Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

TOČKA NA DAN

U tom trenutku ona je već bila u Masarykovoj. Netko je nazvao da joj kaže kako sjedi za predzadnjim stolom na desnoj strani Kazališne, uz stakleni zid koji gleda na Zdenac života. Ima na sebi traperice i bijelu košulju, rekao je. Nasmijala se toj podudarnosti, želeći vjerovati kako nije slučajna. Učas je zaboravila sve one jutrošnje provokacije u zbornici koje je zbog svojih traperica i bijele košulje doživjela.

Ušla je u Kazališnu kavanu gotovo samouvjereno, ili je barem tako izgledala kad je krenula prema njegovu stolu. Prilazila mu je smiješeći se, a on je, očaran tim osmijehom, ustao i promatrao je kao da gleda ravno u svoj ostvareni san. Sve, baš sve, bilo je drukčije od onoga što sam sama toga dana proživjela sastajući se s Mladenom. Pred njom je stajao čovjek iz mojih vlastitih želja – visok, tamnokos, markantan, savršeno bijelih zuba i toplog osmijeha, u ležernoj muževnoj odjeći koja mu je savršeno pristajala. To je trenutak u seriji kad Netko prvi put ulazi u kadar, i kad ne smije iznevjeriti ni Irenina očekivanja ni očekivanja gledatelja. Kad mu je prišla, ohrabrujući se nasmiješio i prvo prihvatio ruku koju mu je pružila, a zatim su se spontano zagrlili, ne osjećajući ni jedno ni drugo nelagodu zbog toga. Kad su sjeli, oboje su neko vrijeme šutjeli, ne zato što nisu znali što reći nego zato što su riječi bile suvišne.

Bilo joj je vruće od navale unutrašnje topline pa je skinula sako. Pomaknula je pramen kose s lica, a on ju je zadivljeno promatrao.

– Irena… – izgovorio je njezino ime, kao da je u njemu neka tajna u koju želi proniknuti, ali polako, bez žurbe i nestrpljenja.

– Zbilja se tako zovem – nasmiješila se.

– Ja sam Toni – rekao je.

– Toni. Lijepo. Moram se na to naviknuti.

– Na to da više nisam Netko? – pitao je.

– Da. Iako… Netko svakako jesi.

– Drago mi je da si tu, Irena – rekao je jednostavno, a opet nekako zavodnički, ili su se samo njoj svaki njegov pokret i riječ činili takvima.

Konobar je došao i Irena je naručila kavu. Toni je već pio svoju. Bez mlijeka, onako kako i ona voli. Bio je to povod za dijalog o sličnim sklonostima. Puno su takvih podudarnosti već otkrili na chatu, a sad su mogli napraviti inventuru detalja koji su ih povezivali. Smijali su se kad su zaključili da su njih dvoje jedini mrzitelji sladoleda koje oboje poznaju, i da je „Povratak Filipa Latinovića“ jedina lektira koju ni jedno ni drugo u četvrtom razredu gimnazije nisu pročitali. Ma osmijeh im ionako nije silazio s usana, bez obzira na te detalje. Dan je bio lijep, oni su bili lijepi, lijepo je da su zajedno, i ni jedno ni drugo nije se moglo prestati veseliti svim tim svečanim činjenicama koje su ih usrećivale.

Željela sam da uživaju. Željela sam da gledatelji navijaju za njih i da ih nitko ne osuđuje zbog toga što su zajedno, iza leđa njezinom mužu koji je, uostalom, tada već bio na putu prema svojoj ljubavnici. U tom trenutku čak je i Irena zaboravila na njega. Prepustila se čaroliji trenutka, Tonijevim pogledima i riječima, vlastitoj zanesenosti koja je odagnala sve strahove i sve dokaze o postojanju nekog drugog života u koji se taj trenutak ne uklapa.

Treća epizoda završila je njihovim prvim susretom. Kad sam na zadnjoj stranici te epizode, u kojoj ću naknadno razraditi scene koje nedostaju, napisala „kraj treće epizode“, nekako sam odahnula. Njihov prvi susret opravdao je sve one prizore koji će uslijediti kasnije, a donekle je dao smisao čak i mom iskustvu koje možda ipak nije bilo uzaludno. Jadran je bio potpuno u pravu – neke stvari možeš opisati samo ako ih proživiš iz prve ruke, i taj mi je osjećaj pomogao da prebolim vlastiti virtualni krah kojega se odjednom više nisam toliko stidjela.

Baš kao i na treću epizodu, trebalo je staviti točku i na taj dan, obilat zbivanjima koja bih najradije zaboravila. Poželjela sam novo jutro, danju svjetlost koja će moćno izbrisati neželjene snove i vratiti me u stanje prije sna koji nisam izabrala sanjati.

Zavukla sam se u krevet s „Pričom o M.“, iz koje je virio Janov označivač za knjige s kotačima mog auta. Na 115. stranici Prijateljica je razmišljala o tome kako je veza između nje i Prijatelja prije osam dana bila na početku, a sad joj je dolazilo da glasno zaplače – ne samo zato što se M. vratila a prijatelj je bio njezin, nego i zato što se nakon toga morala vratiti ljubavniku. Mislila je kako bi se prije toga trebala obratiti na kršćanstvo da okaje svoj grijeh.

Kršćanstvo za mene nije dolazilo u obzir. Ja se samo moram obratiti na stvarnost, okajati svoje virtualno poganstvo, i onda će sve biti u redu. S tom čistom pokajničkom mišlju utonula sam u san bez slika i zbivanja. U čisti san pročišćenja u kojem se moja mašta pravedničkim mirom oporavljala od ljubavnih stranputica.