Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

POSRNULE DJEVOJKE

U Movie Pubu bile smo oko ponoći. I bile smo toliko dobro raspoložene da nije bilo nimalo sumnje da ćemo se odlično zabaviti. Iako nam se nikad ne dogodi da se dobro ne zabavimo kad izađemo zajedno, te večeri bile smo baš posebno nadahnute. Ja u promašenoj virtualnoj „vezi“ bez budućnosti, ona posve slobodna s čvrstom odlukom da to i ostane – bila je to za obje savršena situacija za neobaveznu zabavu. U Movieju je te večeri svirao Zodiac, naš omiljeni bend, i čim smo ušle glazba nas je toliko ponijela da smo se rasplesale bez interesa za okolinu. Izgleda da je Dunja zbilja u pravu kad tvrdi da je nesvjesno zavođenje najdjelotvornije – nismo se još ni snašle, a već nam je stiglo piće od dvojice prijatelja koje smo u kasnijim prisjećanjima na tu večer zvali „Zečja Usna“ i „Onaj Drugi“ jer im nismo zapamtile imena. Kad su Zečja Usna i Onaj Drugi pomislili kako im vino koje su nam naručili daje ekskluzivno pravo na druženje s nama, preselile smo se na drugi kraj šanka. Tamo nas je prigrlila skupina od četvorice prijatelja koji nisu od nas očekivali ništa više od toga da se svi zajedno dobro provedemo uz ples i razgovor. Jedan snimatelj, jedan vlasnik kožne galanterije, jedan ronilac, jedan televizijski voditelj i nas dvije – nitko ne bi pomislio da bi to mogla biti dobra kombinacija za neobavezno druženje, ali bila je. Ja nisam uspjela potrošiti ništa od svog za čašćenje pripremljenog novca jer su nas naši novi prijatelji častili kao da smo im davno izgubljene sestre. Na šanku se uskoro stvorila duguljasta formacija naših čaša s vinom koje su stizale prije nego bismo uspjele popiti one prethodne. Iz nekog nedefiniranog razloga naši su novi prijatelji sve podredili našoj zabavi i Tina je uskoro zaključila kako bi trebala češće dolaziti u Zagreb, bez obzira na hitne intervencije. Nije da voli Zagreb, ali taj Movie Pub uopće nije loše mjesto za noćni provod.

U jednom trenutku, kad sam pila već četvrtu čašu vina, priznala sam sebi da cijelu večer među svim tim neznancima u Movie Pubu zapravo tražim Nekoga. Ulovila sam se kako neprestano gledam prema ulazu i kako na svakom muškarcu koji uđe tražim neki znak koji bi me naveo da povjerujem da bi to mogao biti on. Nisam to priznala Tini da joj ne pokvarim zabavu, a ta je suluda igra ionako sama po sebi već bila dovoljno groteskna da bih se bilo kome njome pohvalila. Pokušavati u masi ljudi prepoznati čovjeka o kojem ne znam ništa osim koliko ima godina i koje mu je zanimanje, nije baš namjera za koju bih očekivala podršku prijateljice. U trenucima u kojima ga nisam pokušavala prepoznati među prisutnim muškarcima, pomišljala sam kako je, ako već nije vani s prijateljima, sigurno doma za računalom, gdje uzalud čeka da se Irena pojavi. On je tamo, a ja, lažna Irena, ovdje, gdje gubim vrijeme s kojekakvim Zečjim Usnama i Onim Drugima umjesto da u prozorčiću virtualnog svijeta budem s nekim do koga mi je stalo. Kad sam shvatila da dobar provod s najdražom prijateljicom doživljavam kao izostanak iz nekog drugog svijeta, u koji bih bez obzira na svu njegovu nepouzdanost rado pobjegla, prilično sam se zabrinula. Očito su moji osjećaji prema Nekome prerasli i ono malo dara za racionalno kojim sam raspolagala! Treba mi hitno izlazna strategija! U ovom slučaju izlazna strategija značila je upoznati Nekoga i provjeriti osjećaje u stvarnom životu, ili jednostavno zaboraviti cijeli taj slučaj i prestati se zanositi nečim što ne postoji. Kad sam shvatila da ne postoji varijanta c), neka ugodna sredina koja bi mi sad poslužila kao spasonosni prostor između dvije krajnosti, znala sam da je ozbiljno i da su neke stvari u životu jednostavno ili crne ili bijele, koliko god se trudili da im damo neku nijansu.

Irena je u to vrijeme sigurno spavala, ili je možda ležala budna jer nije mogla zaspati u nelagodi svoje bračne postelje. U scenariju ću sasvim sigurno napisati i takav prizor, a u vrijeme kad se on događa, recimo baš u neki petak navečer, Netko se može naći baš na ovakvom mjestu. Mogao bi izaći s prijateljima, ali ne bi se u pravom smislu riječi zabavljao jer bi cijelo vrijeme mislio na Irenu, na to kako je nepravedno što ona sada nije s njim na tom mjestu gdje bi se mogli prepustiti plesnom ritmu, popiti koje piće i uživati u zajedničkom vremenu. Možda bih ga po toj sjeti mogla prepoznati?

Ronilac iz našeg društva primijetio je da sam se zamislila pa me povukao na plesni podij ne bi li onesposobio te tajnovite misli koje mi ne daju da se opustim. Govorio mi je o ronjenju i kako svakako moram jednom probati roniti s bocama, a ja sam cijelo to vrijeme ronila u vlastitom podmorju nedorečenih predodžbi bez ideje o tome kako ću, kada i hoću li uopće isplivati na površinu.

Bilo je gotovo četiri ujutro kad smo otišle iz Movieja. Pred ulazom smo se oprostile s društvom i zatim sjele u Zvonka nadajući se da na putu do kuće nema policijskih patrola. Dok sam palila auto, gunđala sam Tini kako i u njoj i u Frederiku ima nešto što me tjera prema piću jer ja, koja zbilja rijetko pijem i uopće nemam sklonost prema alkoholu, s njom i Frederikom gotovo uvijek završim pijana.

– To je jedna od onih ljubavi koje razaraju – zaključila sam pokušavajući isprve pogoditi izlaz s parkirališta.

– Mislim da je ipak problem u tebi – rekla je Tina. Jer, koliko znam, Frederik i ja isto pijemo samo s tobom. A nas je dvoje, dakle ti djeluješ tako na dvoje ljudi – hihotala se, zadovoljna što je potkopala moju teoriju.

Nije baš da se sjećam kako smo se dokotrljale do kuće, ali se sjećam da mi se, kad sam legla, činilo da se strop okreće.

Sutradan oko podneva probudilo nas je zvono na vratima.

– Bože, nadam se da izgledam bolje od tebe – zgranula se Tina kad se pridigla na kauču i jednim poluotvorenim okom bacila pogled na mene. Zatim se vratila natrag na jastuk i pokrila preko glave. Zvono se još jednom oglasilo. Danje svjetlo pogubno je djelovalo na moju moć percepcije pa sam zatvorenih očiju oteturala prema vratima.

Leon je cijuknuo od užasa kad me ugledao.

– Bože, Sara, kako to izgledaš?

– Što vam je svima jutros? – pobunila sam se. – Ne izgledam valjda baš tako strašno?

Ostavila sam širom otvorena vrata da Leon može ući i otpuzala natrag do kauča, gdje sam se i ja pokrila preko glave. Kad je ušao i zatvorio za sobom vrata, Leon je shvatio da pod pokrivačem ima još nekoga. Stajao je nasred sobe s tanjurom na kojem je držao svoj probni kolač od suhog voća, ukrašen šećerom u prahu i kolutićima sušenih marelica. Vjerojatno je mislio da je ispod pokrivača neki muškarac jer je od kombinacije nelagode i znatiželje počeo mucati.

– O, nisam znao… da imaš društvo. Mislim… mogu ja… nezgodno je…

– Tko je to? – upitala je Tina ne izvlačeći glavu ispod pokrivača. Leonu je laknulo kad je čuo ženski glas. Nije on tip muškarca kojemu je svejedno hoće li ga drugi muškarac vidjeti u kućnom izdanju, pa bila to i Pumina trenirka čokoladne boje.

– Leon – odgovorila sam.

– Onaj Leon? – upitala je Tina, jer sam joj u našim telefonskim maratonima i o Leonu ispričala sve što se moglo ispričati.

– Da. Onaj Leon – rekoh sneno. Ni jedna ni druga nismo izvlačile glavu ispod pokrivača. – Leone, sigurna sam da kuhaš najbolju kavu na svijetu – rekla je Tina zijevajući.

Leon je odmah živnuo.

– Ne znam baš je li najbolja, ali dat ću sve od sebe – rekao je i odjurio u kuhinju sretan što mu je povjerena zadaća dovođenja u red dvije posrnule djevojke.

Kad je pristavio vodu za kavu, otišao je na trenutak do svog stana i vratio se sa zdjelom punom grejpa, naranči i limuna.

– Kava neće biti dovoljna – objasnio je.

Čule smo ga kako posluje po kuhinji pjevušeći od zadovoljstva što je dobio priliku nekome osmisliti zdrav i okrepljujući početak dana. Tina je otišla u kupaonicu, a ja sam kunjajući čekala svoj red nadajući se da će to čekanje potrajati što dulje. Leon je u kuhinji sjeckao, cijedio, mućkao, miješao, lupkao šalicama i čašama, a usto još i zviždukao. Uz toliko zvukova daljnje je drijemanje bilo nemoguće.

Tina u kupaonici nije baš uspjela sanirati svoj mamurluk i nije izgledala ništa bolje nego prije deset minuta, kad se ponadala da izgleda bolje od mene. Kosa joj se počela prirodno kovrčati i pramenovi ispeglane kose brkali su se s prirodnim loknama pa je nekome tko je ne poznaje bilo teško zaključiti je li njezina prirodna kosa ravna ili kovrčava. Ja sam izgledala još gore.

Sjedile smo na kauču oslanjajući se jedna na drugu i vapeći za tom kavom koja nikako da stigne. Kad je Leon došao iz kuhinje, skoro mu je ispao poslužavnik od prizora koji je ugledao. Osim tih gnijezda na glavi, obje smo imale i goleme tamne podočnjake. Previše alkohola uzelo je danak.

– Bože, cure, što se vama dogodilo? Izgledate kao da ste preživjele apokalipsu!

– Tina – rekla sam Leonu predstavljajući mu prijateljicu koju još nije poznavao.

– Ja sam Leon, drago mi je – rekao je pružajući Tini i ruku i svoj najljepši upoznavalački osmijeh.

– Kava – iscijedila je Tina, kao da je dvosložna riječ najviše što u tom času može izgovoriti.

– A, ne – usprotivio se Leon. – Prije kave treba vam mali vitaminski šok.

Nakon kratkog boravka u kuhinji pružio nam je svakoj čašu napitka s iscijeđenim sokom limuna, naranče i grejpa u koji je dodao žličicu smeđeg šećera, a možda i neki čudotvorni lijek jer smo malo živnule čim nam je nektar svježe iscijeđenih agruma kliznuo niz grlo. Nakon toga još uvijek smo molile za milost u vidu šalice vruće kave bez koje ni jedna ni druga nismo mogle profunkcionirati. No Leon je drukčije zamislio naš početak dana. Prije kave trebale smo obavezno nešto pojesti, a njegov kolač od suhog voća prava je energetska bomba koja će nas vratiti u život. Tina je već počela potmulo režati, ali obje smo bile preslabe da se odupremo Leonovim metodama oživljavanja. Nije ga bilo briga što će svojim majčinskim metodama možda pokvariti prvi dojam kod Tine. Shvatio je priliku da nas dovede u red kao svoju misiju, a kad čovjek ima misiju, dojam koji ostavlja na druge zadnje je na što treba misliti. Trčkarao je do kuhinje i natrag kao u transu. Kad je postavio pred nas tanjure s onoliko kolača za koliko je procijenio da moramo pojesti prije nego zaslužimo kavu, otišao je u kuhinju s praznim čašama od soka i vratio se s kavom, ali stajao je nad nama s te dvije šalice čekajući da pojedemo kolač, poput mame koja djeci ne da slatkiše dok ne pojedu sav ručak s tanjura. Čim popijemo kavu, rekao je, donijet će nam revitalizirajuću hranjivu masku za lice, a svakako bi bilo dobro i da pod kriškama krastavaca odmorimo oči, jer u životu nije vidio grozomornije podočnjake od naših. Pojele smo kolač. Učinile bismo sve što bi od nas tražio, samo da dobijemo tu kavu kojom nas je ucjenjivao.