Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

ČIPKASTI KOMPLETIĆ

Cijelo jutro u školi Irena je bila rastresena. Bila je previše uznemirena da bi mogla predavati kao inače pa je pribjegla starom triku bezvoljnih profesora koji su odavno shvatili da će na početku mjeseca dobiti svoju plaću bez obzira na to jesu li tog mjeseca u rad s učenicima uložili sve svoje predavačke potencijale ili su nezainteresirano odrađivali nastavu dajući im zadatke koje mogu odraditi sami. Dok su njezini maturanti pronalazili stilska izražajna sredstva u ulomku Sartreove „Mučnine“, ona je pokušavala smiriti vlastitu mučninu prevelikog uzbuđenja hodanjem po učionici, traženjem znakova u prizorima koje je pogledom zahvaćala kroz prozor, potajnim provjeravanjem poruka na mobitelu. Ravnatelj ju je dodatno uzrujao kad je pod velikim odmorom u zbornici komentirao kako neke kolegice još uvijek nisu shvatile koliko možemo sitnicama poljuljati autoritet. Znala je da se to odnosi na njezine traperice, na raspuštenu kosu i ležeran izgled koji je, iako se nadala da će ostati neprimijećen, toga jutra izazvao reakcije u zbornici. Kolega matematičar zlobno je komentirao da izgleda kao da je sišla s Harley Davidsona, a njezina noćna mora, kolegica kemičarka koja kao da je odlučila svima još malo zagorčati život u toj zadnjoj godini prije mirovine, zlobno joj je dobacila da bi u razredu trebala izgledati zrelije. Rekla je to dijelom radi toga da joj napakosti onako kako je to činila svim mlađim kolegicama, a dijelom i radi toga da se dodvori ravnatelju, što je činila svih tih četrdeset godina koliko radi u gimnaziji, sa svim ravnateljima koji su ikad prodefilirali kroz školu. Iako se inače uopće nije obazirala na njezinu pakost, Ireni je toga dana, onako nesigurnoj, teško padao svaki komentar koji se odnosio na njezin izgled. Kad je već i sama počela sumnjati u imidž koji je izabrala za taj važan dan, stvar je spasila kolegica iz francuskog koja joj je uputila spontani kompliment da izgleda predivno i da bi češće trebala raspustiti kosu.

Četiri školska sata koja je morala odraditi činila su joj se kao četiri mjeseca, tako joj je sporo prolazilo vrijeme. Poslije nastave htjela se našminkati u WC-u za profesore, ali bojala se da će je netko vidjeti. Slutila je da bi to, nakon jutrošnjih komentara u zbornici, potaknulo dodatnu sumnju i govorkanja. Izašla je zato iz škole nenašminkana, s nejasnim planom da će to učiniti negdje drugdje. Nakon izlaska iz škole grčevito je u džepu stiskala mobitel, skupljajući hrabrost za poziv. Otišla je na klupu kod Matoša, kao i prvi put kad ga je nazvala, i tamo još neko vrijeme bezuspješno pokušavala odustati od svega. Premotala je u glavi najgore scenarije koji se mogu dogoditi nađe li se s Nekim. Kao prvo – mogao bi je netko vidjeti. Neka susjeda, kolegica s posla, teta iz vrtića, netko od Vladinih kolega ili obiteljskih prijatelja, a možda i sam Vlado, koji se slučajno zatekao u blizini između poslovnog sastanka i ručka. Da joj netko, bilo tko, postavi najjednostavnije pitanje o tome tko je taj čovjek s kojim je sjedila u kafiću tom i tom toga i toga dana u toliko i toliko sati – što bi uopće odgovorila? Mogla bi, recimo, reći da je slučajno srela kolegu s fakulteta ili iz osnovne škole, ili da je to bivši susjed koji je živio vrata do stana u kojem je živjela s roditeljima, ili možda čak zabrinuti roditelj nekog njezinog gimnazijalca koji ju je zamolio za povjerljiv razgovor u četiri oka o problemima svog buntovnog sina. Ipak, muškarac te dobi teško da može imati sina gimnazijalca pa na takvu laž ne bi nasjeo nitko živ, a kamoli njezin pronicljivi muž čiji racionalni mozak funkcionira na matematičkim zakonitostima. Kao drugo – što poslije? Evo, ako i bude dovoljno hrabra da se susretne s njim, što nakon toga? Poželjet će drugi susret, pa treći, pa će poželjeti biti s njim nasamo, a sve će to, ako se dogodi, morati raditi Vladi iza leđa. Odakle joj svi ti silni alibiji za tajne susrete kad nije u stanju smisliti dobru laž za slučaj da je netko vidi na običnoj kavi? Dok je crnim slutnjama pokušavala natjerati sebe na odustajanje, stigla joj je poruka od Nekoga.

„Opusti se. Sve će biti u redu.“

Nevjerojatno je kako taj čovjek uvijek osjeti njezine misli i brige i kako uvijek u pravom trenutku kaže nešto umirujuće! Kako mu to samo uspijeva? Da joj se toliko ne sviđa baš ta vrsta intuicije, način na koji je osjeća bio bi pomalo zastrašujući. Ne, ne može odustati. Ne može to učiniti ni njemu ni sebi. Njihova priča zaslužuje u najmanju ruku pristojan kurtoazni susret, ako ne i sretan kraj u stilu živjeli su sretno do kraja života i imali puno djece.

Nazvala je. Dovraga i strahovi! Njezina sreća trenutno ovisi o nadvladavanju straha, neće valjda dopustiti da joj strah sve pokvari! Rekla mu je da će za sat vremena biti u Kazališnoj kavani. Izgovorila je to posve mirno, kao da se uopće ne boji. Rekao je da će biti tamo prije nje. Za dogovor o prepoznavanju posudila sam vlastito iskustvo iz epizode s Mladenom. Kad dođe u Kazališnu, javit će joj precizno gdje je sjeo tako da ga ona jednostavno može identificirati. I to je bilo to. Više nije mogla natrag. Doduše, mogla se jednostavno ne pojaviti u Kazališnoj, ali nije Irena žena koja bi tako kukavički napustila vlastite snove, a pogotovo ne žena koja ne bi poštovala dogovor.

U sljedećem prizoru smjestila sam je u mali kafić u Tkalčićevoj. Sjela je tamo popiti kavu, sama. Nije joj bilo do kave, ali negdje je morala provesti vrijeme do susreta i, uostalom, morala se negdje našminkati. Kafić je bio poluprazan. Nekoliko stolova dalje sjedio je par koji je uopće nije primjećivao. Mladić je držao djevojčinu ruku u svojoj i proučavao njezine nadlanice s obožavanjem koje se moglo činiti pretjeranim kad su ruke u pitanju. Djevojka je gledala u vlastite ruke kao u umjetninu za koju nije znala da je posjeduje. Prinio je zatim njezinu desnu ruku usnama i ljubio joj prste, jedan po jedan, otvorenih očiju. Onda ju je nježno privukao k sebi i poljubio joj oči, prvo lijevo oko pa desno. Irena ih je gledala kao da je tolika ljubav plaši, pitajući se bi li se ona znala nositi s njom. Nitko je, u cijeloj njezinoj ljubavnoj povijesti, nije poljubio u očne kapke. Možda je ta slika mladog zaljubljenog para došla kao opomena da ne očekuje previše? Možda ne zna ništa o tome kako se takva ljubav zaslužuje, a još manje o tome kako na nju uzvratiti.

Novi su je poljupci još više uznemirili. Mladić se igrao djevojčinim usnama ne obraćajući pažnju na slučajne svjedoke koji su se zatekli u kafiću. Nije to više mogla gledati. Uzela je torbu, otišla do šanka, platila, i pitala konobara gdje je toalet.

Zaključala je vrata, iz torbe izvadila šminku i pod neonskim svjetlom iznad ogledala nanijela na lice prvo malo pudera, razmazujući ga užurbano preko pjegica, a onda na kapke stavila smeđe sjenilo. Stavila je malo rumenila na obraze, tek toliko da joj put pod puderom ne djeluje anemično, i onda maskarom pažljivo namazala trepavice, trepćući i provjeravajući rezultat prvo iz velike blizine, a onda udaljivši se na korak od zrcala. Bila je zadovoljna. Oči su joj odjednom izgledale zavodljivo, pomalo začudno, kao životinjice puštene iz kaveza nakon dugog razdoblja neslobode.

Na vratima je netko pokucao. Pokupila je stvari s umivaonika i pobacala ih u torbu, a onda otključala i krenula ravno prema izlazu, ne obraćajući pozornost ni na djevojku koja je cupkala pred vratima niti na konobara koji se vjerojatno pitao što je tako dugo radila unutra. Imala je previše svojih briga. Zapravo samo jednu, ali golemu.

U Tkalčićevoj se oglasio njezin mobitel. „Još pola sata“, pisao je Netko u poruci. Odbrojavao je vrijeme na svoj način. Što je pola sata u jednom životu? Gotovo ništa, tek nezamjetljiv trenutak, a njoj se činilo da u tih pola sata koji je očekuju mora proživjeti cijelu jednu životnu dramu kojoj kraj nikako ne može naslutiti. Spustila se prema Trgu, hodajući kao mjesečarka, umrtvljenih osjetila za svijet koji je okružuje. Pravila se da promatra izloge, a zapravo je proučavala svoj odraz u njima. U svakom izlogu suočavala se sa svojom kosom, sa svojim novim izdanjem na koje se još nije naviknula. U Teslinoj je zastala ispred Victoria’s Secret dućana. Sva ta čipka i seksipil u izlogu podsjetili su je na mnoge stvari od kojih je davno odustala. Novoj Ireni pristajao bi taj crni čipkasti grudnjak prošaran crvenim nitima, i te majušne tanga gaćice koje idu u kompletu s grudnjakom. Promatrala je lutku u izlogu koja se lijevom rukom podbočila, a desnu nogu malo savinula prema naprijed kao da će zakoračiti na ulicu, i zamišljala sebe u tom kompletu i samostojećim čarapama sve dok se lutka, ne samo u njezinim mislima nego i u izlogu u mom scenariju, nije pretvorila u nju. Seksipilna verzija Irene u izlogu izgledala je puno bolje od lutke. Smiješila se osmijehom u kojem je bilo više strasti no što je Irena slutila da postoji u njezinom uspavanom tijelu nenaviklom na želju.

Baš tada, kad je osjetila kako joj tijelom struji zaboravljena, a možda i nikad do kraja osviještena požuda, nazvao je Vlado. Sva sreća pa je pogledala na zaslon prije nego se javila, inače bi progovorila nježnim glasom koji bi ga sigurno iznenadio. Obuzela ju je panika. Zašto je Vlado, koji je gotovo nikad ne zove tijekom radnog vremena, zove baš sad, u trenutku kad je tristotinjak metara i petnaestak minuta dijeli od tajnog sastanka s drugim muškarcem? Je li naslutio? Možda je slučajno, u svom crnom audiju koji su kupili ulažući u njegov imidž uspješnog menadžera umjesto u vikendicu na moru, prošao Teslinom baš dok je zamišljala sebe u čipkastom rublju koje će Netko skidati kad i fizički postane preljubnica?

Javila se.

U sljedećem prizoru scenarija Vlado je sjedio u svom golemom uredu kroz čije se staklene stjenke pružao pogled na grad.

– Moram u Rijeku danas – rekao joj je. – A vjerojatno ću morati i prenoćiti, tako da me ne čekaš večeras.

U zadnje vrijeme često je iznenada odlazio i ostajao noć, dvije u Rijeci, Splitu ili Osijeku. Znao se javiti tek kad je već bio tamo, ili kad je navodno bio tamo. Nije imala nikakvu kontrolu nad njegovim poslovima i kretanjem. Mogao je biti bilo gdje, bilo s kim, i posao je mogao biti samo izgovor za neki drugi život koji je mogao voditi neovisno o njoj. No ona nije, barem ne sada, razmišljala o tome. Laknulo joj je što taj poziv za nju i Nekoga nije bio koban.

– U redu – rekla je, nastojeći ne zvučati hladno. Ujutro, kad je odlazio, rastali su se gotovo u svađi zbog toga što ga je molila da on odvede djecu, a ispadne li da se ona zbog toga duri ili da mu zamjera, situacija u kući postat će još napetija.

– Ti si vani? – upitao je iznenada, čuvši buku s ulice.

– Da. Završila sam s nastavom.

– Ideš doma sad? – iznenadio ju je novim pitanjem. Ustvari je i on pokušavao popraviti štetu koju je nanio svojom jutarnjom nervozom. Kad god bi nešto uprskao, popravljao je to zaobilaznim načinima.

– Idem, ali pogledat ću usput po dućanima čizme – rekla je, čudeći se i sama kako joj neplanirane laži lako prelaze preko usana. – Lanjske su se skoro raspale – dodala je, ohrabrena svojom neočekivanom snalažljivošću.

– Pa da, svakako. Kupi si nešto lijepo – iznenadio ju je komentarom. – I nemoj štedjeti.

Odakle sad ta iznenadna dobrohotnost, zapitala se Irena. Gledatelji će, za razliku od nje, znati jer će u sljedećem prizoru Vlado nazvati neku drugu ženu, koju nećemo vidjeti ali će nam po izrazu Vladinog lica i onome što će joj reći biti jasno o čemu je riječ.

– Hej, prenoćit ću – rekao joj je osmjehujući se kao zaljubljeni srednjoškolac.

Žena s druge strane nešto je rekla, a on se na to raznježeno nasmiješio.

– Imam nešto za tebe – rekao je, vireći u ukrasnu vrećicu Victoria’s Secreta, vjerojatno zamišljajući kako će ona, tko god bila, izgledati u tome.

Možda je ta „slučajnost“ s rubljem iz Victoria’s Secreta bila previše, ali odlučila sam je zasad ostaviti u scenariju. Uvijek to mogu naknadno promijeniti. Budem li htjela pretjerati u analogiji, u vrećici bi čak mogao biti isti onaj kompletić u kojem je Irena sebe maloprije zamišljala.