Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

LJUBAV PREMA POTENCIJALU

Obje smo već bile za odlazak pa smo pogledima potražile Dunju i Jadrana. Oni su razgovarali s gradonačelnikom pa smo odlučile pričekati. Motale smo se oko švedskog stola iz dosade i znatiželje. Da nas Leon nije onako nahranio, možda bismo i posegnule za nekom od primamljivih salata od morskih plodova, rižotom od tikvica ili za kanapeima koji su izgledali kao minijaturne skulpture od sira, maslina, ribane mrkve i majoneze. Nisam mogla ne primijetiti da Jan, umjesto svih onih poznatih lica koja su se doslovce gurala pred fotoaparate, fotografira hranu za stolom. Prije toga „ulovila“ sam ga kako slika nekog čovjeka koji je u kutu dvorane sjedio na jednom od rijetkih stolaca, s tanjurom pretrpanim tom nesvakidašnjom hranom radi koje je vjerojatno i došao. U kombinaciji s naboranom kožom njegovih ruku kanapei su izgledali gotovo cinično, i Jan je, čini se, u tom prizoru otkrio zahvalan motiv za fotografiranje. Nije mi promaknulo da je i Tina sve to primijetila, i znala sam da će svi ti detalji biti njezini glavni argumenti u zagovaranju Jana kasnije, kad ukinem zabranu na razgovor o njemu.

Primijetile smo da su Dunja i Jadran obavili protokol s gradonačelnikom, pa smo požurile k njima prije nego počnu čavrljati s, recimo, ministrom kulture.

– Zar već? – upitala je Dunja kad smo im dale do znanja da bismo išle.

– Dunja… pa ti slobodno još ostani – požurio se Jadran ispraviti potencijalnu nepravdu odvlačenja Dunje iz same srži društvenog života. – Ja ću sigurno još neko vrijeme biti tu, a mogu te kasnije i otpratiti doma, nije mi nikakav problem – govorio je, kao da se to nije podrazumijevalo i bez svih tih silnih riječi.

– Zbilja? – pitala je Dunja nedužno trepćući u Jadranovu smjeru. – Došle smo Sarinim autom, pa…

– Ma ne brini se, ja ću te odbaciti – prekinuo ju je, jedva prikrivajući veselje što je sve ispalo baš onako kako je on želio da ispadne. – Cure, ne brinite se za nju, u sigurnim je rukama – rekao je zatim nama, poručujući zapravo Dunji da je on čovjek na kojega se može računati.

Tina se vraćala u Rijeku sutradan i ostalo nam je još malo vremena za seciranje svega što se u posljednje vrijeme događalo, kao i onoga što bi se tek moglo dogoditi.

– Znaš u čemu je možda moj problem? – rekla je Tina čim smo ušle u stan.

– Osim mračnih predviđanja? – pitala sam, tek toliko, da je preventivno kaznim za sve istine kojih me neće poštedjeti.

– Da, osim mračnih predviđanja – nije se dala isprovocirati.

– U čemu?

– U tome da mi se svidi potencijal neke osobe. Zaljubim se u taj potencijal. Čak i kad slutim da bi moje povjerenje u taj potencijal moglo biti pogrešno, ja i dalje vjerujem da bi se od njega mogao formirati netko po našoj mjeri.

Hm – po našoj mjeri. Ako ćemo iskreno, kriteriji kojima smo Tina i ja mjerile muškarce bili su, najblaže rečeno, bezobrazni. Kako su godine odmicale, i jedna i druga sve češće smo šutjele o tome da ćemo se kad-tad morati pomiriti s činjenicom da čovjek po našoj mjeri zapravo ne postoji. Takav se još nije rodio, a nama su trebala dvojica.

– O čijem potencijalu trenutno govorimo? – upitala sam je sa strepnjom.

– Pa recimo, taj Jan…

– Tina, molim te…

– Želim reći samo to da čovjek ima potencijala. Da bi možda ipak trebala razmisliti o njemu prije nego ga tako olako odbaciš a da mu nisi ni dala priliku da ga bolje upoznaš.

– Nemam volje otkrivati njegov potencijal – branila sam se.

– Meni se sviđa to što on ima volje otkrivati tvoj.

– I ti mi to kažeš?!? U tvom životu trenutno postoje najmanje tri muškarca koja bi vrlo rado otkrivala tvoj potencijal, a ti im ne daš ni blizu. Samo mi sad nemoj reći da je to nešto drugo – nastojala sam spriječiti bilo kakav argument koji bi joj omogućio da nastavi inzistirati na priči o Janu.

– Imaš pravo. I sad bih se odmah složila s tobom da ne postoji taj… Netko. Njegov te potencijal, recimo, zanima.

– Dobro, ali za njega baš ne možemo reći da postoji u pravom smislu riječi. Ipak je on s neke druge strane.

– Mislim da malo previše mistificiraš tu „drugu stranu“. Ako mene pitaš, na toj drugoj strani su stvarni, usamljeni ljudi kojima je kompjutorski ekran jedini pravi prozor u svijet.

– E vidiš – pobunila sam se – meni to nije prozor u svijet, meni je to prozor izvan svijeta.

– Ti si poseban slučaj. To što ti sve doživljavaš tako literarno, stvar je samo tvoje duhovne orijentacije, načina na koji i inače brkaš svjetove. Ljudi koje tamo susrećeš nisu romantični junaci iz nekog romana. Oni su normalni. Obični.

– Netko nije običan – usprotivila sam se.

– Sara, mislim da je mogućnost da ćeš tamo naići na nekoga poput sebe zanemariva.

– Mislim da previše kompliciramo oko toga. Previše se brineš. Nije to nikakav čovjek mog života, samo netko zanimljiv koga sam upoznala na neobičan način, i to je sve.

– Dobro, ako ti tako kažeš – primirila se, računajući da ću imati na umu njezinu skepsu kad mi padne na pamet s Nekim napraviti nešto nepromišljeno.

Natočila nam je još malo vina, i onda smo prešutno temu virtualnog prijatelja spremile u arhiv. Tina je htjela čitati scenarij, ali bila sam presebična da je pustim za stol i odreknem se čavrljanja s njom. Natočila sam nam još malo vina, a onda smo do sitnih jutarnjih sati pretresale svoju budućnost, u kojoj nas čekaju mnoge velike i važne stvari, uključujući njezinu blistavu izdavačku a moju scenarističku karijeru, putovanje oko svijeta i muškarce po našoj mjeri.