Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

LIBERALNI ROBINSON I SOCIJAL-DEMOKRATSKI PETKO

 

U krugovima politologa i političara danas se često može čuti rečenica “ja sam politički liberal, ali se ne slažem s ekonomskom doktrinom liberalizma, sa zastarjelim laissez-faireom“. U vrijeme nastanka modernih politoloških doktrina, ovakva nedosljednost smatrala bi se nemoralnom. Samo neodgovorni političari ili politolozi, kakvih je u vrijeme komunizma bilo više nego inače, mogu zastupati političke stavove a da ne znaju ili pak ne žele znati kolika je ekonomska i politička cijena njihova provođenja. Svaka ideologija ima svoju cijenu, ako se, naravno, ona želi provesti u djelo.

Prvenstveno mislim na ekonomsku cijenu. Pokazalo se da najbolje od svih mogućih ideologija propadaju ako ne počivaju na dobrim ekonomskim temeljima. I pobjeda kapitalizma nad socijalizmom nije bila primarno pobjeda “ljudskih prava” nad navodnom socijalističkom socijalnom jednakosti (mada bi mnogi zapadnjaci rado na taj način protumačili povijest), već je bila riječ o pobjedi konzuma i tržišta nad “planiranom” ekonomskom bijedom. Pokazalo se da konzum i tržište pravednije izražavaju spektar ljudskih sloboda, negoli “pravedna ideologija” bez tržišta. Kupca jeftinog i kvalitetnog proizvoda naime ne zanima je li neki proizvod napravio crnac, Srbin ili Kubanac (barem se to obično u trgovinama ne pita, a i kada bi se pitalo, ne bi se dobio baš pouzdani odgovor) i zato tržište, kojega takve poluprivatne, nebitne karakteristike radnika i proizvođača ne zanimaju, omogućuje slobodu raznim osobama (prvenstveno slobodu preživljavanja), osobama koje u raznim neprijateljskim uvjetima inače ne bi mogle preživjeti. Svaki gastarbeiter i emigrant to zna. On zna da ima moćne saveznike u poslodavcima imigrantskih zemalja (jer snižavaju cijenu robe radne snage) i daleko snažnije neprijatelje u radnicima tih zemalja, koji imaju izvjesnu sigurnost, koji ne žele, ili čak ne trebaju raditi ispod određenih nadnica (ustanovljenih društvenim ili “kolektivnim ugovorom”), radnicima koji u imigrantima vide opasnu konkurenciju, kao i u njihovim državama, tj. službenicima koji moraju provoditi “kolektivne ugovore”. Zato je kapitalizam najslobodniji sistem upravo za najdeprivilegiranije članove, naime za one pojedince koji tek žele postati članovi jednog takvog bogatog društva.

To je bila argumentacija klasičnog liberalizma. I danas u pregovorima unutar GATT-a, argument slobode kretanja pojedinaca (tj. zanemarivanje kontingentnih osobina pojedinca kao što su nacionalnost ili boja kože) predstavlja važnu premisu u korist slobode tržišta i ukidanja državnih granica.

Cijena te slobode jest oštrija konkurencija, relativno grubi uvjeti života (za većinu nas, naviknutu na zaposlenost do penzije), uvjeti koji svakog pojedinca tjeraju da u svakom trenutku od sebe daje ono najbolje.

Nasuprot tomu, zagovornici socijalne jednakosti u ime sigurnosti i ublažavanja grubih uvjeta kapitalističke konkurencije, smanjuju područje slobode: oni relativno restriktivnim imigracijskim zakonima zatvaraju državne granice kako bi ograničili broj aplikanata na štedne uloge koji se zovu socijalne blagodati, te višim poreznim stopama pokušavaju omogućiti stanovništvu povoljnosti kojima će se ravnomjernije rasporediti miran i dostojanstveni život.

Pri tome se u načelu i u “welfare” državama, sigurnost koju socijaldemokrati zovu “socijalnom jednakosti” ostvaruje dvjema protekcionističkim metodama. Prvu smo spomenuli: to je pravo države da ubire relativno viši porez. Proporcionalno s visinom poreza raste i država. I činovništvo, koje će živjeti i raspoređivati dobra na račun rizika što ga je na sebe preuzela eksproprirana, tj. poduzetnička klasa. Ali, zanemarimo psihologizam: svaki ekonomist zna da višak poreza povlači manje ulaganja, da manje ulaganja povlači manju obrtnu masu kapitala, da manja obrtna masa kapitala povlači manju konkurentnu sposobnost dotične nacionalne ekonomije, i u skladu s tim, veću inflaciju. Drugim riječima: što je više poreza, to je veća inflacija, to je manja konkurentnost “welfare” nacionalane ekonomije na svjetskome tržištu. A o dodatnoj opterećenosti koju zahtijevaju zagovornici socijalne jednakosti, a to je pravo na rad, dakle o punoj zaposlenosti da i ne govorimo.

Druga protekcionistička metoda koju koristi jača država daleko je očitija. Riječ je o državnome monopolu u ostalim područjima vlasti (koje uvijek koristi skupina na vlasti) i u skladu s time – o korupciji. Kako bi mogla ostvariti “socijalnu jednakost” država mora poduzimati niz mjera kojim će intervenirati u slobodne tržišne tokove. Riječ je o monopolu na fondove za zdravstvo, na osiguravajuće fondove svih vrsta, o državnome monopolu na prirodne monopole, na prirodne resurse, na promet, na trgovinu proizvodima od “državne važnosti” (kao što je oružje) itd. Meni je kao građaninu u uvjetima jake države oduzeto pravo da sam izaberem osobu koja će za mene snositi rizik ili zarađivati od moje sigurnosti. U uvjetima državnih monopola, uvijek je moguće da državni službenik X prepusti ili odobri dio državnih poslova (fondova) svome prijatelju, poduzetniku Y. Koji će privatni poduzetnik ikada moći konkurirati državnim poduzećima sa zagarantiranim monopolom? Nadalje, ako je riječ o državnome monopolu na školstvo (a to je također jedno područje koje socijal-demokrat nikada ne dovodi u pitanje) onda će se naša djeca morati pomiriti s križevima iznad školske ploče, s nastavnim programima iz krasopisa i ostalim genijalnim idejama gospodina Šošića i ministrice Vokić. I tu neće biti nikakve ustavne pomoći. Taj vid kršenja ljudskih i dječjih prava neće postati dio saborskih briga sve dok se ne počne preispitivati pravo države da određuje školske programe, pravo države da uzima porez na zdravstvo (dva puta), pravo države da određuje monopol na osiguranje (ili visinu franšize), dok se ljudi ne počnu pitati “Doista, u ime čega država uzima 40 ili više posto našega dohotka?” i dok nekom lobbyju ne sine da bi zapravo država trebala raditi za nas, a ne mi za nju. Tim više što je u uvjetima jake (još gotovo komunističke) države, cijela porezna masa izravan manjak u masi ulagačkog novca.

Cijela ova rasprava samo je kratko ideološko opravdanje jedne cost-benefit analize kod nas živih ideologija. Stari ekonomisti imali su ispravan, zdravorazumski, robinzonijanski pristup. Možda treba reći da zdravorazumski merkantilistički Robinsonski pristup nikada nije podržavao socijaldemokratske ideje o socijalnoj jednakosti (jer je Petko bio uvijek Petko, a Robinson uvijek Robinson). Evo dakle Robinsona 1994., ne onoga Robinsona Iljifa i Petrofa koji napokon nestaje, jer je u socijalizmu nepotreban. Dakle hrvatski Robinson ima u ruci 10 kuna (pravih ili papirnatih). On ih može razmijeniti za proizvodna sredstva, unajmiti Petka da radi za strojem, i početi proizvoditi… recimo Happy day… ili još bolje nešto što se samo množi u vodi ili na zemlji. Socijaldemokratski Robinson, naprotiv, odvojit će 30 ili 40% za crne dane, ili za neku državu, ili će ih dati Petku, jer je i on zaslužio da živi. Ali sada hrvatski Robinson započinje svoj business sa šest ili max. sedam kuna, i već je u startu, s istim početnim uvjetima, slabiji od nekog susjednog Robinsona koji je državi ili Petku dao znatno manje ili ništa. Nakon svakog obrta, socijaldemokratski Robinson ima sve manje obrtnog kapitala, tako da napokon i njegov Petko počinje primati sve manje. Naposljetku, socijaldemokratski se Robinson počinje pitati ne bi li taj Petko naposljetku ipak nešto trebao učiniti za sebe, umjesto da svaki mjesec troši njegovih 30 postotaka. U grubljoj (istočnoeuropskoj) varijanti, on svaljuje svoj dotad neiskazani bijes na Petka te ga pripušta na večeru… ne gdje on jede, nego gdje njega jedu.

Liberalni Petko i liberalni Robinson otpočetka znaju na čemu su. Nema nečistih računa, pa ima duge ljubavi. Naprotiv, socijaldemokratski Robinson, kako je jednom ipak morao početi trgovati s liberalnim Robinsonom (osim ako mu to neki njegov komunistički Petko ne zabrani), na svoju žalost shvaća kako je već dugo besmisleno hranio svog Petka, i kako je njegova cijena na tržištu Robinsona isuviše visoka. On se tada svome Petku mora dovjeka pokoriti ili njegovome Petku tada više nema spasa… on bježi liberalnome Robinsonu, od njega traži pomoć ili dugoročne kredite. A sličnu sudbinu imat će i njegov Robinson.

Za one koji pričama ne vjeruju pogledajmo jedan realističniji primjer i uzmimo da je u Njemačkoj i Hrvatskoj porezna stopa identična, recimo 30%. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u razmjeru je 10 : 1 mjesečno, pa ćemo baratati osnovicom 100 za Nijemce i 10 za Hrvate. Svaki Nijemac dat će svojoj državi mjesečno 30 jedinica, a svaki Hrvat svojoj 3. Pomnožimo li tu masu s brojem Nijemaca i Hrvata dobivamo sljedeće brojeve: 2.4 milijarde za Njemačku, i 12 milijuna za Hrvatsku. Ovaj nerazmjer stvoren samo u tijeku jedne obračunske vremenske jedinice govori o razlici u socijalnoj moći pojedinih zemalja, u razlici sposobnosti stvaranja i financiranja tercijarnih sektora ili čistoga rashoda. Cijena socijalnih usluga (rashoda) je u navedene dvije zemlje naravno različita, ali razmjer se nejednakosti time neće bitno popraviti u Hrvatsku korist.

Temeljni problem trasformacije Istočne Europe (a po mome mišljenju i drugih dijelova svijeta, premda je u razvijenim zemljama situacija ponešto jednostavnija) glasi: od pretpostavljenih deset novčanih jedinica, koliko dati državi (u obliku osnovnog poreza) u ime njezinog garantiranja socijalnih prava.

Poteškoća je naravno u tomu, mogu li se siromašnom stanovništvu Istočne Europe oduzeti usluge koje su godinama dobivali od države, a da se ne uništi demokratski sistem. Zbog dugoročnih socijalnih prava koje je komunizam barem djelomično ispunjavao, iz iskustva možemo reći da logika monetarizma i laissez-fairea u Istočnoj Europi nema mnogo šansi za opstanak. Trenutačno ukidanje socijalnih prava izazvalo bi pravu revoluciju. Pa ipak, postepeno, ljudima u Istočnoj Europi treba ukazati na prednosti koje bi sa sobom donijele privatne škole, privatna osiguravajuća društva za zdravstveno i socijalno osiguranje, jednom riječju tržište bez postojećih monopola. Primarna prednost zove se manja korupcija i veća sloboda. A ako se nekome to smanjenje države bude činilo bolnim, treba se sjetiti Friedmanova navoda: “U ekonomici kao znanosti najzanimljivije je i najvažnije to da gotovo sve što je istinito za pojedinca nije istinito za društvo, a gotovo sve što je istinito za društvo općenito nije istinito za pojedinca.” Kada dijele svoja obećanja, političari tu misao ne smiju zaboraviti.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.