Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

MUTNE STAKLENKE

 

Oko sedam krenula sam po Tinu na kolodvor. Zbog snijega na cestama odlučila je ipak doći autobusom, što je, uzmemo li u obzir da mrzi autobuse, dodatno uveličalo njezinu odluku o dolasku. Nisam stigla pospremiti stan i znala sam da će moj nered opet biti jedna od tema našeg vikenda, no to je već bila tradicija koje se ni jedna ni druga ne bismo rado odrekle. Obožavam kad Tina uđe u moju kuhinju s glumljenim držanjem sanitarnog inspektora i zaključi kako je sva sreća da je došla jer bi inače po kuhinji uskoro počele gmizati kojekakve životinjice koje nitko ne bi poželio za kućne ljubimce. Tina tada zasuče rukave i dok razgovaramo o tome koliko je Fromm bio u pravu kad je ljubav definirao kao sredstvo nadvladavanja ljudske odvojenosti, ili koliko je razlika između muškog i ženskog načina razmišljanja biološki uvjetovana razlikama u građi njihova mozga, bočice i šalice na otvorenim policama moje kuhinje zablistaju kao nove. Dok tako razgovaramo „tonom eseja“, Tina tu i tamo ubaci neku posve neesejističku rečenicu koja se odnosi na moje kuhinjske navike.

– Fromm tvrdi da ljubav prema drugima i ljubav prema nama samima nisu alternative, i da ljubav prema jednome čovjeku predmnijeva i ljubav prema čovjeku kao takvom. Mislim… Kako možeš držati kavu u ovako mutnoj staklenki?

Rečenica o mutnoj staklenki za kavu mene u tom kontekstu oduševljava jer me fascinira kad netko tko je toliko usredotočen na unutrašnji život i na potrebu njegove iscrpne analize uopće primjećuje kategoriju stvarnosti u kojoj mutne staklenke žive svoj materijalni život.

Kad je sišla s autobusa, iznenadilo me što je vidim s ravnom kosom. Tina ima prirodno kovrčavu plavu kosu, i te joj se kovrče najčešće i samoj najviše sviđaju pa je rijetko vidim u nekom drugom izdanju. U naše uobičajeno cijukanje i vrištanje pri susretu ovaj je put bilo uključeno i moje oduševljenje novom frizurom za koju sam, iako sam veliki fan njezinih uvojaka, morala priznati da joj predivno stoji. Vidjevši moj nemarno svezan rep, zaključila je da mi kosa treba hitan remont, pogotovo ako planiramo večernji izlazak. Prije ponoći ionako ne moramo izaći, što znači da imamo još nekoliko sati vremena i za razgovor i za spremanje.

Pitala sam se što u svom slučaju podrazumijeva pod spremanjem jer je već sad bila dovoljno lijepa za izlazak. Na sebi je uvijek imala nešto jednostavno – traperice, čizme, jednostavne pamučne majice ili veste, ali je to savršeno znala upotpuniti detaljima poput naušnica, šalova ili neobičnih kapa zbog kojih je i u najnedužnijoj odjeći izgledala neodoljivo ženstveno. Kod Tine me uvijek impresionirala nesvakidašnja kombinacija krhkosti i snage – ona je besprijekorno vitka, gotovo mršava, i usto prilično sitne građe, ali u njezinu držanju postoji neka mentalna snaga zbog koje postaje viša, snažnija i teža nego što jest. Možda su za takav dojam zaslužne i njezine oči, koje nisu neobične samo zbog sivo-plave nijanse, nego i zbog mačkastog izduženog oblika i prodornosti kojom ne promatraju, nego skeniraju sve čega se dohvate.

Već putem do stana počela se raspitivati za scenarij i Irenu. Odmah sam joj priznala svoju virtualnu romansu s Ireninim ljubavnikom. Vjerojatno bi mi očitala bukvicu zbog toga da nije sklona egzotičnim ljubavnim zapletima, a ja sam dala sve od sebe kako bih je uvjerila da je ovaj upravo takav. Kad sam joj prepričala neke naše dijaloge, trudeći se rekonstruirati ih do najsitnijih detalja, morala je priznati, vjerojatno samo stoga da ne uvrijedi moj zanos, da se tu događa nešto posebno. No, za razliku od mene, ona je uvijek ostavljala prostora za sumnju.

– O njemu sa sigurnošću znamo jedino to da zna razgovarati. Bolje reći dopisivati se, jer nikad niste zapravo razgovarali. Sve drugo što ti je rekao o sebi ne mora biti istina – rekla je slažući kriške sira na pladanj koji ćemo ponijeti na kauč.

– Znam da ne mora, ali nije čovjek koji laže. To se jednostavno osjeća.

– Dobro, recimo da nije – dopustila je. – Znaš li, na primjer, kako izgleda?

– Nemam pojma – rekla sam.

– I nije ti bitno?

– Ne kažem da nije bitno, ali takav duh ne može biti u bilo kakvom tijelu – ustvrdila sam. U mojim mislima Netko se izborio za predodžbu o visokom, tamnokosom i markantnom muškarcu, bez obzira na to što sam nije pridonio takvoj slici opisivanjem svog izgleda.

– Vidiš, ja mislim da bi ti čovjek koji izgleda odlično prije ili kasnije dao do znanja da izgleda odlično. Ako te već zavodi, služio bi se i tim svojim adutom – objašnjavala je dok smo se vraćale u kuhinju po vino i čaše.

– Mislim da njemu to nije toliko bitno. Pametan je. Sigurno nije na to ni mislio dok smo se dopisivali.

– Sara… znaš li ti koliko ima pametnih a debelih ljudi na svijetu?

– I baš je Netko jedan od njih? – durila sam se, otvarajući vino. Iako bi za mene u tom trenutku bilo najbolje da me Tina uvjeri kako Netko nije muškarac iz mojih snova, branila sam ga kao da jest.

– Ne kažem da je Netko jedan od njih, ali možda bi mogao biti. Samo želim da uzmeš u obzir i tu mogućnost, kao i sve ostale.

Dobro, uzela sam u obzir i tu mogućnost. Nevoljko. Bolje reći neiskreno, jer sam se pred Tinom pravila da sam uzela tu mogućnost u obzir, a negdje duboko u sebi zapravo sam je odbacila. željela sam vjerovati da Netko nalikuje mojoj predodžbi i nisam bila spremna prilagoditi je Tininim sumnjama. Ipak je to nešto samo moje, ta potmula strast virtualnog osjećanja, i da je Tina samo jedan sat provela u razgovoru s Nekim, sigurno joj nikad ne bi palo na pamet posumnjati u njegovo savršenstvo. Uzela sam u obzir i to da je Tina nedavno odlučila kako će dulje razdoblje svog života provesti sama, bez muškaraca, kako bi bolje upoznala samu sebe prije bilo kakvog budućeg bivanja u paru, i pomislila sam kako je pod utjecajem vlastite odluke sklona vjerovati kako je svaki muškarac suvišan svakoj ženi u obavljanju plemenite zadaće potrage za samom sobom.

Morala sam hitno promijeniti temu pa sam započela priču o Janu. Tad smo već pojele sir i popile po čašu plavca. Ispričala sam joj sve, od onog prvog susreta na cesti, a kad sam joj opisala naš susret na parkiralištu pred mojom zgradom, Tina se nije mogla načuditi zašto sam bila toliko hladna prema njemu.

– To je za mene romantično! – uzviknula je.

– Ma daj, Tina, molim te! Što je romantično u tim policijskim metodama? Ne vidim nikakve romantike u tome da me netko protiv moje volje prati bez razloga – bunila sam se.

– Dobro, ne ljuti se. Samo kažem da je neobično. A čim je neobično, ima potencijala. Koliko bi muškaraca napravilo takvu stvar?

– Na sreću, jako malo – rekla sam, i izbjegla novo neslaganje najavom da sutra idemo u kazalište s Jadranom i Dunjom. I Jadran je priča za sebe, koju ću joj ispričati dok mi fenira kosu, a ja je moram hitno ići oprati ako ne namjeravamo zakasniti na vlastiti večernji izlazak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.