Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

SOL NA RANU

Pisala sam u zanosu, ponesena euforijom koja se Ireni i Toniju događala. Znala sam da se, pišući prizore u kojima se sve dogodilo onako kako sam željela da se dogodi meni, na neki način osvećujem stvarnosti. Kad već nisam uspjela sama, neka barem Irena živi u iluziji da sve može završiti baš onako kako smo zamislili. Zajedno s laptopom, prisilila sam se ugasiti i svijet o kojem sam pisala. On postoji samo tamo, u skicama za budući scenarij pohranjenima u stroju, a ja sam tu, u stvarnom životu u kojem mogu činiti što želim. Mogu, recimo, uzeti knjigu, čitati, i zaboraviti i Irenu i njezinu ljubavnu dramu koja me se ne tiče. Mogu zaboraviti čak i na epizodu s Mladenom, koji je iz tog drugog svijeta nakratko ušetao u moj ne bi li mi pobrkao račune. Istina, to zaboravljanje daleko bi mi lakše išlo da sam čitala neku drugu knjigu, jer sam u „Priči o M.“, čim sam je te večeri otvorila, nabasala na rečenicu: „Ovo sam napisala škrgućući zubima, prizivajući u sjećanje noćne more i ružne rečenice koje sam s njime podijelila u nečemu što se ne bi baš moglo nazvati ljubavnom avanturom. Veza s njime bila je prometna nesreća iz koje sam izišla s ozljedama.“

No, ipak, stisnula sam zube i nisam se dala odvratiti od ignoriranja tuđih svjetova i tuđih života. Čvrsto sam odlučila razlučiti stvarnost i fikciju, uvjerena da se u barem u jednom od ta dva svijeta mogu snaći bez dramatiziranja.

Potisnula sam sve što me uznemirivalo. Potisnula sam i misao o tome kako sam, bježeći u svjetove u koje ne pripadam, upropastila priču s Janom, koja ne samo da je stvarna nego bi, da nisam uprskala, vjerojatno bila i daleko ljepša od svih onih nestvarnih koje sam pokušavala živjeti ili napisati. Gotovo sam uspjela uvjeriti sebe da ne zaslužujem tako dobru stvarnost i tako literarne likove u njoj, a onda je nazvala Tina.

Autići koje mi je Jan poslao bili su kap koja je prelila čašu Tinina razumijevanja. Kad je još čula za pozivnicu, kao da je odlučila da me neće pustiti na miru dok joj ne obećam da ću ići na otvorenje.

– Ima li išta prirodnije od toga da odeš i čovjeku lijepo zahvališ na pošiljkama? To je čak više pitanje pristojnosti nego ponosa – izgovorila je bez okolišanja.

– Ne mogu se, nakon svega, jednostavno pojaviti. Već sam previše puta bila gruba prema njemu da bih sad iz čista mira promijenila držanje – branila sam se, ne bez nade da će me Tina razuvjeriti.

– To su gluposti. Da je on to doživio kao grubost, ne bi ti se više nikad javio.

Protiv tog argumenta nisam se mogla boriti. Ma nisam se ja ni htjela boriti protiv njega, samo mi je trebao netko tko će me odvratiti od tvrdoglavog osjećaja da je stvar nepopravljiva. Mogla sam se uhvatiti ukoštac s najvećim životnim izazovima bez oklijevanja – dignuti kredit za stan za koji nemam pojma kako ću ga otplaćivati, prijaviti se na natječaj za dramsku seriju kao da sam ih napisala već stotinu – ali kad je u pitanju moj emocionalni život, postajala sam poput nesigurne djevojčice koja treba nekoga da je primi za ruku i povede u pravom smjeru.

– Obećaj mi da ćeš otići – inzistirala je Tina.

– Ne znam, Tina. Ne mogu – nećkala sam se.

– Da čujem barem jedan opravdan razlog zbog kojega ne možeš.

– Imam… zbilja imam puno posla – uvijala sam se.

– Izlike.

– Znam, ali valjda imam dobar razlog zašto ih smišljam – zavapila sam, pokušavajući i sama shvatiti zašto se toliko bojim susreta s njim.

– To je idealna situacija – uvjeravala me Tina. Nećete biti sami, bit će tamo hrpa ljudi, nećeš morati razgovarati, a svojim dolaskom imaš priliku popraviti sve ono za što vjeruješ da si dosad s njim pogrešno napravila. Dovoljno je da vidi da si došla. Samo se pojavi, pogledaj fotografije i idi. Zar je to toliko teško?

– Kad me vidi, sigurno će mi prići i htjeti razgovarati.

– A ti ne znaš razgovarati?

– S njim očito ne znam.

– Uh, kako si tvrdoglava! Što ću s tobom? Da ti sad počnem ponavljati one floskule kako će ti jednom biti žao? Sjeti se samo da si imala hrabrosti za susret s potpunim neznancem kojega nikad prije nisi vidjela, a sad strepiš od susreta s čovjekom kojega poznaješ, i za kojeg sa sigurnošću možemo reći da nije nekakav šarlatan.

– Ne stavljaj mi sol na ranu – nasmijala sam se.

Smijala se i Tina. Sol na ranu bila je jedna od naših omiljenih poštapalica, preuzeta od ostavljenog muškarca koji je tu žalobnu rečenicu izgovorio na rastanku. Imale smo cijelu kolekciju takvih patetičnih rečenica čije porijeklo, iz poštovanja prema bivšima, nikad nismo otkrivale drugima, ali nama dvjema bile su dobro poznate okolnosti u kojima su izgovorene. S vremenom su postale inventar našeg internog frazeološkog rječnika, i u našim su se dijalozima često pojavljivale kao duhoviti dodaci kojima smo se samo nas dvije mogle smijati s razumijevanjem.

Citat sa solju na rani ublažio je ozbiljnost kojom me Tina pokušavala opomenuti koliko je važno da odem na otvorenje Janove izložbe. Prijateljice koje dijele toliko detalja iz svoje intimne povijesti ipak se predobro poznaju da bi im se moglo dogoditi da se spore oko približavanja nekom muškarcu, koliko god potencijala imao. Tina je vrlo dobro znala što proživljavam i osjetila je da me treba pustiti da sama donesem odluku. Znala je kad se treba povući i kad postoji opasnost da njezino inzistiranje pokrene moj otpor, a još veći otpor u ovom se slučaju nikako nije smio dogoditi. Učinila je što je mogla, a sad se samo mogla nadati da će se njezine sugestije nataložiti u mojoj glavi na pravo mjesto, i da će me, prije ili kasnije, dovesti do bitnoga. Iskreno, i sama sam se nadala tome. To je bila jedna od onih situacija kad svim srcem želimo da su drugi u pravu, bez obzira što ćemo im kasnije to morati priznati.