Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
IZLAZNA STRATEGIJA
Iako sam na posao došla u turobnom raspoloženju, Dunja je uspjela popraviti stvar. Damjan se toga dana uopće nije pojavio pa je atmosfera u redakciji bila ležerna, što je Dunja iskoristila da mi prepriča svoju ljubavnu situaciju s Nikolom koja se nenadano zapetljala.
– Otišla sam k njemu sinoć, misleći kako je to sad to i kako ću mu reći da to više nema smisla i da ja tako više ne mogu – počela je, i ja sam odmah naslutila neki zaplet, jer ako zapleta nema, Dunja počinje pričati od kraja a ne od početka.
– Dođem ti ja u njegov stan, uđem, poljubimo se po inerciji, on mi pomogne skinuti kaput, sve pet, iako je on malo napet jer smo se u zadnje vrijeme stalno svađali. Vidim ja da je vrag odnio šalu jer je po stanu zapalio lučice, servirao večeru za dvoje, na stolu svijećnjak i boca bijelog vina koja se hladi u ledu. Čista romantika, stara moja. E sad… kužiš… da nije super zamirisalo to što je skuhao, možda bi sve ispalo drukčije, al’ ovako… mislim si ja, baš sam gladna, što ne bih lijepo pojela te njoke u umaku od gorgonzole, mogu mu i poslije večere reći što imam. Sjeli mi… njoki su bili fenomenalni… ne znam je li bolji u krevetu ili u kuhinji, to je stvarno teško odlučiti.
Tek toliko da malo skrene s bitnoga i pojača napetost, počela je pričati o večeri koju joj je skuhao kad je prvi put došla k njemu, kad je „kao prasica“ uživala u lazanjama s mljevenom puretinom i patlidžanima. Da je nisam prekinula, prepričala bi mi i recept za te lazanje i seks koji je uslijedio poslije.
– No dobro… to sad nije bitno. Sjedimo mi tako, jedemo, svijeće trepere, on nam toči vino, trčkara do kuhinje po ovo i ono, narezao je i malo sira, poredao masline, zna da to volim, ima i tiramisu za desert, baš mu je drago da sam tu i da nam je tako lijepo… stara moja, čista romantika. I sad… čuj… nije da se opravdavam, ali jelo je bilo super, vino me malo omamilo, vrbnička žlahtina, rekao mi je milijun stvari koje svaka žena želi čuti, i kako je večer odmicala meni se sve više sviđala ideja da završimo u krevetu. Em znam da je super ljubavnik a nije da mi nije do seksa, em si mislim… neka nam to bude zadnji put, tek toliko da se prisjetim čega se odričem, a i da njega počastim za kraj.
Već sam polako gubila strpljenje, ali znala sam da će mi, budem li je požurivala da prijeđe na stvar, početi objašnjavati zašto su svi ti detalji bitni i zašto bez tog dugog uvoda cijela priča gubi na snazi, a onda bi sve još dulje potrajalo.
– Večerali mi, pojeli i tiramisu, nakon deserta iznese on šampanjac, pusti laganu glazbu i zamoli me za ples. Stara moja, kao da nam je prvi put i kao da me nikad prije nije vidio golu. Zaplesali mi uz sentiš… dobro, istina je da sam bila malo pod gasom, ali onako taman da mi bude dobro i da pomislim kako nema ništa loše u tome da se još jednom kresnemo za kraj. I što da ti kažem… plešemo mi, počnemo se ljubiti, sve smo bliže i bliže krevetu, ruke su mu već posvuda po meni, a ne znam jesam li ti već spomenula da ima fenomenalne ruke, prave muške, velike, ali bez dlaka na nadlanicama. Prsti su mu užasno dugački i ja mislim da stvarno ima istine u tome da dužina prstiju ima veze s drugim centimetrima. Ono za stopala definitivno nije istina, znam neke koji imaju ogromnu nogu a uopće nisu obdareni i obratno, ali kad je dužina prstiju u pitanju, još se nisam razočarala.
Tu me njezina vještina odgađanja počela zabavljati. Pomislila sam kako bi Irena svakako trebala imati jednu takvu prijateljicu, nekoga kome bi se mogla povjeriti bez straha da će je osuditi.
– Uglavnom… stara moja, on ti se cijeli raznježio, grli me kao da nam je prvi put, šapće mi svašta nešto lijepo na uho, ja onako posebno nadahnuta jer stalno imam na pameti kako nam je to zadnji put, i hoću sve pamtiti u najljepšem izdanju… on daje sve od sebe, dajem i ja, istina, više on nego ja, kad u jednom trenutku…
– Što? – upitam, već luda od iščekivanja, osjetivši da će sad napraviti podulju dramsku stanku.
– Ma ležali smo onako bočno, kužiš, i ja sam ga obujmila nogama, i onda mi je ta noga koja je bila ispod njega malo onako… utrnula.
– Dobro… i?
– Htjela sam mu samo reći da se namjestimo drukčije jer ću inače ostati bez noge.
– Pa jesi li?
– Kažem htjela sam, ali uspjela sam samo izgovoriti: „Molim te…“. Prije nego sam uspjela dovršiti rečenicu, on je rekao…
– Što je rekao? Reci već jednom!
– Rekao je: „I ja tebe.“
– „I ja tebe?“
– Da. „I ja tebe.“ Shvaćaš li ti što to znači?
Morala sam se od sveg srca nasmijati, iako Dunji uopće nije bilo do smijeha.
– Stara, stvarno nije smiješno. Nema tog boga koji će ga uvjeriti da mu nisam rekla da ga volim.
– I kako je to završilo?
– Ja sam odmah probala popraviti štetu. Dobro… ne baš odmah odmah… mislim, računala sam… mogu to i poslije orgazma, bilo je šteta prekidati stvar. Ali poslije… Tek što se izvalio na leđa, kaže on meni: „Mislio sam da to nikad neću čuti.“ „Što?“ pitam ja. „Pa to, da me voliš.“ „Nisam to rekla“, krenem ja, ali više nije bilo pomoći. „Dušo, rekla si to u trenutku strasti, potpuno spontano, znam da to ne kažeš tek tako i zato te riječi imaju za mene još veće značenje…“ Bla, bla, bla. Katastrofa.
– Ukratko… nisi prekinula?
– A kako sam mogla nakon svega toga? Mislim, jesam ja ustala, obukla se i otišla, ali on je ostao uvjeren da ga volim i da sam to izgovorila, da odlazim zato što mi je neugodno jer sam mu nehotice „priznala svoju ljubav“, i sad moram nekako… ne znam… treba mi hitno izlazna strategija.
– Izlazna strategija?
– Da. Moram nekako organizirati novu priliku za prekid jer ova je, to ti je jasno, propala.
Da je to slušao netko sa strane, netko tko ne zna pozadinu Dunjine odluke da neće s Nikolom dijeliti život, mislio bi da Dunja bezrazložno komplicira i izvolijeva odbijajući muškarca koji joj je spreman ispuniti sve želje. Ali ja sam znala da Dunji ne treba netko tko je fenomenalan i u kuhinji i u krevetu i usto još ima prekrasne ruke čija dužina prstiju odgovara drugim centimetrima koji su navodno važni za ženino zadovoljstvo.
Dunji je trebao netko tko će bezuvjetno prihvatiti činjenicu da u njezinom životu postoji još jedna osoba čija joj je sreća važnija od njezine – dvadesetogodišnji brat s Downovim sindromom o kojem se brinula od svoje devete godine, kad su ga mama i tata onako sićušnog i bespomoćnog donijeli iz rodilišta. Njezinu radost što je dobila brata nije pokvarila činjenica što je taj brat drukčiji i od nje i od sve ostale djece koju je poznavala. Brinula se za njega ljubavlju koju je pripremala svih onih godina u kojima je ustrajno molila roditelje za brata ili sestru, i uopće joj nije smetalo što će njezin brat napredovati sporije od ostale djece, što će mu trebati puno više vremena da svlada najosnovnije životne vještine, i što nikad neće biti onako pametan kako bi mogao biti da nema taj jedan kromosom viška koji ga čini drukčijim. Ljubav koju joj je zauzvrat davao bila je jača od svih emocija koje je dotad poznavala, i obilježila je njezin život trajnom povezanošću od koje nikad ništa nije moglo biti snažnije ni pouzdanije. Njegovi prvi nesigurni koraci, prve nerazumljive riječi koje je s mukom ponavljao nakon mnogih bezuspješnih pokušaja da artikulira neku svoju želju, kao i svi oni zagrljaji koje nije morao vježbati ni učiti, veselili su je više nego bilo koji drugi uspjeh koji bi u vlastitom životu s lakoćom ostvarila. I iako je prije pet godina odselila iz roditeljske kuće, vrijeme za Darka i dalje je za nju bila svetinja. Viđala ga je gotovo svaki dan, vodila ga na izlete za vikende i praznike, kupovala mu filmove o životinjama i omiljene čokolade, i svake nedjelje odlazila s njim u zoološki vrt, koji je za njega bio mjesto najveće radosti. Mogao je satima promatrati tuljane i žute mungose, a pred nastambom afričkog lava stajao bi kao očaran, ozaren srećom zbog koje Dunji nije bilo teško uvijek iznova dugo stajati pred tim kavezom, zaboravljajući sve one druge stvari koje je mogla raditi nedjeljom popodne.
Znala sam da je to ono što je nedostajalo Nikoli, koji je u svakom drugom pogledu bio savršen. Iako nikad o tome nije govorila, sigurna sam da bi uvijek našla neki suptilan način da provjeri je li muškarac s kojim je u vezi dovoljno otvoren da u njihovu potencijalnom zajedničkom životu napravi mjesta i za Darka. Ako bi osjetila da to nije moguće, mogao je taj muškarac biti sve ono drugo o čemu je sanjala, mogao je imati sve što bi svaka druga žena poželjela, ali ona nikad ne bi mogla s njim prijeći tu granicu koja bi vezu učinila trajnom i ozbiljnom. Zato sam bila posve sigurna da Dunja Nikoli te noći ipak nije rekla „volim te“ jer joj se takve riječi ni u najbezumnijem trenutku strasti ne bi omakle s nekim tko ne računa na Darkovo prisustvo u njezinu životu.
Dok smo se toga jutra na poslu zabavljale smišljajući „izlaznu strategiju“ za ostavljanje Nikole, nazvao je Jadran. Pozvao me u kazalište u subotu, na predstavu u kojoj glavnu ulogu igra glumica koja, prema njegovu mišljenju, savršeno odgovara Ireni. Radi se o glumici koju sigurno nisam imala priliku gledati jer je angažirana u splitskom kazalištu, a na filmu dosad nije radila pa je ovo gostovanje splitskog HNK u Zagrebu jedinstvena prilika da je vidim. Rekla sam mu da mi za vikend dolazi prijateljica iz Rijeke i da je ne mogu ostaviti samu u subotu navečer, ali on je odmah naglasio da mu nije nikakav problem nabaviti još dvije karte, pa mogu slobodno pozvati i nju i još nekoga.
– Što nas je više, to bolje – rekao je. – Moraš je vidjeti, žena je mrak, bolju Irenu od nje sigurno nećemo naći.
Odmah sam se poveselila toj stvarnoj Ireni koja bi mogla zamijeniti Irenu iz moje mašte. Upoznam li osobu koja izgleda drukčije od Irene koja me počela proganjati u noćnim vizijama, mogla bih istjerati iz misli sve one njezine ljubavne prizore s Nekim. Zato sam rekla Jadranu da ćemo svakako doći. Vidjela sam taj izlazak i kao odličnu priliku da Tina, kojoj je u mojim pričama o ljudima koje ne poznaje uvijek nedostajao vizualni doživljaj, upozna Jadrana. Pozvala sam i Dunju – ne samo zato što znam da voli šušur društvenih zbivanja i domjenke na kojima može zablistati i ostaviti dojam, nego i zato što je bilo vrijeme da joj napokon otkrijem tajnu o „Tuđem životu“.
Poslije posla odvela sam Dunju na kavu da joj ispričam sve o svojoj ilegalnoj scenarističkoj karijeri. Ona, kojoj je posao samo proces koji rezultira mjesečnom plaćom i koja je promaknuće u grafičku urednicu doživjela samo kao priliku da manje radi a više zarađuje, povremeno me znala optužiti da prihvaćam previše dodatnih poslova i da dopuštam stambenom kreditu da mi određuje život – i tako bi vjerojatno bilo i sada da se nije radilo o javnoj sferi, koja ju je uvijek pomalo privlačila. Ona je sa svojim ambicijama obračunala još onda kad je shvatila da svaki dodatni angažman dovodi u pitanje vrijeme koje može provoditi s Darkom, ali javni su je uspjesi, pogotovo ako se radilo o ljudima koji su joj bliski, uvijek uzbuđivali. Zato joj se „Tuđi život“ učinio kao nešto napokon dobro za mene, što će mi otvoriti tko zna kakva nova vrata i dovesti tko zna kakve nove ljude u život. Hm, da, pomislila sam – novi ljudi već su tu, i od mene očekuju samo da ih napišem. Bore se za život dolazeći u moje misli bez poziva i bez najave, i usto još spavaju s kim žele ne pitajući se kako ću se ja zbog toga osjećati. Toliko o novim ljudima.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum