Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

U POTRAZI ZA CJELINOM

Dok sam se tako, i simbolično i stvarno, opraštala s tuđim životima, nazvala je Tina. Nju je, naime, zanimao moj život.

– Ideš na izložbu večeras? – pitala je čim sam se javila.

– Mislim da ne.

– Moram ići – rekla je. I prekinula vezu.

Vjerojatno je stvarno morala ići. No, zbog vlastitog osjećaja krivnje što nemam hrabrosti otići na tu izložbu, počela me kopkati misao da moja tvrdoglavost Tini već toliko ide na živce da nema volje sa mnom ni razgovarati dok se ne pomaknem s mjesta. Iako se Tina ne služi ucjenama, navela me da počnem razmišljati o tome koliko je moja tvrdoglavost vezana za Jana neumjesna. Iako sam uspjela napraviti odmak od sablasti literarnog i virtualnog života, još uvijek me nije napuštao osjećaj da se nisam spremna suočiti s vlastitom stvarnošću. No mogla bih, recimo, otići na tu izložbu, započeti neki razgovor koji će sasvim sigurno završiti neslavno, i tako i sebi, i Tini, i svima ostalima dokazati da puno bolje plivam u svjetovima koji ne zahtijevaju odgovornost za vlastiti emocionalni život. Iako su i meni samoj takve misli zvučale paradoksalno, bila sam vrlo vješta u metodama kojima sam ih pred samom sobom uspijevala braniti. Misao o tome da bih ipak trebala otići na otvorenje njegove izložbe oblikovala se u mojoj glavi kao zametak nekog plana koji će dokazati da sam u pravu, nakon čega ću mirne duše moći ignorirati tuđe savjete. Ništa strašno. Obavim to što se od mene očekuje i onda se lijepo vratim u svoj mir, odnosno u svoj nemir – s kojim sam već naučila živjeti onako kako ljudi nauče živjeti s nekom kroničnom bolešću koja nije smrtonosna nego samo neizlječiva.

Čim sam odlučila da ću ići, obuzelo me uzbuđenje koje nisam sebi htjela priznati. Pravila sam se da mi je potpuno nevažno u kojem ću se izdanju tamo pojaviti, a opet – obukla sam nove traperice i imperijalnu košulju, opravdavajući se pred samom sobom izlikom kako ionako neću ostati dovoljno dugo da uopće skinem kaput. Dakle, ne nosim tu košulju jer želim ostaviti dojam. Bit ću cijelo vrijeme zakopčana do grla pa košulja ionako neće dobiti priliku. Kosu sam oprala… eto, jer je zbilja već prljava. To što je nisam skupila u rep nego sam pustila svježe oprane uvojke da mi padaju preko ramena, opravdala sam hladnoćom. Uši bi mi se smrznule da sad izađem na hladan zimski zrak s podignutom kosom. Pa i šminka… puder ipak donekle zaštiti kožu od hladnoće, a o ružu da i ne govorimo! Ispucale usne – to zna zbilja biti neugodno. Malo ruža spasit će stvar. No, ruž bez maskare… to je kao da na plaži obučeš samo gornji dio bikinija. Morala sam barem malo dotjerati i oči, inače bih izgledala kao da sam se zaboravila našminkati do kraja.

Prvo sam mislila pozvati Dunju ili Frederika da idu sa mnom, ali ne volim kad drugi svjedoče mojoj nesigurnosti. Tajna moje „samouvjerenosti“ leži samo u tome što me drugi nikad ne vide u najjadnijim izdanjima. Nitko, osim možda Tine, ne zna koliko nisko mogu pasti u svojoj neodlučnosti. To jednostavno nije bila prigoda koja podnosi svjedoke. Idem sama, a kad stignem u Teslinu, još uvijek mogu razmisliti o tome hoću li uopće ući na otvorenje.

Iznenadila me količina ljudi pred galerijom. Pomislila sam da možda nije još otvorena, ali kad sam se približila shvatila sam da je puno ljudi već unutra. Prednost te male galerije u Teslinoj je u tome što je vanjski zid sav u staklu, pa već s ulice možeš provjeriti kako stvari stoje unutra. Motala sam se ispred galerije praveći se da nekog čekam, a zapravo sam provjeravala gdje je Jan i razvijala strategiju kretanja galerijom kad se napokon odvažim ući. Spazila sam ga u desnom kutu, pored stepenica za gornju etažu. Davao je izjavu za televiziju, i to me ohrabrilo da uđem. Sigurno neće prekidati intervju zbog toga što sam ja ušla.

Na ulazu u galeriju bio je istaknut plakat izložbe. Jan Vinter – „Krhotine“. Na fotografiji ispod naslova izložbe bila je okrhnuta čaša vina. Nedostajao joj je dobar dio stakla s lijeve strane pri vrhu, ali u njoj je ipak bilo nekoliko gutljaja vina. Crnog.

Gužva u galeriji omogućavala mi je da ostanem neprimijećena. Bila sam samo jedna od mnogih koji su zastajali pred izloženim fotografijama, a Jan je bio previše zaokupljen odrađivanjem svoje autorske uloge da bi me primijetio. Barem sam tako mislila.

Na neko vrijeme uspjela sam čak i zaboraviti sve okolnosti radi kojih sam došla na izložbu jer su mi fotografije zaplijenile pažnju. Na svakoj je bio tek ulomak nekog predmeta. Čak i kad se nije radilo o nekoj krhotini, objektivom je bio zahvaćen samo dio cjeline – pola stranice otvorene knjige s dijelom šalice položene uz nju, dio jabuke, dio pepeljare na kojem se vidi filter goruće cigarete s tragovima ruža, pola tanjura s ostacima obroka, odlomak starinske budilice s fosfornim kazaljkama. Bilo je i pravih krhotina – cipela bez potpetice, isječak poderane fotografije, razasuta biserna ogrlica, polutka božićne kugle za bor… Fascinirala me snaga kojom zrače svi ti detalji kad, tako uvećani i primijećeni, dobiju ulogu motiva. Fotografije nisu bile samo lijepe – bile su nešto što poželiš posjedovati.

Uspela sam se na gornju etažu, gdje je nekoliko posjetitelja već razgledavalo fotografije. Kad sam došla na vrh stepenica, gotovo sam se otkotrljala natrag jer sam se, posve nepripremljena, suočila s – golemim Zvonkom! Noge su mi se odsjekle.

Na jedinom iskorištenom zidu na toj etaži bilo je dvanaest velikih fotografija, postavljenih tako da zajedno čine oblik položenog pravokutnika. Bile su razmaknute jedna od druge po desetak centimetara, a na svakoj od njih bio je isječak mog auta, i to tako da su zajedno, kad bi se kojim slučajem približile i spojile, činile golemu cjelovitu fotografiju. Fotografiju mog Zvonka prekrivenog tankim slojem snijega i leda! Stala sam pred taj zid, vjerojatno širom otvorenih usta, i grozničavo razmišljala što bih o tome trebala misliti.

– Ako želiš, tvoje su nakon zatvaranja izložbe – reče Jan, koji se odjednom stvorio pored mene.

Znala sam da ću početi mucati ako progovorim, pa sam radije izabrala šutnju. No barem sam mu se slabašno nasmiješila, valjda prvi put otkad se susrećemo.

– Morao sam nekako ubiti vrijeme dok sam te čekao tamo na parkiralištu – dodao je, smiješeći se najnedužnijim osmijehom na svijetu.

– Odličan način da se ubije vrijeme – izustila sam. – Znaš… zove se Zvonko.

– Tko? – pitao je, ne shvaćajući.

– Moj auto.

– Lijepo ime za auto – odgovorio je s blagim osmijehom, kao da je davanje imena automobilima najnormalnija stvar na svijetu.

Šutjela sam i promatrala Zvonka, razmišljajući kako bi moj tata sigurno bio presretan da vidi taj kolaž koji je njegov dar najdražoj kćeri ovjekovječio i za vrijeme u kojem će postati samo staro željezo.

– Drago mi je da si tu – rekao je tiho.

Oborila sam pogled.

– Nemoj otići. Ja sad moram odraditi govoranciju oko otvaranja.

– Neću otići – odgovorila sam, jer sam odjednom bila ne samo smirena, nego i sasvim sigurna da ne želim otići. Ne samo s izložbe, nego ni iz njegova života – ili, bolje reći, iz svog vlastitog, za koji sam u tom trenutku pouzdano osjećala da će imati neke veze s njegovim.

On je otišao na donju etažu, a ja sam skinula kaput. Dok je likovni kritičar koji je otvorio izložbu govorio o tome kako nam je Jan Vinter, otkrivajući snagu krhotina koje inače i ne primjećujemo, skrenuo pozornost s varljivog savršenstva cjeline koje pogrešno smatramo neupitnim, ja sam polako silazila stepenicama razmišljajući o tome kako stvari zapravo stoje potpuno obrnuto.

Poslije izložbe odveo me u B.P. club na piće. Nisam komplicirala, nisam se nećkala, nisam se pravila nedostižnom niti sam mislila o zelenom golfu koji je vozio iza mene dok još nisam ništa znala o vozaču. Ako i jesam razmišljala o našem cestovnom početku, činila sam to s povjerenjem, sigurna u nedužnost i romantičnost svega što je Jan učinio kako bismo jednom tako sjedili sami, svatko sa svojim životom koji ćemo možda željeti podijeliti. Smiješio se, i ja sam imala deja vu posuđen iz svog literarnog svijeta – jer tako smo me neodoljivo podsjećali na Irenu i Tonija u onom prizoru u Kazališnoj kavani, napisanom dok sam još vjerovala u njihov sretan kraj. Baš kao Irena i Toni tada, i nas dvoje sjedili smo na nekom svom početku, i sad je još samo trebalo ustanoviti, recimo, da oboje nismo pročitali istu lektiru, ili da smo u tinejdžerskoj dobi pretjeranim slušanjem izlizali istu gramofonsku ploču. Svjetovi u mojoj glavi tad su se već nepovratno razdvajali, a ja sam još uvijek gajila romantičnu nadu da ću nekako moći, kako bi Tina rekla, pobrkati stvarnost i literaturu. No čak i ta nastojanja događala su se u mojoj svijesti na neki nov, posve miran način. Gledala sam u Janove ruke, u njegove duge koščate prste koji su se bavili končićem filter-vrećice indijskog čaja dok mi se smiješio s druge strane stola, i nekako sam znala da će sve biti u redu i da će se svi svjetovi u kojima sam u posljednje vrijeme živjela nekako slegnuti i posložiti tako da mogu u miru živjeti svoj jedini pravi život.

Mislila sam da ćemo razgovarati o njegovim fotografijama, o izložbi, ali to je za njega bila gotova priča, ostavljena iza stakala galerije Forum u trenutku kad smo iz nje izašli. Zanimala sam ga ja. Zanimalo ga je što radim, kakvu glazbu slušam, kako zamišljam savršen dan. Zanimalo ga je gdje sam odrasla, što sam studirala, koju knjigu držim na noćnom ormariću i perem li kosu pod tušem ili posebno, nagnuta nad kadom. Bez obzira na sve druge kojima sam se u posljednje vrijeme bavila, na sve one tuđe kože u koje sam se zavlačila živeći njihove sudbine, odjednom sam se u svojoj vlastitoj koži i u svom vlastitom životu osjećala najsigurnije. Sviđala mi se sila ljubavne gravitacije, njegove upitne rečenice i smirene kretnje, osjećaj da nemam nikakvu potrebu biti netko drugi i da je najljepše baš tu gdje jesam, u slatkoj neizvjesnosti moje prave budućnosti, o kojoj ne želim ništa znati prije nego se dogodi.

– I inače piješ čaj? – upitao je promatrajući kako već neko vrijeme nesvjesno miješam već odavno rastopljen šećer u šalici.

– Ne. Ne volim čaj – rekla sam, i onda smo se oboje počeli smijati, a smijali smo se još i više kad je i on priznao da ga je naručio samo zato što sam ga naručila ja.

– Ali volim se igrati čajem – dodala sam kroz smijeh, tek toliko da opravdam činjenicu da sam ga uopće naručila.

– A što voliš piti? – pitao je.

– Vino. Crno.

– Meni se čini da bi uz ovaj džez baš dobro išla čaša crnog vina. Što kažeš?

– Apsolutno – jedva sam dočekala. Trebao mi je gutljaj vina, možda tek zato da upotpunim ugodu koja me preplavila.

Zvuci saksofona, vjerojatno Johna Coltranea, nenametljivo su nas okružili. Pitala sam ga čije su rečenice koje mi je slao u pošiljkama.

– Danijel Dragojević. Nisi čitala?

– Ne.

– Nevjerojatan pjesnik.

Gotovo sam se uspaničila. Nisam baš sklona poeziji, i na trenutak sam se zabrinula da bi mogao biti jedan od onih muškaraca koji imaju cijelu enciklopediju stihova u glavi i koji vam ih počnu recitirati onda kad to najmanje očekujete i želite. U mojoj predodžbi o muškarcima poezija je bila gotovo jednako tako nepoželjna kao i bijela košulja s plavim prugicama zategnuta preko povećeg trbuha.

– Zapravo uopće ne volim poeziju – rekao je, kao da je pročitao moje misli. – Ali Dragojević… on je izvan svih kategorija. To je iznad poezije.

– Baš me zanima – rekla sam, sigurna da ću i sama zavoljeti Dragojevića.

– Znači… pišeš scenarij za seriju? – upitao je iznenada.

– Kako znaš? – začudila sam se.

– „Krema“ – nasmijao se.

– Nemoj mi reći da to čitaš?

– Ne čitam. To sam doznao od kolege fotografa iz „Kreme“, koji mi je prišapnuo tvoje prezime.

– Aha – nasmiješila sam se.

– Inače ti ne bih mogao slati pošiljke – napomenuo je, valjda da dodatno opravda to raspitivanje.

Ništa nije slučajno, mislila sam dok sam proučavala njegove ruke. Promatrala sam ih kao da nikad prije u životu nisam vidjela ruke, i zaključila kako sam onu scenu s djevojkom i mladićem očaranim njezinim rukama, u kafiću u koji se Irena išla našminkati, napisala posve intuitivno. Ni to nije bilo slučajno. Ne može biti slučajno ni da sam onoga jutra uzela baš „Priču o M.“, koju sam morala nastaviti čitati za volanom, ne može biti slučajno da je Jan baš toga jutra vozio u traci do mene, niti je slučajno da sam se našla na istoj kazališnoj predstavi koju je Jan poželio fotografirati. Ništa nije slučajno, pa ni to da sam odjednom shvatila da muškarci imaju ruke, od kojih su neke takve da ih ne mogu prestati promatrati. A dok sam promatrala Janove ruke, bila sam posve sigurna da bih, sljedeći put kad me probudi neka noćna mora nalik na onu iz supermarketa, voljela da me baš one zagrle.