Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

DUHOVNA LOGISTIKA

Počela sam čitati već u Klaićevoj, na semaforu u blizini Dječje bolnice. U „Priči o M.“ M. je u avionu čitala Kavafisa. Zgodna analogija – pomislila sam. Ona čita Kavafisa u avionu, napominjući kako nitko ne čita pjesme u avionu, a ja čitam nju za volanom, razmišljajući o tome kako nitko ne čita za volanom. U susjednoj traci vozio se muškarac koji je začuđenim pogledom u mom smjeru dokazivao kako je knjiga za volanom doista nesvakidašnja pojava. Primijetila sam ga kad smo se zaustavili na semaforu. Uputio mi je neodređen smiješak, a onda nas je semafor potjerao dalje. Sjetila sam se Dunje, koja mi je jednom povjerila svoju mračnu tajnu: „Znaš, ja ti uvijek koketiram s frajerima na semaforima.“ Meni nikako nije bilo jasno kakav se to zavodnički manevar može izvesti za nepunu minutu, a osim toga, čak i da zavođenje uspije u tako kratkom vremenu – što uopće možeš s čovjekom koji je na cesti, u drugom autu, u situaciji u kojoj ne možete razmijeniti ni jednu jedinu riječ!?! Zapisati registarsku oznaku pa tražiti njegove podatke na policiji? Pričekati sljedeći semafor na kojem će on izaći iz svog auta i tutnuti ti posjetnicu kroz prozor? Zabiti se u njegov auto kako bi dobila priliku za razmjenu podataka? Dunja se uvrijedila: „Uh, ide mi na živce taj tvoj abecedarij suludih pretpostavki! Ne razumiješ nasušnu žensku potrebu za zavođenjem!“

Onaj iz susjedne trake, što mi se nasmiješio na križanju Zagorske i Selske, sigurno to razumije bolje od mene. On i Dunja odlično bi se složili. Sad je vozio iza mene, a da imam dara za primjećivanje stvarnosti, smatrala bih neobičnim to što je iza mene, jer maloprije je bio u traci iz koje je morao skrenuti lijevo, u Selsku. Naravno, ja to nisam primijetila.

Na tom komadiću puta do doma ostao je još samo jedan semafor. Tako je moje debitantsko čitanje u autu završilo i samo sam mislila na to kako želim što prije ući u svoj stan i okružiti se poznatim. Bio je utorak, a utorkom je „Vrijeme“ već u tiskari pa sam ostatak dana mogla provesti kod kuće.

Čovjek u zelenom golfu i dalje je vozio iza mene. Već sam se nekako naviknula na njega, kao na sastavni dio dnevne scenografije. Kad sam iz Zagorske ušla u svoju ulicu, i on je skrenuo. Kad sam s glavne ulice skrenula u odvojak koji vodi do moje zgrade, i on je skrenuo. Kad sam parkirala, on je produžio dublje na parking i više ga nisam vidjela. Mislim, toga dana.

Tek kad sam ušla u stan, sjetila sam se da opet nisam kupila ništa za jelo. Činjenica da sam tako rano uopće osjetila glad već je sama po sebi bila neobična. Moje prehrambene navike, kao i odnos prema hrani općenito, potpuno su stihijske, a moj glavni hranidbeni grijeh je grozna navika da nikad samo ne jedem. Ako ga ne uklopim u neku drugu aktivnost, hranjenje je za mene čisti gubitak vremena. Najčešće hranjenje ide uz čitanje, pisanje, pospremanje, telefoniranje, kupanje ili lektoriranje. Kad bi neki autori znali koliko je čipsa, sira, hrenovki i mesnog doručka sa senfom žrtvovano nad njihovim djelima, tražili bi drugu lektoricu za svoje nove uratke. Moje žvakanje nad njihovim pomno biranim riječima po svoj bi prilici vrijeđalo njihov autorski dignitet. Bilo bi još gore kad bi znali da svu tu hranu unosim u sebe s tolikom ravnodušnošću da se sat vremena kasnije često ne sjećam ni što sam jela ni što sam čitala. Prijatelj Leon užasava se nad mojim prehrambenim stihijama: „Zaboga, ženo, pa je li ti jasno da ti, koja pripadaš krvnoj grupi A, ne bi smjela ni pomirisati mesni doručak!“ Leon se zgraža i nad sadržajem moje kante za smeće koji potajice analizira istresajući iz pepeljare sve one opuške koji mi se dogode unatoč odluci da prestajem pušiti, i još otkad mi je prvi put pozvonio na vrata, noseći na ovalnom tanjuru savijaču od trešanja u znak susjedske dobrodošlice, silno se trudi promijeniti moj doživljaj hrane, kuhanja i objedovanja, kako on zove ono što je za mene najobičnije jedenje. Za rođendane mi kupuje knjige o zdravoj prehrani i makrobiotičke kuharice, a nedavno mi je, kao posljednju priliku da se spasim, podvalio „Prehranu po krvnim grupama“.

U frižideru nije bilo ničega upotrebljivog, čak ni po mojim prehrambenim mjerilima. Nazvala sam obližnju piceriju i naručila veliku pizzu s četiri vrste sira. Dok sam čekala dostavu, nazvala sam Tinu.

Tinu zovem uvijek kad sam zbrčkana. Način na koji ona posreduje između mene i stvarnosti nikad nisam ni pokušavala shvatiti – intuitivno sam mu se prepuštala osjećajući emocionalnost njezine racionalnosti. Evo, ona bi nad tom patetičnom mišlju sigurno zakolutala očima predbacujući mi neodrživ oksimoron i suvišnu retoriku, ali možda bi je i poštedjela svoje ironije smatrajući svoj sud o njoj previše subjektivnim. Volim vjerovati kako se u Tinino krhko djevojačko tijelo uselila duša nekog mudrog indijanskog vrača koji je živio u savršenom skladu s prirodom i univerzumom. Njezini nenametljivi odgovori na nepostavljena pitanja služe mi kao putokazi, uvijek kad se izgubim, ali i onda kad mi se čini da znam kamo idem. Zahvaljujući toj moćnoj duhovnoj logistici, mogu si priuštiti malo nesnalaženja.

– Nešto se događa? – naslutila je.

– Znaš onaj moj sinopsis?

– Misliš ono tvoje tajnovito djelo koje iz nekog razloga nikad nije osvanulo na mojoj e-mail adresi? – bocnula me.

– Vjeruj, ne zaslužuje završiti na tvojoj e-mail adresi. To nije djelo, to je posao.

– Slušam – rekla je na svoj način koji je u sebi sadržavao umirujuću sve će biti u redu poruku koju nikad, ali baš nikad, nije izgovarala. Na sreću.

Ispričala sam joj cijelo svoje jutro, onako do u tančine, kao da čitam početak romana u kojem se priča tek treba zakotrljati. Sve – od noćne more i čitanja za volanom, do razgovora u Kazališnoj. I meni samoj zvučalo je zanimljivo – kao da vodim vrlo uzbudljiv i dinamičan život u kojem se dobro zabavljam realizirajući sve svoje profesionalne težnje i potencijale. U tom monologu teško je bilo naslutiti monotoniju svih onih pašteta na jučerašnjem kruhu koje jedem dok popravljam tuđe rečenice, ali Tina je ionako znala za njih. Usredotočila sam se na Jadrana i naš razgovor o „Tuđem životu“, kao i na sumnju u vlastiti autorski potencijal.

Kad sam joj sve ispričala, raspitivala se za Irenu. Irenu o kojoj ne zna ništa jer joj sinopsis „Tuđeg života“ nisam nikad poslala, a nisam joj ga poslala jer sam taj sinopsis doživljavala samo kao pokušaj, i to pokušaj za koji još nisam bila odlučila stojim li iza njega ili ga se stidim. „Tuđi život“ za mene je do tada bio goli posao, a Irena Serdar tek nositeljica priče koja je taj posao omogućila. Dok se Tina nije počela raspitivati za Irenu, nisam je doživljavala kao osobu, nego kao apstraktno filmsko lice bez oblika i sadržaja. A Tina je željela znati kako Irena izgleda, kakav joj je ten, nosi li suknje, kupuje li sebi parfeme i koju knjigu drži na noćnom ormariću. Nadalje, željela je znati na koju stranu prvo krene u supermarketu, gdje u kuhinji drži voće, pije li gaziranu ili negaziranu vodu, spava li na boku ili na trbuhu i pere li kosu dok je pod tušem ili posebno, nagnuta nad kadom. Nakon te serije pitanja mogla sam zaključiti samo jedno – da svoju rođenu glavnu junakinju uopće ne poznajem! Ne samo da nisam znala koju knjigu drži na noćnom ormariću, nego nisam imala pojma ni kako se osjećala tada, tih dramatičnih večeri u kojima se pod krinkom dobro smišljenih izgovora i osiguranih alibija iskradala u neki drugi život, koji je postao daleko stvarniji od života koji je javno živjela.

– Stalno brkaš život i literaturu – dijagnosticirala je Tina moje duhovno stanje u kojem plutam još otkad sam naučila čitati. – Iako ti koji put zavidim na tome, ponekad mislim da živiš u fikciji na štetu pravog života, i onda radiš pogrešne inverzije među tim dvama svjetovima. Evo, recimo, čitaš dok voziš, a onda makneš knjigu od nosa i očekuješ da ćeš u stvarnom životu sresti te ljude čiji te literarni karakter zabavlja i nadahnjuje. Međutim, kad treba stvarne likove posuditi za literaturu, ti ih ne prepoznaješ. A sad ti treba upravo to. Stvarni ljudi. Stvarni preljubnici. Moraš ih potražiti oko sebe, moraš ih upoznati da bi shvatila tko su i kako se osjećaju, inače će Irena Serdar biti tek neuvjerljiva kopija Ane Karenjine, a tvoja serija sapunica bez stvarnih emocija.

Onda je Tina čula zvonce na mojim vratima i pozdravila me na brzinu, tako da joj nisam stigla ni zahvaliti. Pred vratima je stajao dostavljač s velikom pizzom s četiri vrste sira koju, pomislila sam, neću jesti nad tuđim rečenicama. Bilo je vrijeme da se pobrinem za svoje vlastite.