Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

EUROPA, EUROPA IZMEĐU OSTALOG, AD 1995.

 

Poljski teoretičar Konstantin Gebert nedavno je cinično izjavio: “Želite li se vratiti u Europu, prvo dovršite svoje etničko čišćenje, a onda pričekajte jednu generaciju”. Ta je skandalozna preporuka namijenjena zapadnjačkim ušima koje su sklone zaboraviti da je njihova povijest prepuna povijesti etničkoga čišćenja, nacionalizma golemih razmjera. Međutim, to jest europska povijest, tvrdi Timothy Garton Ash, poznati kroničar recentne povijesti Istočne Europe. Stoga je današnje gnušanje zapadnjačkih teoretičara pred tribalističkim nagonima Balkanaca i ostalih “nepovijesnih” naroda potpuno neprimjereno, tim više što smo, nastavlja Ash, “barem od uvođenja embarga na oružje u Bosnu, mi Europljani izravno odredili vojnu neravnotežu i htjeli-ne htjeli, postali jedna od strana toga uništenja.”

Osim toliko brojnih primjera nacionalnih i nacionalističkih ratova u XIX i XX stoljeću, Europa doživljava uskrsnuće partikularizama. “U Zapadnoj Europi, Flamanci biraju pozitivan lokalan identitet umjesto udobne anonimnosti Belgijanaca; Katalonci i odnedavno Lombardi odvajaju se od Španjolske i Italije, te u Bruxellesu vide novu alijansu regija i nadnacionalnosti. Ekstremno desne stranke u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji cinično trguju s rasističkim i antiimigracionom ksenofobijom. Sjeverna Irska i dalje gori. A onda tu je, tu je bila, Jugoslavija”. Tony Judt, autor ovih riječi, rat na Balkanu smatra samo jednom, premda najkatastrofalnijom, emanacijom te promjene europske političke paradigme.

Ali u ime čega se “Europa” onda ima pravo zgražati, i dijeliti narode na civiliziranije i neciviliziranije? Nije li “povijest destrukcije” gotovo središnje obilježje europske filozofije, od Heraklita i Ksenofonta preko Hegela i Nietzschea do Spenglera i Toynbeeja? Nije li klasična dijalektička “negacija”, rat, tek pretpostavka neke više i umnije sinteze? “Stranice mira su neispisane stranice povijesti” tvrdio je nekoć Hegel i optimistički zaključivao kako je rat nužni povijesni pogon, jer pokreće um iz njegova dogmatskog drijemeža. Povijest Europe, nije samo povijest ratovanja i uništavanja, borba za “Lebensraum” pomoću etničkog čišćenja. Ona je i stvarnu povijest ratovanja pretvorila u civilizacijsku filozofiju ratovanja i etničkog čišćenja.

Ash svoju usporedbu europskog identiteta i rata na Balkanu nastavlja sljedećim riječima: “Rat u bivšoj Jugoslaviji, premda posve usporediv s brutalnošću i krajnjim užasom Drugog svjetskog rata, u razmjerima nije usporediv s njime. Ali naš je odnos prema tome ratu dvostruko gori. U Drugom svjetskom ratu većina ljudi u zemljama koje su se borile s nacizmom tada nije znala za cijeli razmjer užasa; osim toga borili smo se protiv njega. Danas međutim sjedimo u miru i udobnosti, i gledamo taj rat na TV ekranima. Kako to da cijeli taj informacijski sustav, ti bezbrojni izvještaji hrabrih novinara nisu mobilizirali zapadnoeuropsko javno mnijenje?” Partikularizam koji je zahvatio Europu, zemljopisno i duhovno, uvijek je bio prisutan, ali potisnut u svijesti Europejaca.

Na isto pitanje odgovara poznati njemački esejist Hans Magnus Enzensberger: “Na ekstremnom slučaju pokazuje se mučna bezizlaznost s kojom se danas suočava svaka etika odgovornosti… prije nego što padnemo u naručaj zaraćenim Bosancima, moramo najprije ugasiti građanski rat u vlastitoj zemlji.” Ali u “ekstremnijim slučajevima” Enzensberger također nudi jedno cinično pravilo, pravilo francuske ratne medicine, tzv. pravilo trijaže. Prema pravilu trijaže “lako ranjeni obrađuju se oskudno i moraju se sami dalje probijati. Beznadno ranjeni prepušteni su sudbini. Djelotvornu liječničku obradu dobivaju samo oni kojima je ona s jedne strane bila akutno nužna a s druge strane obećavala dobre izglede.” Čini se da su Europljani djelotvorno slijedili pravilo trijaže; a Bosna je otpočetka bila otpisana kao “beznadan slučaj”. Kao posljedica takvoga (ne)postupanja, iz navedenoga pravila Enzensberger izvlači zaključak da u panglosovskome svijetu treba obrađivati svoj vrt.

Kada se sjetimo ideala građanske revolucije, u ime kojih se i danas “mali narodi” često zovu barbarima, vidimo kako je taj vrt odjednom postao mali. Etika sustezanja tako je postala naknadna racionalizacija političkih procesa, racionalizacija nesposobnost djelovanja i legitimacija novog civilizacijskog limesa. “Ovdje, u Zapadnoj Europi,” kaže Ash, “ne postoji osjećaj za hitnost rješavanja problema… niti osjećaj proturječnosti tvrdnji o miroljubivom ujedinjenju Europe, dok se istovremeno jedan dio Europe ireverzibilno kida.”

Gebertova je izjava o generacijskom čekanju nakon etničkoga čišćenja, dakle samo drugi izraz za istu stvar. Ona je sporedni proizvod opće krize univerzalističkih i etičkih vrijednosti, ali i izraz posvemašnje nemoći i zamora, nesposobnosti i pomanjkanja volje suvremenih europskih intelektualaca i političke elite da shvate tzv. fenomen nacionalizma, prema Ashu, to bitno obilježje Europe.

Ash je u pravu kada pervertiranost suvremene Europe u slučaju rata na Balkanu smatra dvostruko većom zbog globalne svjetske informiranosti. Neznanje je nekoć bio barem nekakav izgovor. Odbijanje pomoći sa sviješću da treba pomoći, stoga je daleko teži etički prigovor od priznanja nesposobnosti. “Čitatelji, a s njima i urednici i nakladnici zapadnoga svijeta do grla su siti mračnih prostora komunističkih logora… do grla su siti i sarajevskih ruševina i bijednika koji sijeku u parku posljednje grmlje, kao i nesretnika koje voze u bolnicu krvavih mrlja na odjeći, više ne mogu ni vidjeti svjetleće metke… ne žele na tom ekranu oklopna vozila i vojnike koji besposličare oko njih ili naprosto leže mrtvi negdje u blatnim rovovima… Sve smo to već vidjeli, kaže čitatelj, sve te koncentracijske logore u Bosni, a isto smo tako sve već čuli o silovanjima. Sve to drastično izražavanje već je iscrpljeno, dajte nam nešto obično”: tako rezimira europsko poimanje bosanskog problema slovenski esejist Drago Jančar.

Da je etika uzdržavanja postala naličjem nacionalizma, vidi se upravo po novoj demarkaciji civiliziranih i neciviliziranih naroda. Primjerice, u nedavnoj anketi Slovenske televizije provedenoj u središtu Londona, pokazalo se da tek jedna desetina ispitanika zna gdje je Slovenija. Većina je smješta “negdje u Rusiji”. Negdašnju “željeznu zavjesu” dakle zamjenjuje jedna druga, pseudomoralna, zavjesa “neznanja” i ignorancije. Stoga je krajem XX stoljeća, filozofija Uebermenscha napokon pronašla svoj kolektivitet: zajednica Uebermenscha postala je ujedinjena, ali samodovoljna Europa. Ostali narodi, upravo po Nietzeovoj preporuci, zavrjeđuju da ih se dublje gurne u provaliju. Ne zato što su drukčiji, ili zato što se služe barbarskim metodama etničkoga čišćenja, nego zato da laskaju pameti, taštini, novom suradništvu “zapadnjaka”, ili još ciničnije, njihovim lokalnim i nacionalnim interesima.

Nemar i nebriga, ravnodušnost ili apatija, nesposobnost i neznanje razvijenoga svijeta da spriječi masakre na najciviliziranijem kontinentu – sve to ulazi u već šestogodišnju bilancu post-komunizma. Uostalom, nije tu samo riječ o Hrvatskoj i Bosni; kroničar postkomunizma bilježi i Gruziju i Čečeniju, i Abhaziju i Gruziju, i Azerbejdžan i Armeniju, i pokolj na Tienanmenu, i pokolj u Temišvaru. U dosadašnju bilancu postkomunizma ne ulaze samo događaji i narodi koji su davne 1989. jednoglasno uzvikivali kako žele u Europu; u tu bilancu ulazi i zapadnjačka filozofija “Nachbar im Not”, i kudikamo ružnije Enzensbergerovo “pravilo medicinsko-ratne trijaže”, koje od Europe zahtijeva da najteže, smrtne slučajeve ostavi po strani. “Pravilo trijaže” tog poznatog njemačkog esejista lišava Europljane svake odgovornosti, ono im čisti savjest, pa čak i odriče moralni imperativ da susjedi nešto moraju učiniti. “Sami su si krivi”, to nije samo popularno uvjerenje TV gledatelja, već i dovršena moralna filozofija. Vratimo li se dakle iz apstrakcije ponovno na tlo stvarnosti, mogli bismo zajedno s Ashom reći da “Bosna jest Europa” u ovom simbolično-filozofskom, zemljopisnom i moralnom smislu.

Ali ako takve oštre riječi i rezignaciju dopuštamo zapadnjačkim filozofima, komentatorima i kroničarima, ne zadovoljavamo li time na “ovim prostorima” svoju taštinu? Jer napokon: priča govori o nama. Ne osjećamo li se dijelom superiorni, jer smo upravo mi ti koji smo sve to proživjeli i na svojoj koži osjetili, jer sve to znamo “iz prve ruke”, jer nam takva zgražanja više ne trebaju, jer smo se na isti način zgražali pred šest godina? Ne laskamo li sebi kako smo barem u nečemu bolji, jer smo “sve to već odavno znali”? I nije li takva izvrnuta filozofija također pervertirana i lažna, pogotovo kada tvrdi da nam Europa zapravo i ne treba? Nije li dijelom istinita ta filozofija “obrađivanja vlastitog vrta”? Napokon, ne treba zaboraviti da smo mi, ovdje u Hrvatskoj, sudionici te trijaže, ako ne i njezini tvorci.

Kronika postkomunizma očito je tek započela. Ali, nasuprot općem uvjerenju na Zapadu, u tu kroniku jasno pripada i odnos Europe, Zapada, prema zbivanjima na istoku kontinenta, i njezina transformacija u indiferentni partikularizam. Europa, ona zapadna, očito pokazuje jake tendencije k stvaranju novih ograda (ekonomskih barijera, moralnih predrasuda) koje će zamijeniti stare.

Međutim najpogubnija posljedica takve transformacije Zapadne Europe, u Istočnoj, post-komunističkoj Europi bit će resantiman prema nekoć omiljenom “civiliziranome svijetu”, prema “Europi” u ime koje je i nastala “baršunasta revolucija”, te oživljavanje svih onih političkih i moralnih ograda koje su postojale nekoć. Ako je suditi po unisonom povratku komunista na vlast u Rusiji, Poljskoj, Litvi, (a da pritom ponegdje oni još uopće nisu ni sišli s nje), onda je već započeo taj opasni proces novog zatvaranja, i tvorbe nove racionalizacije pod geslom “i mi imamo svoje konje za trku”. Razočarenje, još se jednom pokazuje, najopasnije je sredstvo za političko ostvarenje ciljeva.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.