Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

BUDUĆE FOTOGRAFIJE

Za vrijeme pauze ostala sam u gledalištu s Tinom. Bojala sam se doživjeti još nešto neobjašnjivo. Zbilja sam bila u stanju lagane psihoze. Vjerovala sam da nije nemoguće da mi u nekom od kazališnih hodnika priđe čovjek i kaže: „Ja sam Vlado, Irenin muž. Kako vas nije stid gurati moju ženu u zagrljaj drugom muškarcu?“ Ili netko treći, tko će mi potvrditi da je sve to što mi se događa otkad sam počela pisati (i živjeti) „Tuđi život“ zapravo jedna velika zavjera čije ću razmjere tek upoznati. Sva sreća da je uz mene bila Tina, kojoj sam mogla sve to ispričati, inače bi patološke misli ostale zatvorene u mojoj glavi stvarajući još veći nered. Tina me začas uvjerila da je sve to normalno. Takve se stvari, rekla je, događaju svim piscima, a pogotovo velikima. Izvukla je iz rukava sve dokaze o tome kojih se mogla sjetiti, posebno ustrajući na Pirandellu koji je baš o tome napisao dramu u kojoj šest lica traži pisca koji ih je izmislio. Pirandello je tvrdio kako ni sam više ne zna gdje je pozornica, gdje gledalište, gdje je prostor glume a gdje života, što je privid a što istina. Mislim li se baviti pisanjem, jednostavno se moram naučiti nositi s tim – zaključila je Tina, i dodala kako bi bilo super kad bih se i sama, kao Hitchcock, barem na trenutak pojavila u svojoj seriji da podržim tu isprepletenost svjetova koju sam proživjela pišući scenarij.

Uspjela me nasmijati. Kad se publika počela vraćati u dvoranu na drugi dio predstave, mi smo se hihotale uvjerene da je to što se događa zahvaljujući „Tuđem životu“ i oko njega zapravo sjajno, i da je nepredvidivost paralelnih priča koje proživljavam zapravo veliki privilegij, a ne problem.

Dunja i Jadran vratili su se odlično raspoloženi. Jedva su nas i primjećivali, zapravo. Jadran prije početka drugog dijela nije ni dospio sa mnom komentirati Marlenu jer je bio usredotočen na objašnjavanje principa po kojem je osmišljena scenografija predstave, otkrivajući Dunji tajne koje gledatelj golim okom ne može uočiti. Tina i ja pustile smo ih njihovoj uzajamnoj fascinaciji, čudeći se kako je do nje uopće došlo, i nagađale hoće li moja oživjela Irena u ulozi mrtve Ofelije i ostatak predstave ležati na sceni.

Bila je tamo. Mogla sam se navikavati na nju cijelo to vrijeme dok su se preostali likovi međusobno optuživali, trovali i probadali mačevima. Pitala sam se je li joj hladno u onoj prozirnoj haljinici u kojoj su je trebali sahraniti, i brinula sam se da se ne prehladi. Osjećala sam se kao da sam je nakratko posudila toj predstavi, a oni s njom loše postupaju žrtvujući njezinu udobnost samo zbog toga što se crvena kosa i nepomično tijelo vizualno dobro uklapaju u prizor. U redateljevoj zamisli njezino je truplo vjerojatno služilo kao opomena, kao podsjećanje na razornu moć duševnog rastrojstva, ali sumnjam da ju je uopće itko primjećivao zbog cijele te makljaže na prednjem dijelu scene. Primijetio bi je možda tek neki umjetnički fotograf koji bi iskoristio tu živu kosu na mrtvom tijelu kao dobar detalj u drugom planu fotografije.

Odlutala sam mislima u tu buduću fotografiju, onako kako žene često odlutaju u mislima kad ih neki naizgled nevažan detalj na to potakne. Budući da su takva lutanja najčešće ciklička, misao o fotografiji odvela me Janu, misao o njemu drugom muškarcu o kojem sam željela misliti, i tako sam kraj predstave dočekala potajno sanjareći o Nekome, čija se veza s mojim životom, iako je bila samo virtualna, meni činila stvarnijom od bilo čega što mi se događalo. Već dvije večeri zaredom osudila sam ga na čekanje Irene, odnosno mene, u internetskoj brbljaonici, i sad sigurno tamo samuje dok se nas dvije smucamo po drugim svjetovima.

Dok sam razmišljala o tome nedostajem li i ja njemu toliko koliko on nedostaje meni, pozornica se zamračila i prolomio se pljesak. Jedva sam čekala da Irena, odnosno Marlena, izađe na poklon da je mogu još bolje promotriti u nekoj pozi drukčijoj od te duge nepomičnosti. Izašla je iz dubine pozornice sa samozatajnim osmijehom, suvereno vladajući svojim koracima pod bijelom haljinicom kroz koju se naziralo njezino polugolo tijelo. Zbilja je bila prekrasna. Imala je i lice i tijelo pogodno za transformaciju koja joj se u seriji trebala dogoditi. S naočalama, zategnutom kosom i u odijelu u kojem će odlaziti na posao u gimnaziju, izgledat će ozbiljno i gotovo neprivlačno, ali kako Netko bude otapao taj led njezine suzdržanosti, pretvarat će se u krasoticu kakva doista i jest. Iako sam je na neki način sama pronašla prije nego sam uopće i znala da postoji, morala sam Jadranu odati priznanje za ovo otkriće. Od svih afirmiranih i svima poznatih glumica koje bi možda već svojim imenom osigurale gledanost seriji, on je izabrao baš Marlenu, nepoznatu glumicu koja savršeno odgovara mojoj predodžbi.

Rekla sam mu to čim smo izašli u predvorje. Doduše, prešutjela sam Marleninu frapantnu sličnost s mojom zamišljenom Irenom, ali više zbog toga što je u nju bilo teško povjerovati.

– Gle… znao sam da će ti se svidjeti – likovao je pred Dunjom, sretan što se slažem s njegovim izborom. – Upoznat ću te s njom kasnije.

Prišli smo stolu za kojim se točio pjenušac i nedugo zatim već smo nazdravljali budućoj Ireni i njezinom filmskom životu. U gužvi koja se stvorila oko švedskog stola pogledom sam tražila Jana, a kad ga nisam uočila s olakšanjem sam zaključila da je otišao. Jadran me upoznavao redom sa svima za koje je mislio da ih trebam upoznati, predstavljajući me kao scenaristicu njegove nove serije, a Dunja je cvrkućući razgovarala s glumcima, redateljima, kritičarima i ostalim pripadnicima zagrebačke društvene kreme kao da je tom svijetu oduvijek i pripadala i kao da je to što je u njemu dosad nije bilo tek neka slučajna greška koju upravo ispravlja.

A onda se pojavila. Ona, Irena. Marlena. U jednostavnoj plavoj haljini s naramenicama, raspuštene kose, s diskretnom šminkom na licu i osmijehom koji osvaja. Fotografi su navalili na nju i Hamleta, i ona je stoički podnosila slikanje s jedva primjetnom dozom nestrpljenja koja je otkrivala da je za nju to samo dio posla koji mora odraditi. Jadran nas je poveo prema njoj, odlučan da svojim već toliko puta isprobanim metodama zanemari gužvu koja mu je priječila put do osobe pored koje se želi naći.

Kad nas je upoznao, shvatila sam da joj je Jadran već govorio o seriji. Nasmiješila se i zamolila me da joj pošaljem sinopsis jer bi ga rado pročitala. Dok smo razgovarale, jedan od fotoaparata bljesnuo je u našoj blizini, i ja sam se po inerciji okrenula prema tom bljesku. Iza objektiva smiješio se Jan. Marlenu su odvukli dalje, novim razgovorima i čestitanjima, a Jan mi je prišao pokazujući mi na malom zaslonu fotografiju koja je maloprije nastala.

– Oprosti, nisam mogao odoljeti. Lijepa si – rekao je, smiješeći se.

Pogledala sam fotografiju. Na njoj smo bile Marlena i ja, i naše su kovrče zauzimale dobar dio fotografije. Smiješile smo se jedna drugoj, i fotografija je u sebi sadržavala neku čaroliju, ili se samo meni tako činilo zbog simbolike kroz koju sam je doživjela.

Nisam reagirala na njegov kompliment, iako mi je godio. Tina me gledala prodornim strogim pogledom koji me trebao podsjetiti na sve naše razgovore u kojima smo vježbale reakcije na takve rečenice. Kad ti netko kaže nešto lijepo – ponavljale smo često to gradivo ženske senzualnosti – trebaš samo reći „hvala“ i ovlaš se nasmiješiti umjesto da se ispričavaš i čudiš komplimentu kao da ti nije trebao biti upućen. Šutjeti kad ti netko kaže da si lijepa još je gore od ispričavanja, i Tina me sad promatrala kao da sam loša učenica koja u nebrojenim semestrima obuke nije svladala ni najosnovnije stvari. Bilo je u tom čovjeku nešto zbog čega u njegovoj blizini nisam bila nalik na sebe i taj me osjećaj istovremeno zbunjivao i ljutio. Da nije sve počelo tako kako jest, s onim njegovim uhođenjem na cesti, možda bi bilo drukčije.

– Fotka je dobra – rekla sam, više hladno nego pristojno, dajući mu svojim držanjem do znanja da nemam namjeru ulaziti dublje u razgovor. Tina me pogledom osuđivala, i znala sam da ćemo poslije secirati i analizirati to moje držanje koje je ona, to je bilo očito, smatrala neopravdanim.

– Unutra sam napravio dosta dobrih fotki. Baš sam zadovoljan – rekao je.

– Na predstavi? – upitala je Tina, spašavajući ga od potencijalne nelagode izazvane mojom šutnjom.

– Da. Predstava je stvarno vizualno zanimljiva.

– Bio si zbilja nevidljiv – čudila se Tina.

– Slikao sam iz gornje lože. Bez blica – objasnio je.

– Inače… ja sam Tina – pružila mu je ruku i nasmiješila se.

– Drago mi je. Jan – zahvalno joj je uzvratio smiješak.

– To ti je zanimanje? Kazališna fotografija? – upitala je, ne samo da održi konverzaciju, nego i zato što je situaciju shvatila kao priliku da o Janu saznamo više.

– Umjetnička fotografija općenito. A posebno kazališna.

– I sad propuštaš priliku slikati celebrityje?

Nasmijao se.

– Nikad ih ne slikam – zavjerenički je prišapnuo. – U ovakvim prilikama slikam samo ljude koji su meni zanimljivi.

– Poput Sare i mene? – izazivala je Tina.

– Da. Nepoznate a posebne.

Stajala sam pored njih dvoje zahvalna Tini što razgovara s Janom umjesto mene, ali istovremeno se uzrujavajući što dijalog traje toliko dugo. Bilo mi je naporno balansirati između poriva da pobjegnem ili da jednostavno ignoriram Janovu prisutnost, i osnovnih pravila pristojnosti koje je na ovakvom mjestu bilo još teže zanemariti. Jan je to osjetio i shvatio da nema smisla produžavati moju socijalnu agoniju.

– Idem dalje – rekao je. Nasmijao nam se, držeći se kao da ga moje držanje nimalo ne vrijeđa i kao da mi ništa ne zamjera.

– Mogu li staviti veto na ovu temu, barem dok ne dođemo kući? – preduhitrila sam Tinu čim se udaljio.

– Koju temu? – provocirala me smijuljeći se. – Nemam pojma o čemu govoriš.