Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

TAJNE REČENICE U MISLIMA

 

Izolacija mi je godila. Možda i neću moći pisati punim kapacitetom zbog uzbuđenja, ali barem ću se moći prepustiti sanjarenju o svemu onome što sam vjerovala da me sutra očekuje. Briga da mi Mladen neće oprostiti smanjila se poput sintetičke majice u pranju. Bila sam sklonija vjerovati kako će, umjesto da mi zamjeri te laži, posustati pred razlozima zbog kojih sam ih izmislila. Neće u meni vidjeti lažljivicu, nego autoricu filmskog scenarija kojoj je laž bio samo alat za istraživanje. Ne samo da će mi oprostiti, nego bi mu se mogle i svidjeti te egzotične okolnosti u kojima je naša veza započela. Uostalom, bilo bi puno gore da je situacija bila obrnuta i da sam lagala da sam slobodna a zapravo sam zauzeta. To što sam slobodna ide u prilog našoj ljubavi, kojoj sad više ništa neće stajati na putu!

Da sam tada mogla iz neke tuđe perspektive promotriti svoje misli, vjerojatno bih se zgrozila nad njihovom sladunjavom retorikom. Nikad se prije nisam zaljubila na takav patetičan način. Tako se, valjda, možeš zaljubiti samo u nekoga koga ne poznaješ. Bila sam tako sigurna u Mladenovo savršenstvo da mi se činilo da nema te stvarnosti koja ga može narušiti.

Tina je očekivala moj poziv, i neko vrijeme sam skupljala hrabrost da je nazovem. Čvrsto sam odlučila prešutjeti joj dogovor s Mladenom kako me ne bi pokušala odgovoriti. Tini nikad dotad nisam lagala, i već unaprijed sam smišljala kako ću joj već sutra, kad Mladen i ja potvrdimo svoje slutnje da smo stvoreni jedno za drugo, priznati da sam joj zatajila prvi susret samo zbog toga što sam bila sigurna u kemiju koja će nam se dogoditi.

Ispričala sam joj prvo sve o Frederikovu posjetu i čitanju scenarija. Rekla je kako misli da je sjajno da sam uzela bolovanje jer što manje svjetova budem miješala u vrijeme dok pišem, lakše ću se nositi s tim literarnim koji tako intenzivno proživljavam.

– Kad smo već kod miješanja svjetova, pogodi što sam jutros dobila – pitala sam je.

– Znaš da mrzim pogađati – zgrozila se.

– Znam, ali ovo zahtijeva malo dramske napetosti.

– Sara…

– Dobila sam pošiljku od Jana – pohvalila sam se, tek toliko da usmjerim razgovor na muškarca o kojem nije bilo opasno razgovarati.

– Stvarno? Pošiljku? – zainteresirala se Tina.

– Da. Pet fotografija.

Opisala sam joj svih pet fotografija. Tražila je još i još dodatnih opisa detalja na fotografijama. Osjećaj za vizualno, koji mene spopada samo u rijetkim nepovezanim trenucima, kod Tine je toliko intenzivan da me znaju ljutiti svi detalji na kojima inzistira iako se meni čine nevažnima. Osim toga, Tina ne priznaje nemoć riječi. Sve se može opisati, svaki najsitniji detalj i nijansa, pogotovo kad opisuješ nešto vidljivo. Malo je razmišljala o simbolici tih fotografija i zaključila kako „taj čovjek zbilja ima potencijala“. Kad sam joj pročitala i citat koji je stigao uz fotografije, potpuno se raspametila. I njoj je citat bio nepoznat, ali je držala da je u njemu puno više od samih riječi, i da je u cijeloj toj gesti više duha i romantike nego što sam sposobna naslutiti.

– Usmjerila si svoju emocionalnu energiju na nepoznatog virtualnog čovjeka – spočitnula mi je – a pred nosom imaš stvarnog muškarca koji se ponaša kao lik iz književnosti.

– Tina, to su samo fotografije.

– Nisu samo fotografije – ustrajala je. – Svakog dana nastaju milijuni fotografija koje nemaju veze s tobom i ne pronalaze put do tebe.

Slagala sam se s njom i znala sam, više intuitivno nego svjesno, da u cijeloj toj priči s Janom ima neke neistražene ljepote. Ali moj ponos, i više od svega moj tajni plan s Mladenom, gušili su ideju u samom začetku, prije nego bi dobila priliku zaživjeti u mojim mislima.

Nakon razgovora, vratila sam se scenariju. Skice za prve dvije epizode činile su mi se dobro postavljenima i sad je u njima trebalo razraditi neke prizore i popraviti dijaloge prema Frederikovim uputama. Čitanje naglas pomoglo mi je osjetiti slaba mjesta pa sam sljedeća dva sata razgovarala sama sa sobom i s Ireninim kolegicama iz zbornice i učenicima, svađala se s njezinim mužem, uspavljivala njezinu djecu, izgovarala sve njezine rečenice kako bih provjerila njihovu uvjerljivost. Sve one tajne rečenice u njezinim mislima nije trebalo izgovarati. Nije ih izgovarala ni ona, a ja sam ih ionako sama proživljavala, u svom vlastitom životu u kojem ću sutra upoznati muškarca koji je ne znajući osvojio srca dviju žena.

Pitala sam se je li mi pisao nakon one zadnje poruke. Bilo je već kasno i mogla sam vratiti našu karticu u mobitel bez straha da će me zvati netko iz mog regularnog života. Sutra će, pomislila sam, to komunikacijsko žongliranje prestati. Ne bude li me Mladen više želio vidjeti, taj drugi broj mogu baciti. Ako mi ipak oprosti, imat će od sutra moj pravi broj i moći ću onaj drugi čuvati kao nježnu uspomenu na naš egzotičan početak.

Kad sam uključila mobitel, zapištao je nekoliko puta. Nježne poruke stizale su u razmacima od pola sata, cijelo vrijeme dok je Frederik bio kod mene i kasnije dok sam bila isključena. Zaboravila sam na scenarij i počela se opijati njihovim sadržajem i ugodnim sanjarenjem o svim nježnostima koje će mi Mladen izgovarati uživo, nakon što se upoznamo. Već dugo nisam ništa osjećala prema nekom muškarcu i uhvatila sam se za taj osjećaj kao za slamku uz pomoć koje ću isplivati iz duge emocionalne apstinencije. Volim voljeti. Ljubav je motor koji me pokreće. Tek kad je osjetim, shvatim koliko mi je nedostajala dok je nije bilo. Zbog nje se budim s osjećajem da sve ima smisla i bila sam zahvalna Mladenu što mi je omogućio takva jutra, bez obzira što bi već prvo sljedeće nakon našeg susreta moglo izgledati drukčije.

Trebalo je dočekati sutrašnje popodne. Dugo nakon što sam pogasila sva svjetla i spremila se za spavanje, shvatila sam kako je bilo glavnoj junakinji „Priče o M.“ dok se borila sa svojim noćnim nesanicama, i kako je zapravo bilo Ireni one noći prije prvog susreta. Ustajala sam češće nego Irena u mom scenariju i nisam znala što bih sa sobom. Bila sam preumorna za bilo kakvu suvislu aktivnost, a opet previše budna da bih se uspjela uljuljati u san. Mjesečarila sam premještajući se s madraca na kauč, iz kuhinje u sobu, provjeravala sam stanje zaliha u frižideru, kombinacije odjeće u ormaru, svoju figuru pred zrcalom u hodniku, a ni jednu od tih radnji nisam obavila s minimalnom dozom koncentracije i budnosti.

Ni sama ne znam kad sam uspjela zaspati. Zadnje čega se sjećam bilo je da sam kroz prozor vidjela naznake svitanja i pomislila kako je sreća da ujutro ne moram u redakciju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.