica ili zbog običnih ili neizbježivih događaja), krepost (rijetko opći spolno, osim kada se radi o zdravlju ili potomstvu, ali nikad do zasićenosti i iznurenosti, ili da naškodiš svome, ili nečijem drugom miru ili ugledu), i napokon poniznost (ugledaj se u Isusa i Sokrata). Franklin nastavlja:

“Kako mi je namjera bila da steknem sve te vrline kao naviku, smatrao sam da ne bi bilo dobro da svoju pozornost rasipam na sve njih najednom, nego da je u određeno vrijeme usmjerim na jednu od njih, a kada potpuno ovladam njom, da prijeđem na drugu i tako redom, dok ne prijeđem svih trinaest…

Naposljetku je zaključio da je najpametnije svakodnevno preispitivati napredak u ostvarivanju svake vrline, pa čitatelji Autobiografije mogu vidjeti i pročitati jednu stranicu bilježnice u koju je Franklin upisivao svoje grijehe tokom tjedna. Poanta Franklinove moralne knjižice jest kontrola ostvarivanja odabrane vrline, jer u skladu s Franklinovom skromnošću, postizanje sviju odjednom bilo bi isuviše zahtjevno.

Franklinove knjižice imale su i dnevni raspored sati. “Kako je uputa o Redu zahtijevala da svaki dio moga posla ima određeno vrijeme, to sam na jednoj stranici svoje knjižice sastavio sljedeći program rada u toku dvadeset i četiri sata”, piše Franklin. Jutro: Pitanje: Koje ću dobro izvršiti danas. Onda u sredini grupiranje dnevnih sati. Za razdoblje između pet i osam s desne strane piše: “Ustajanje, umivanje i upućivanje molitve Svemoćni bože! Određujem dnevni posao i donosim odluke za taj dan; nastavljam s tekućim studijem i doručkujem. Između osam i dvanaest je rad, između dvanaest i jedan: čitanje ili pregledavanje računa i ručak, i onda opet od dva do šest – rad.” Franklinova je knjižica temelj svim današnjim poslovnim planerima. Samo se možemo pitati, postoji li poslovni čovjek koji rigorozno poput Franklina ispunjava svoje planove.

Poanta uvođenja Franklina u “Rađanje nacije” je višestruka. Prvo, ne treba zaboraviti da je upravo navedenim, sređenim načinom života u Philadelphiji, koja u to vrijeme bila manja od današnjega Karlovca, Franklin uspio organizirati izgradnju društvenoga doma (kako bismo danas rekli) ili civilne crkve, u kojemu se nedugo potom stvarao Američki ustav, da je organizirao popločivanje i osvjetljivanje ulica, izgradnju Akademije koja je kasnije postala sveučilište, i još mnogih drugih važnih stvari za funkcioniranje civilnog života. Benjamin Franklin je bio izuzetni primjer totalnoga čovjeka, koji u sebi obuhvaća znanja i vrline poduzetnika, tiskara, filozofa, znanstvenika, političara, diplomata, politologa, gradskog oca, pa čak i vojnog časnika. I po tomu dakako nije tipičan. U Krležinoj enciklopediji primjerice piše: “Svojom nedovršenom Autobiografijom znatno je utjecao na američku idejnu tradiciju, primijenivši naslijeđena puritanska načela u praktičnoj i utilitarnoj interpretaciji vlastita životnog uspjeha”. Ali ova enciklopedijska rečenica ne objašnjava iz čega izvire snaga te autobiografije. Nju je puno doslovnije šezdesetih godina ovoga stoljeća izrazio John Kennedy rečenicom: “Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za domovinu.”

Mnogi su se teoretičari pitali o uzrocima uspjeha jedne države naseljene emigrantima, kolonistima, suvišnima iz Staroga svijeta. Franklinova autobiografija daje odgovor: Taj odgovor leži u autonomnoj etici i asketizmu, pa onda i u zahtjevu da država bude tek instrument za ispunjenje ciljeva pojedinaca. Pojedinci moraju biti opskrbljeni etikom, koja će ih iznutra siliti da budu najbolji, da iz vlastite koristi ispunjavaju zajedničke svrhe, da se ne oslanjaju na druge u vlastitim prohtjevima, već da opći interes ostvare sami radi njega samoga. To je smisao one vrline koju Franklin lakonski zove “odlukom”, potrebom da se po svaku cijenu ispuni zadani cilj.

Jednom je Emil Durkheim rekao kako je religija tek kolektivna predodžba, ideja koja zajednicu drži na okupu. Kada bih mogao birati tu kolektivnu predodžbu za djetinjstvo ove naše nacije, ona bi se temeljila na Franklinovoj Autobiografiji. Nažalost, tradicija, religija naše nacije isuviše dobro govori o njezinoj starmalosti. Franklinova vrsta etike naprotiv, jedne u tome trenutku posve mlade i vitalne religije, potpuno je strana katoličanstvu. Katoličanstvo na koje smo svi mi svjesno ili nesvjesno priučeni, uvijek podrazumijeva višeg arbitra od nas samih: kada se radi o duhu i moralu tu je svećenik ili bog, a kada se radi o društvenom postupanju, tu je država ili neki njezin birokrat. Svatko, svaki naš poduzetnik, uvijek prvo misli o registraciji i porezu, a tek onda o vlastitoj ili općoj dobiti. Kao da u registraciji i porezu traži priznanje i opravdanost vlastitog postupanja. Umjesto da bude obrnuto, da misli na vlastitu i opću dobit, a tek puno puno kasnije na registraciju i porez. I po tomu je hrvatska trgovina tipična katolička trgovina.

A kakvi su pak povijesni rezultati katoličke trgovine u usporedbi s franklinovskim protestantskim entuzijazmom, vrlo dobro prikazuju ekonomske razlike između protestantske i katoličke tj. latinske Amerike.

Teza o povezanosti etike i ekonomskog sustava jedne zemlje predmet je brojnih socioloških članaka iz dvadesetih godina ovoga stoljeća i klasičnog djela sociološke literature, Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa Webera. Max Weber u toj knjizi tvrdi kako je Franklinova puritanistička, asketska radna etika bila preduvjet za stvaranje kapitalističkog sustava, iz čega se izvodi teza o općenito bitnoj povezanosti ekonomskog sustava i etike, odnosno vladajuće religije. Kako bi izbjegli sporove i ostali politički correct, (odnosno da ne uvrijede ničija etička ili religiozna vjerovanja) današnji sociolozi radije razvodnjavaju Weberovu korelaciju tvrdnjom o kulturnoj uvjetovanosti ekonomskih sustava. Ali tu više nismo na sociološkom već na čisto političkom tlu.

Nedavno sam u jednom razgovoru tvrdio kako su Hrvati religiozni, ali sam odmah dodao da bi zadiranje pod površinu, u sadržaj te vjere pokazao kako se ta vjera pokazuje kroz trgovački uspjeh, kao kalvinizam. Čini se da sam nažalost jako pretjerao. I da će djetinjstvo nacije možda upravo zbog toga trajati puno duže nego što bi trebalo.