Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

INFLACIJA I MONOPOLI

 

Sjećam se jedne anegdote, kada sam kao student s prijateljima igrao Monopoli. Bila je to klasična partija, sve dok jedan kolega koji je tom prilikom igrao ulogu bankara, svakome od nas nije podijelio golemu svotu novca za daljnju igru. Zbog toga poteza suigrača bankara gotovo smo se potukli. U silnoj želji da višak novca investiramo i zbog golemog rizika da ne stanemo na tuđi teren koji je u trenu poskupio, što je automatski značilo nemogućnost investiranja, nastale su neizdržive napetosti i igra se brzo završila, jer je jedan od igrača jednostavno srušio ploču. Ta partija monopolija ostala mi je u trajnom sjećanju kao pouka da višak novca što ga banka ili država daje igračima u ekonomskoj utakmici, u kojoj je broj polja i mogućnosti ograničen, mora uroditi groznim, nekontroliranim posljedicama.

Bilo je to početkom osamdesetih godina. Deset godina kasnije isto se dogodilo i sa zemljom u kojoj smo živjeli. Moj je prijatelj povećanjem količine novca u igri monopoli nesvjesno simulirao ono što će se kasnije dogoditi s Jugoslavijom… Sjećamo se razdoblja inflacije od 1000 i više postotaka. Zatim jednog kratkog pokušaja da se injekcijama stranog novca spasi što se spasiti dade nakon pustoši koju je ostavila inflacija; ubrzo potom, sjećamo se još samo kako su Srbi oteli dio federalnog budžeta i prisvojili nekretnine poduzeća iz drugih republika… i onda je došlo do krvoprolića.

Vjerujem da je nemali dio stanovnika Hrvatske i Slovenije glasao za državnu samostalnost upravo zbog ekonomskih svinjarija koje su se zbivale u federaciji, zbog stalne težnje da se gubici nerazvijenih republika i pokrajina, regija ili općina nadoknade štampanjem novog novca, ili kako se to nekoć govorilo, iz primarne emisije. Vjerujem da su mnogi stanovnici Hrvatske i Slovenije poželjeli živjeti u vlastitoj državi kako ne bi morali subvencionirati one koji nisu niti znali da su subvencionirani, ili pak da ne bi morali kreditirati Ruse koji su tada plaćali klirinškim dolarima, tj. koji tada nisu plaćali, ukratko, vjerujem da su brojni Hrvati poželjeli živjeti u vlastitoj državi zato da takvog odljeva kapitala i takvih ekonomskih gluposti više ne bude.

Sve to govorim samo zato, jer su se nedavno u našem tisku pojavili članci koji napadaju predsjednika hrvatske vlade zbog rigidnosti u ophođenju s novcem, ili, da budemo precizni, zbog toga što ne tiska novac kojim bi se navodno pokrenula proizvodnja i zadovoljilo najsiromašnije stanovništvo. Premda nemam simpatije prema našem predsjedniku vlade kada se ne upliće ili ne izjašnjava o nekim socijalnim i političkim procesima o kojima bi svaki civilizirani predsjednik vlade rekao po koju riječ, zgranut sam kritikama na njegov račun koje između redova ili čak otvoreno tvrde da bi trebalo tiskati dodatni novac.

Kada bismo raspravljali o međusobnoj ovisnosti prihoda, poreznih stopa, državnih investicija, ratnih ili dugoročnih kredita, novčane mase u odnosu prema količini robe na tržištu, o dobiti i društvenom proizvodu, priznao bih da ta složena matematika nadilazi moja znanja, premda bih se tješio kako isto vrijedi i za gotovo sve ljude. Ali rasprava o tomu treba li tiskati dodatni novac ili ne treba, po sebi je jednostavna poput navedene igre monopoli. Ona je toliko elementarna da je svaki pojedinac može pratiti, pogotovo zato što iskustva s tiskanjem novca imaju sve naše generacije sa svim državama u kojima su živjele, pa zato znaju i kako su te države završile. A kako postoje pametnjakovići koji misle da se novac može tiskati bez rizika, i još k tomu da će jednostavno tiskanje novca riješiti problem zaposlenosti, treba slijediti elementarnu ekonomsku logiku koja se naziva monetarizam.

Tiskanje dodatnog novca, ne mislim dakle na tiskanje novca s novim imenom, poput hrvatskog dinara ili kune, ima samo trenutno povoljan efekt, jer u tom trenutku možete kupiti više robe. Vi dakle nećete ostaviti novac u banci, nego ćete otići u trgovinu i kompenzirati sve one mršave godine. Isto će učiniti i vaši bližnji. Prva moguća posljedica bit će da u trgovinama neće biti robe. To se u Jugoslaviji, kako se sjećamo, često zbivalo. Drugo, ako robe neće biti u obližnjim trgovinama, otići ćete u Trst i tamo ostaviti novac. Taj tamo ostavljeni novac, kao što je poznato, vaša će država morati vratiti, u vinu, škampima, nogometašima ili u zlatu, svejedno. Ukratko, novac koji je vaša država tiskala i dala Vam u ruke, bio je vrsta kredita koji ćete država i vi jednom morati na neki način vratiti Italiji. Svakako, vi ste nakon kupovine zadovoljniji i imate osjećaj satisfakcije za trajne nedaće. Ali upravo ste potrošili kredit koji ste dobili od države u obliku iskvarenog, tj. manjevrijednog novca. Sada je na redu onaj gadniji dio, tj. vraćanje kredita. Kada ste dobili plaću, vi naravno niste razmišljali o tomu da ste zapravo dobili kredit, već ste mislili da ste dobili pravednu nadnicu. Ali prevarili ste se. Jer dodatno tiskani novac jednak je po vrijednosti običnome papiru, ako iza tog papira ne stoji neka masa kojom se opet može trgovati, neka povećana masa roba i usluga. Država je tiskala novac kako bi povećala tu masu roba i usluga, ali ako ste tim novcem otišli u Trst, onda se masa roba i usluga (tj. proizvodnja) na internom tržištu uopće nije povećala.

Sada treba vidjeti zašto niste štedjeli da jednom postanete privatni poduzetnik, već ste otišli u Trst i zadovoljili svoje nagone. Vi naravno možete pokušati postati proizvođač, ali uvjeti vaše proizvodnje nisu se poboljšali niti za jotu. Jer zbog veće količine novca povećala se potražnja, što znači i razina cijena. A da biste proizvodili morate kupovati. Drugim riječima, radnika kojeg ste prije inflacije plaćali 10 kuna, sada morate platiti 10 kuna plus stopa inflacije. Isto tako i sirovine. Drugim riječima, vaši su se troškovi bitno povećali, za više od stope inflacije. Da biste se kao proizvođač izvukli, vi tražite kredit od banke ili države. Kredit, koji se sada naravno može dobiti uz kamate više za otprilike onoliko koliko ste povećali masu novca. (Dakako što više takvih osoba traži kredit, to će on biti skuplji, a poslovanje pomoću takvog novca riskantnije). I sada dolazi ključni dio: ako proizvod koji ste stvorili pomoću takvih kredita uz visoke kamate uspijete prodati, postat ćete bogataš. Ako ne uspijete, ostaje Vam da osigurate mjesto na Mirogoju. U uvjetima visokih kamata, velikog zaduživanja i nužnosti što bržeg obrta kapitala životni rizik postaje velik. Kada prekinete jednu kariku u lancu dugovanja, ili, da to bude bliže svakodnovnome životu, ako vam na naplatu dođe zaostatak računa za struju, vaš će život postati avantura. Kada je riječ o velikim neplaćenim kreditnim iznosima, dužnicima se čak i u mirnoj Hrvatskoj na vratima pojavljuju raznorazni tipovi s raznim ubojitim sredstvima i metodama. I zato se ne kaže bez razloga da u uvjetima inflacije život vrijedi manje.

Najveći je paradoks cijeloga spora oko novih emisija novca što se za nju zalažu oni koji bi prvi nastradali kada bi se vlada poslužila tom preporukom. To je zbog toga i standardna metoda rješavanja problema u tiranijama. Obećate li veće plaće radnicima u državnom sektoru, njima će se to svidjeti, a posljedice će toga ionako sami snositi. Zato je veliki argentinski tiranin Juan Peron jednom s ponosom izjavio kako lažu oni koji tvrde da se ne mogu tiskati novci bez opasnosti. Možda su ga zato i ubili.

A za one koji bi možda imali šansu da prežive unatoč tim pretpostavljenim grubim životnim prilikama, postoje naravno dodatne poteškoće. Nepredvidljivost na primjer. Kada uvedete inflaciju kao sredstvo rješavanja problema, ostat ćete potpuno nesposobni za normalno životno knjigovodstvo. Ta životna i trgovačka nepredvidljivost vodi Vas u razne rizične poslove i rizična ponašanja. U financijske inženjeringe svih vrsta. Koje država dopušta, ne zato što bi bila nemarna u zakonodavstvu ili izvršnoj vlasti, već zato što se ona prva poslužila tim trikom.

I zato se čudim kako pametni ljudi mogu tvrditi da malo, ali samo malo dodatnog novca ne bi škodilo (recimo uz 10% inflacije). Nahranilo bi gladne učitelje, a dalje bismo vidjeli.

Što bi se dogodilo potom, vrlo smo dobro vidjeli već nekoliko puta. I nijednom nam se nije svidjelo. A one koji se pozivaju na velike negdašnje njemačke socijaldemokrate koji su tvrdili da se cijela parlamentarna igra kreće između deset postotaka veće inflacije i deset postotaka veće zaposlenosti, treba samo podsjetiti da nijedan socijaldemokrat ne odlučuje o tome kolika će biti inflacija. I baš zato što njemačke banke nisu podložne takvim arbitrarnostima, proizvoljnostima i kapricima nekog političkog moćnika, kako je kod nas oduvijek bilo, pa se ni ne zna da može biti drukčije, Njemačka država može danas, unatoč svim komunističkim hipotekama, javnim dugovima i zaduženjima, biti financijski najjača država u Europi. Upravo zato takvim pojedincima treba uputiti poučnu rečenicu velikog meštra monetarizma Miltona Friedmana:

“Najzanimljivije je i najvažnije u ekonomici kao znanosti upravo to da gotovo sve što je istinito za pojedinca nije istinito za društvo, a gotovo sve što je istinito za društvo nije istinito za pojedinca.”

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.