Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

POSLIJE POTOPA, ili KAKO MISLE INSTITUCIJE

 

Svoj članak “Poslije potopa, tu smo mi”, Timothy Garton Ash, poznati komentator zbivanja u Istočnoj Europi, započinje sljedećim razgovorom:

Nedavno sam telefonirao Jaceku Kuronu, veteranu oporbe a sada poljskome ministru rada i socijalne skrbi. Jedna je žena odgovorila na poziv.

“Mogu li, molim Vas, dobiti gospodina ministra Kurona?”
“Ali ovo je cenzorski ured”, odgovorila je dama uljudno. (Telefonski se broj razlikovao samo u jednoj znamenci)
“Ali zar cenzura nije ukinuta?”
“Da, ukinuta je, ali naši ugovori istječu krajem srpnja, pa smo još uvijek ovdje.”
“Pa… onda Vam želim ugodni nerad”
“Hvala lijepa, i Vama sve najbolje”.

Glas joj je bio šarmantan.

Ash nastavlja pitanjem: “Što učiniti s bivšim cenzorima, službenicima tajnih službi i ostalim aparatčikima bivših socijalističkih režima”, i pretpostavlja da se institucije poput, recimo, cenzure, ukidaju jednim činom političke volje ili arbitraže.

Taj gotovo psihološki pristup institucijama nama je na kontinentu potpuno stran. Premda se navedena anegdota iz britanske perspektive dojmlje samo komičnom, damina tvrdnja o isteku ugovora, iz naše perspektive, ironično izražava latentnu bojazan da će se ugovor s cenzorskim uredom zbog nečega produljiti, odnosno uvjerenje da će institucija cenzure preživjeti, možda ne na istom telefonskom broju i pod istim imenom, već u obliku neke slične institucije. Drugim riječima, premda je ukidanje određenoga oblika neke institucije sasvim moguće, uvijek postoji jedan više ili manje skriveni društveni mehanizam, neizrečena društvena potreba, koja je iznova proizvodi.

Britanski sociolog i antropolog Mary Douglas u svojoj je knjizi pod naslovom Kako misle institucije opisala običaje raznih naroda kako bi pokazala da institucije imaju svoju genezu i evoluciju ali posebno, svoju akceleraciju i inerciju.

Kako dakle misle institucije? Promjene političkoga sistema u Istočnoj Europi pokazale su da društvu nikada nisu na raspolaganju bezbrojne mogućnosti oblikovanja i formaliziranja društvenoga života. Pred društvima Istočne Europe krajem osamdesetih godina stajale su samo tri mogućnosti: da nastave po starom; da promijene institucije po ugledu na razvijeni kapitalistički svijet; i napokon, da izmisle neki novi oblik državne, društvene i ekonomske organizacije.

Premda je bilo komunista, posebno u Poljskoj, Sovjetskome Savezu i baltičkim zemljama, koji su se zalagali za “treći put”, neki srednji ili “autentični” put između socijalizma i kapitalizma, između državne kontrole i parlamentarne demokracije, možemo reći da je propala, i da se nikada ozbiljno nije razmatrala upravo najotvorenija treća opcija, tj. smišljanje nekog novog oblika društvene organizacije. Ta nas činjenica ne mora čuditi jer za institucije ne postoje utopije. Institucije misle binarno, drugim riječima, društva Istočne Europe mogla su realno izabrati samo jednu od dvije u svijetu već postojeće institucionalne varijante. S obzirom da je tadašnji oblik komunističkih institucija pokazivao jasne znakove slabosti, postojala je dakle samo jedna opcija: izabrati put razvijenih kapitalističkih zemalja. Za zemlje Istočne Europe izbora ukratko nije ni bilo.

Ali ako društva Istočne Europe nisu imala izbora, i ako ih je povijest samo vukla određenim pravcem, s kojega su bila odvučena 1917. ili 1945., kako možemo objasniti razlike u njihovu nejednakom daljnjem razvoju?

Na to pitanje postoji nekoliko odgovora. Prvo objašnjenje uzima u obzir institucionalnu inerciju, razumijevanje “mišljenja institucija”, odnosno ono što obično zovemo tradicijom jednoga društva ili naroda. Letonci su se primjerice vratili vlastitome ustavu iz 1922., Poljaci su vratili oblik svojega Sejma i izborni sistem od prije rata, a gotovo su sve novostvorene zemlje izabrale tradicionalne simbole institucija, stare grbove i zastave i stara imena za svoju valutu. To znači da je u procesu društvene transformacije za većinu naroda novi izbor društvenoga sustava bio primarno određen onim starim izborom.

Drugo objašnjenje je objašnjenje uz pomoć političke volje, uz pomoć “subjektivnih faktora”, odnosno objašnjenje pomoću analize konkretnih političkih odluka. Neki su narodi izabrali većinski izborni sistem, neki proporcionalni, neki predsjednički, a neki parlamentarni sustav. Neki su izabrali fondovski model privatizacije, a neki model uz pomoć bonova. S vremenom se može pokazati da pojedine odluke i institucije nisu bile primjerene volji ili običajnosti društva, ili pak volji i običajnosti neke društvene skupine. Tako se primjerice u nedavnoj hrvatskoj parlamentarnoj krizi vrlo lijepo pokazalo kako pravila postupanja zakonodavnog tijela izglasana bez dvotrećinske tj. apsolutne većine i legitimacije mogu neželjeno ugroziti sve političke institucije, dovesti u pitanje politički poredak, i ugroziti interese onih koji su izabrali navedena pravila.

Navedena se objašnjenja ne isključuju. Političke odluke moraju se uskladiti s tradicijama i metodama mišljenja institucija, tj. procedurama, kako bi stvorile jedinstveno društveno tkivo koje neće popucati kada pojedinci ili društvene grupe promjene svoj način ponašanja.

Ali za sociologa institucije nisu samo registrirani i priznati načini društvenoga ponašanja, a ponajmanje su to mjesta i zgrade u kojima se odvija društveni život. Institucije, poput bioloških vrsta, imaju svoju genezu i evoluciju. Berger i Luckmann primjerice objašnjavaju podrijetlo institucija pomoću izbora analognih gorenavedenim istočnoeuropskim opcijama. Kada pred nama stoji bezbroj opcija i bezbroj mogućnosti za djelovanje, institucionalizirani postupak je onaj koji ćemo izabrati kao tipičan ili standardan. Institucija nastaje u trenutku kada u labirintu različitih putova, interesa i akcija, zbog smanjivanja rizika, standardno, gotovo nagonski, izaberemo jednu od mnogih uvijek prisutnih mogućnosti rješenja određenoga problema, kada taj način postupanja implicite preporučujemo drugima i kada ga drugi prihvate.

Ali od nastanka institucije daleko je važnije pitanje njezine evolucije, njezino funkcioniranje, struktura i dinamika. U klasičnome djelu sociološke humoreske, Parkinsonovom zakonu Northcotea Parkinsona, opisuju se granice “mišljenja” i djelotvornosti institucija. Jedno od osnovnih pravila institucija jest umnažanje administracije, tj. podjela rada koja povećava broj zaposlenih, što je pak uzrok umjetnom povećanju posla. Parkinsonov zakon kaže da institucije spontano rastu sve dok se formalno umnažanje posla i personala može opravdati sadržajnim povećanjem djelovanja i djelotvornosti. Ali što je više posla, to je veća buka u komunikacijama, pa dolazi do skleroze ili atrofije pojedinih dijelova ili čitave institucije. Dakle kada za umnažanje posla više ne postoji legitimacija, odnosno kada institucije više ne stvaraju red zbog čega nastaju, već proizvode nered koji su prvobitno željele riješiti, one spontano propadaju kao što su spontano i nastale.

Za Parkinsonov zakon postoji i analogni poučak poznatog ekonomista i prirodnjaka, Darwinova učitelja, Thomasa Roberta Malthusa. Broj pojedinaca u pojedinoj vrsti i instituciji umnaža se geometrijskom progresijom, a broj sadržajnih resursa (u Malthusovu slučaju, količina hrane) raste aritmetičkom. Zbog toga su nužni sukobi, propast, ili u našem slučaju evolucija institucija. Marksisti su Malthusovo načelo izrazili kao proturječje proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, pri čemu proizvodni odnosi, tj. formalni okviri institucija ne mogu zadovoljiti sve jače, brojnije ili izraženije interese proizvodnih snaga, tj. neke društvene grupe. Tako nastaje sukob odnosno, kako kaže Marx, revolucija.

Navedena se načela uz nužne izmjene, mogu primijeniti na situaciju na hrvatskoj političkoj sceni, unutar i između stranaka. Hrvatske su se političke stranke u posljednjih pet godina iz diskusionih klubova bez proceduralnih pravila, razvile u kanale artikuliranja političkih interesa cijeloga društva, u važne političke institucije. Nedavno raspadanje i frakcijske borbe hrvatskih stranaka pokazalo je nekoliko sociološki, pa i biološki, važnih činjenica. Prvo, jačina i važnost sukoba u strankama proporcionalna je broju članova stranke. Drugo, što je stranka brojnija, to je potrebno manje vremena za njezino segmentiranje i evolutivnu specijalizaciju. Ili točnije, specijalizacija je najjača u najvećoj populaciji tj. najbrojnijoj stranci. Treće, stranke se raspadaju ako formalni okviri, pravilnici, “programi” tih institucija, ili pak materijalni i meritistički resursi ne prate sve različitije interese sve brojnijih članova. Ova tvrdnja može se izraziti i obrnuto: uvjet za preživljavanje institucija jest formalno zadovoljenje sve specijaliziranijih zahtjeva i interesa njihovih članova tj. fleksibilnost u organizaciji i potencijalno povećanje broja kanala osobne promocije. I četvrto, premda nam se na prvi pogled čini da je raspad stranke nužno posljedica neposrednih ideoloških borbi i različitosti, primjer hrvatskih liberala pokazuje da ideološke podjele mogu biti samo posljedice, tj. etikete kojima se označavaju upravo navedene sociološke pravilnosti u dinamici institucija.

Sve navedene tvrdnje dokazuju da je institucijska dinamika jača od ideološke, tj. da postoje općenite socijalne pravilnosti ponašanja u društvenim grupama koje nadilaze manifestne političke nesuglasice, kao i to da su biološki zakoni jači od socijalnih i političkih. Isto tako te nam tvrdnje ukazuju na opasnosti koje nastaju u slučajevima veoma krutih formalnih okvira institucijskoga života. Unatoč tomu poznavanje tih zakona i pravilnosti ne može nam puno pomoći u donošenju pravilnih političkih i institucijskih odluka. Ta su “pravila” tek naknadno objašnjenje onoga što se već dogodilo i što će se ubrzo izgubiti u kaosu povijesti.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.