Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

MENTALNA TERAPIJA

 

Bilo je tek oko jedan poslijepodne i pomislila sam kako moram što bolje iskoristiti dan jer sam sutradan morala na posao. Ako me nešto moglo izliječiti od groznice paralelnih svjetova, onda je to ritam mojih koraka. Obula sam čizme, nabacila na sebe kaput i šal i izašla na ulicu.

Svi već znaju za to moje hodanje. Na račun njega u redakciji se prepričavaju anegdote jer se nekoliko puta dogodilo da kasnim na posao zato što sam hodajući zalutala negdje odakle se nisam stigla na vrijeme vratiti. Radi se o tome da u tim apaurinskim šetnjama nikad ne gledam kuda idem niti sam svjesna toga kamo sam krenula. To je nebitno. Važan je samo ritam koraka koji usklađujem s disanjem, s ritmom svojih misli i s ritmom tog odlomka univerzuma u kojem sam se zatekla. Kad se sve to poklopi i uskladi, svaka misao sjedne na svoje pravo mjesto i ja savršeno precizno znam tko sam, što sam, što želim, kamo idem i kako ću tamo stići. Nevažno je što se zna dogoditi da sve to ponovno zaboravim čim hodanje prestane – važni su ti bljeskovi potpune harmonije u kojima se, barem nakratko, sve u meni nekako slegne i posloži na pravo mjesto, u ravnoteži u kojoj uvijek bezrezervno povjerujem da je moj unutrašnji glas jedini putokaz koji trebam slijediti na putu prema nepoznatome.

Zabila sam ruke u džepove i hodala, pojma nemam gdje. Pored mene promicali su ljudi, automobili, zgrade, kuće, autobusi – sav taj tuđi život koji me se nije ticao. Sad me se ticao jedan drugi tuđi život, koji se na neobičan način umiješao u moj vlastiti. Irena, nepostojeća Irena koja je u mojoj glavi počela itekako postojati, oživjela mi je sjećanje na Gorana, na kojeg nisam pomislila već mjesecima. Kad sam prije sedam godina, nakon istog takvog besciljnog hodanja zagrebačkim ulicama, napustila stan koji smo dijelili posljednje dvije godine, on je još neko vrijeme vjerovao da ću se vratiti. Nije mu bilo jasno zašto odlazim kad je sve tako savršeno: njemu se smiješi mjesto glavnog urednika informativnog programa, s vremenom može i mene ubaciti na Televiziju, baš se dobro slažemo i odlično zabavljamo, volimo istu glazbu i iste pisce, vjerovao je da mi je s njim dobro, naravno da se na vezi može uvijek poraditi, pa bar je on uvijek bio spreman na kompromise, i bilo bi možda puno lakše da ja jednostavno kažem što mi ne odgovara i zašto odlazim, možda možemo popraviti to što me tjera da odem i, poželim li se vratiti, on će razumjeti taj trenutak izgubljenosti, onako kako je, uostalom, imao razumijevanja za sve moje druge emocionalne hirove. A meni je falilo zraka, prilika za hodanje, slobode za vlastita traženja i, više od svega – osjećaj zaljubljenosti. To što je Goran divna osoba, jednostavno nije pomagalo. Nije mi bilo dovoljno da mi je s nekim dobro, htjela sam za nekim biti potpuno luda.

Irena je za Vladom bila luda. Sve joj se na njemu sviđalo – od toga kako s njom razgovara do načina na koji se javlja na mobitel. Treba li u seriji objasniti gdje je i zašto nestao taj zanos i kako su se Irena i Vlado tako udaljili, ili ga jednostavno treba pripisati vremenu, trivijalnim svakodnevnim nerazumijevanjima koja troše ljubav? Uh, koliko posla! Tina je itekako u pravu – ispričati priču najmanji je posao. Sinopsis je, baš zato što predlaže golu fabulu, lako mogao proći, ali sad treba stvoriti karaktere koji u toj priči sudjeluju.

Što sam više hodala, činilo mi se da sam sve dalje od stanja u kojem bih mogla sjesti za stol i pisati, a kad smo već kod daljina, definitivno sam bila sve dalje od svoje prebivališne adrese. U tom trenutku je, sva sreća, nazvao Frederik.

– Gdje si? – pitao je.

Frederik je precizan. Nema kod njega gubljenja vremena na okolišanje.

– Nemam pojma – rekla sam, što je bila živa istina.

– Aha, hodaš.

– Evo tko me dobro poznaje.

– Baš tako. Hodam.

– Želiš li da te izbavim ili se želiš još malo izgubljivati? Ja sam u autu, blizu tvog kvarta.

– Izbavi me, molim te.

Baš mi je trebao netko poput Frederika – smiren, pouzdan, sabran, nesklon suvišnim emocionalnostima. Netko tko će me uz dva-tri šamara racionalnosti spustiti natrag na zemlju.

– U redu. Reci mi što vidiš oko sebe.

– Samo neke zgradurine. Ali prije pet minuta prošla sam pored Hotela Antunović.

– Super, onda se sad lijepo vrati do Antunovića. Nađemo se tamo za pet minuta.

Frederik… pravi dragulj u mojoj zbirci šašavih prijatelja. Kad sam htjela zbuniti nekoga kome predstavljam Frederika, rekla bih: „Ovo je Frederik, bivši dečko moje bivše prijateljice.“ Najbolje u cijeloj toj zbunjujućoj formulaciji bilo je to što je ona istinita! Frederik i ja zbližili smo se u vrijeme dok je hodao s Majom. Ona je glumila u filmu na kojem je on bio asistent redatelja, i u to je vrijeme dolazila sa snimanja očarana Frederikovim organizacijskim vještinama. Tvrdila je kako on jedini uvijek zna što se toga dana radi, gdje se stalo u knjizi snimanja, gdje je završna dorađena verzija dijaloga i tko je prvi na redu za šminkanje – za razliku od redatelja, koji još uvijek brka likove i koji ne zna u koji je od svojih projekata zalutao. S takvim je žarom hvalila Frederika da je bilo jasno da se među njima nešto događa i prije nego mi je to sama priznala. Cijelo to moje prijateljstvo s Majom stalno je bilo na rubu raspada jer smo imale dijametralno suprotne stavove o… svemu. Iako je među nama postojao nedefinirani nagon za druženjem zbog kojega smo se i dalje nalazile usprkos svim nerazumijevanjima, stalno smo se svađale, jedna drugoj spuštale slušalicu i naizmjence demonstrativno odlazile s kava koje smo dogovarale da riješimo nesuglasice svoje prethodne svađe. Frederik nam je prvo pomogao da se malo zbližimo i čvršće povežemo – jer je ona u razdoblju veze s njim bila gotovo podnošljiva – a onda i da konačno prekinemo sve veze – jer ona nikako nije mogla shvatiti kako se ja mogu i dalje družiti s njim nakon njihova prekida.

Kad sam stigla do hotela, on je već čekao na parkingu. Stajao je pored svoje stare Volkswagen bube i morala sam se nasmijati čim sam ga vidjela jer je onako visok i mršav, u smeđem odijelu od samta sa zvonolikim nogavicama i s dugom plavom kosom koja mu je prekrivala pola lica, izgledao kao da je upravo došao sa šezdesetosmaških studentskih demonstracija.

– Dobro, nije li već dosta tih tvojih šêtanja – rekao je čim sam ušla u auto.

Dovoljno sam ga dobro poznavala da znam da to nije pitanje, nego samo rečenica u koju je prigodno upakirao svoj novi pogrešni genitiv. Pogrešni genitivi su njegova strast i opsesija. Prikupio ih je više od tristotinjak i najozbiljnije ih je planirao jednoga dana objaviti u knjizi. Često me nazivao samo da izgovori neku rečenicu koja nema ama baš nikakve veze ni s njim ni sa mnom, ali ima novi pogrešan genitiv kojega se dosjetio. Recimo: Dosta mi je teških razdobalja; ili: Prodalo se puno šunaka za Uskrs.

– Crni Frederiče, pa barem ti znaš razliku između hodanja i šetnje – nasmijala sam se.

– Znam, ali nisam mogao odoljeti genitivu.

U našem internom žargonu šetnja je bila zamjenska riječ za seks, a budući da smo i jedno i drugo već duže vrijeme imali prazninu u emocionalnom životu i da se već dugo nismo šetali, stalno smo se međusobno podbadali na taj račun. Neotvorena butelja Zlatana plavca već dugo je čekala da se netko od nas dvoje prošeta, jer smo imali dogovor da ćemo je tek tada otvoriti.

– Ideš kod mene malo? Imam puno novosti – rekla sam.

– Da? Otvaramo Zlatana? Ipak si se šetala? – ponadao se.

– Da bar – naslonila sam se na naslon sjedala njegove stare Bube, iscrpljena hodanjem, zbivanjima i paralelnim svjetovima.

– Vidim, ozbiljno je – rekao je Frederik. – Imaš doma nešto za jelo? Makar kakvih konzerava?

– Gladan si? – iznenadila sam se, jer je Frederik poznat po svom pasioniranom obožavanju obilnog doručka, nakon kojeg više ništa ne jede do večeri.

– Nisam gladan, samo sam željan okusa.

Bili smo kod mene za petnaestak minuta. U malom dućanu usput smo kupili kruh, sir, masline i bocu vranca.

Kod Frederika mi se najviše sviđa to što ga je nemoguće šokirati. Recimo, ja sam u redakciji još uvijek gotovo panično skrivala vijest da „Kadar“ od mene naručuje scenarij. Nisam htjela da to bude neka velika stvar, a još manje da me drugi uvjeravaju kako to jest velika stvar. Frederik je primio tu vijest kao da smo već sto puta o tome razgovarali i kao da mi je to peti scenarij. Odrezao je novi komad sira, obložio ga kruhom, potisnuo svoj prezir prema televiziji i odmah se usredotočio na bitno, na praktična pitanja. Znajući da bih, zbog zakonitosti po kojima moj mozak funkcionira, mogla odlutati u apstraktno, uzeo je prvo jedan list papira na koji mi je nacrtao kako treba grafički rasporediti dijaloge, akciju i didaskalije na stranicama scenarija, a onda je uzeo drugi papir na kojem mi je ispisao stvari na koje moram stalno misliti dok pišem. Recimo, moram stalno paziti gdje su mi svi likovi, ma koliko sporedni bili. Ne smije se dogoditi da mi neki lik ode na posao, a da ga pet minuta kasnije nađemo doma u papučama. Posebno moram paziti na vrijeme, doba dana i noći, na interijere i eksterijere. Ako je, recimo, u jednoj sceni subota i u kući Irene Serdar vlada obiteljska idila, ne može ona sutradan voditi djecu u vrtić, jer sutradan je nedjelja.

– Kad se te stvari u scenariju postave krivo, poslije popravljanje takvih propusata zna biti noćna mora pa je bolje djelovati preventivno – upozorio me, ne krijući zadovoljstvo zbog novog genitiva koji je, izvukavši iz džepa sakoa blokić za koji je bila pričvršćena grafitna olovčica, odmah zapisao.

Znajući koliko sam sklona emocionalnome i duhovnome, osjećao je da je upravo ta vremenska i prostorna matematika ono na što me treba upozoriti. S pravom.

Već sam se osjećala puno bolje. Činjenicu da ću pisati scenarij za dramsku seriju Frederik ni u jednom trenutku nije doživio kao neobičnu, a to mi je ojačalo samopouzdanje. Štoviše, ponašao se kao da je bilo i vrijeme da se napokon upustim u taj njegov filmski svijet u kojem se dosad strpljivo čekalo da ja tamo vani obavim sve svoje lektorske i druge profesionalne eksperimente i počnem se baviti nečim što mi doista leži. Doduše, to je samo televizija, s kojom je on u vječnoj opoziciji, ali on će to doživjeti kao put prema filmu, koji je sljedeća etapa mog kreativnog razvoja. Vjerovao je u to kao u nešto izvjesno, ili mi se barem tako činilo nakon druge čaše vranca.

Vino nije samo pomoglo da se osjećam samouvjerenije, nego i da se razbrbljam. Čim smo riješili pitanja scenarističke matematike, ispričala sam Frederiku sve o tome kako namjeravam bolje upoznati Irenu. I sve o tome kako sam je već počela bolje upoznavati, i nju i njezina… ljubavnika. Recimo, s njim sam se danas srela na chatu.

– Zanimljiv tip, baš smo lijepo popričali – priznala sam Frederiku zaplićući jezikom, prilično poljuljana djelovanjem onih vrančevih 14%.

– Hm, hm – hmao je Frederik na svoj karakterističan način. – Jesi li sigurna da je to dobra ideja?

– Nisam sigurna, ali osjećam da tako treba. Znaš mene.

– Znam tebe. Zato se i bojim da ćeš zaglaviti – izgovorio je točeći nam novo vino u čašu. To točenje služilo mu je da izbjegne moj pogled, to sam jasno mogla osjetiti u međuprostoru koji nas je dijelio. Frederik me nije gledao u oči samo kad mi je htio reći nešto za što je mislio da bi me moglo razljutiti.

– Zaglaviti?

– Sara… kao da te ne znam. Jedva si dočekala malo šmugnuti iz stvarnosti. Svidjet će ti se ta igra koju igraš tamo, u virtualnome, i sigurno ćeš zaglibiti. A onda je taj tip, takozvani Irenin ljubavnik, nagrabusio.

– Ah strašnih li slutnji! Pardon… slutanja – dodala sam, braneći se od njegove ozbiljnosti. Ponadala sam se da sam upravo smislila novi genitiv, no budući da Frederik nije odmah posegnuo za svojim blokićem, očito ga je već imao na popisu.

Frederik se silno trudio ostati ozbiljan, ali nakon treće čaše vranca to i nije bilo tako jednostavno. Ja sam se cijelo vrijeme blentavo hihotala ismijavajući njegovu zloslutnu prognozu, pa je i on vrlo brzo podlegao cerekanju. To nam se zna dogoditi, Frederiku i meni, čak i bez vina. Jednostavno se smijemo, potaknutim nekim iracionalnim razlogom koji kasnije ne znamo objasniti. Jedva sam došla do daha da ga priupitam je li me nešto trebao danas kad me nazvao da se vidimo.

– Jesam, ali sad više nisam dovoljno trijezan da o tome razgovaramo. Osim toga, kasnim kod Gašpara.

– Tko je Gašpar?

– Moj krojač – odgovorio je Frederik, kao da je posve uobičajeno da netko do svoje trideset i treće nikad nije obukao traperice nego ima krojača koji mu šije odjeću po mjeri.