Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NELOGIČNIM PUTEM

 

Nakon kave odjurila sam kući pisati. Znala sam da će vikend s Tinom biti u svakom smislu hedonistički, pa sam se htjela radom preventivno zaštititi od osjećaja krivnje što ću sljedeća dva dana samo uživati. Osim toga, htjela sam Tinu dočekati sa što više materijala jer sam znala da će njezine procjene biti objektivne i da će me znati usmjeriti dobrim savjetima.

Bilo je vrijeme da Irena i Netko krenu korak dalje. Ona slika od prijašnje noći bila je tako uvjerljiva i stvarna, i bez obzira na sva moja unutrašnja previranja, morala sam ih u scenariju voditi prema njoj. Proći će još vremena dok Irena i Netko doista ne završe sami u nekoj sobi nalik na onu iz moje vizije, ali prije toga morala sam im dati priliku da se bolje upoznaju i da snagu osjećaja koje su jedno drugome priznali u dugim nježnim chatovima provjere u stvarnosti. Iako su se oboje silno željeli upoznati, bojali su se tog susreta jer su znali da nakon njega više ništa neće biti isto. U zadnjem razgovoru Irena mu je napisala da je svjesna toga da im se mogu dogoditi tri stvari. (Iako smo Irena i ja posve različite, morala sam joj dati nešto svoje. Fućkaš lik koji nema ništa zajedničko sa svojim tvorcem – mislila sam pišući prizor u kojem Irena obrazlaže Nekome abecedarij mogućeg razvoja događaja.) U situaciji a) jedno od njih dvoje moglo bi se sviđati onom drugom jednako kao i u virtualnom svijetu, ili možda još i više ako je to uopće moguće, ali ono drugo ne bi osjećalo isto. Ta bi situacija za nekoga od njih dvoje bila prilično neugodna, iako bi im oboma na neki način laknulo jer se onda ne bi morali upuštati u zabranjenu vezu. U situaciji b) obostrana privlačnost bila bi jednako snažna kao i u virtualnom svijetu. Bilo bi divno da bude baš tako da ona nije u braku i da takva veza ne podrazumijeva jednaku količinu patnje i osjećaja krivnje koliko i nježnosti i ljubavi. U situaciji c) jednostavno se ne bi svidjeli jedno drugome i ne bi se dogodila nikakva „kemija“. To bi bila najbezazlenija situacija, ona u kojoj bi se oboje mogli narugati svim onim velikim riječima što su ih jedno drugome izgovorili u virtualnom zanosu, ali sigurno bi ih oboje boljelo napuštanje iluzije koju su izgradili vjerujući da je sve to lijepo što im se događa istinito.

Netko je odgovorio da su njezina predviđanja realna i da je svjestan što im se sve pri susretu može dogoditi, ali je priznao kako više od svega priželjkuje situaciju b), bez obzira što zna da je nerazumna i da bi im priskrbila puno problema. Rekao je kako ga je od svega što ga je u životu boljelo ipak najviše boljela praznina i kako će uvijek radije izabrati ljubavnu bol nego bol nedostatka ljubavi. Sve što je govorio, bilo je tako lijepo, tako blizu svega što je i sama osjećala i mislila. Na trenutke je mislila o njemu kao o romantičnom junaku koji je posudio sve najbolje osobine muških književnih likova da bi joj baš takav, kreiran prema svim njezinim najsmionijim željama, ušao u život.

Već puno puta tijekom njihovih noćnih dopisivanja poželjela mu je čuti glas. Osjećala je da bi misli koje joj je ispisivao još više dobile na snazi i ljepoti izgovorene njegovim glasom, koji je zamišljala kao spoj muževnosti i dječaštva koje je slutila u njegovim romantičnim izjavama i u načinu na koji se prepuštao zanosu. Kad mu je jednom rekla da bi ga voljela čuti, on je na ekranu ispisao svoj broj mobitela i dodao da ga slobodno nazove kad god poželi. Uplašila se tog broja, iako ju je činjenica da već neko vrijeme ima njegov broj memoriran u svom mobitelu činila ugodno uznemirenom. Nakon što joj je dao broj, on više nikad nije spomenuo mogućnost razgovora niti je inzistirao na pozivu, ali njezina želja da ga čuje svakog je dana bila sve snažnija i stvarnija. Odlučila je jednoga dana nakon jutarnje smjene, kad nije morala žuriti kući jer je tamo još nitko nije čekao. Prošetala je malo Gornjim gradom pripremajući se na razgovor i tražeći zgodno mjesto na kojem može biti sama s Nekim. Na koncu je sjela pored Matoša, kao da ipak treba potporu. Naslonila se na onu njegovu hladnu ruku ispruženu preko naslona aluminijske klupe, ali nije osjećala hladnoću. U krošnjama gornjogradskih platana vjetar se uspavao i smirio, a rijetke su se ptice pritajile kao da i one čekaju da se to napokon dogodi. Čak su se i prolaznici iznenada prorijedili i zvukovi grada stišali – kao da se cijeli svijet urotio u odluci da se njih dvoje napokon čuju i da još barem malo smanje prostor koji ih nepravedno dijeli. Mogla sam zamisliti gledatelje pred TV-ekranima kako navijaju da ga nazove i misle: „Hajde, ženo, nazovi ga, što čekaš, svi već znamo da to želiš, da i on to želi, sama si, imaš vremena, nitko neće znati, učini to sada ili prestani na njega misliti zauvijek.“

I učinila je to. Nazvala je. Javio se. Glas mu je bio muževan, nekako senzualno hrapav, i od tog glasa tijelom joj je prostrujalo nešto nepoznato, ili davno zaboravljeno, od čega je zadrhtala. Javio se ne sluteći tko ga zove, a baš je taj poziv već dulje vrijeme priželjkivao.

– Irena je – rekla je.

On je malo šutio, kao da u prvi mah nije povjerovao.

– Nemoj mi reći kako se zoveš. Ne želim još znati – brzo je dodala, kao da joj je previše stvarnosti za jedan dan. Kad mu je čula glas, više se nije mogla uvjeravati da je sve nestvarno. Tamo, s druge strane veze, govorio je netko živ, netko tko doista postoji, i kao da je bila pomalo zatečena tim otkrićem.

Još neko vrijeme sjedila je na klupi pored Matoša, nesposobna da se pomakne od ugode njegova glasa, od nadmašenih očekivanja. Mimo nje prolazili su ljudi koje uopće nije uvrstila u svoj doživljaj prostora u kojem se zatekla – pogrbljena starica koja je šetala psa, skitnica sa zapuštenom dugom bradom koji je odustao od namjere da zatraži od nje nešto sitnoga vidjevši kako je zadubljena u razgovor, nekoliko gimnazijalaca kojima je možda i predavala i grupica japanskih turista koji su je fotografirali jer im je prizor mlade žene pored aluminijskog muškarca bio egzotičan. Ništa od svega toga Irena nije primijetila. Pretvorila se u čisti slušni doživljaj i uživala u melodiji njegova glasa ne mareći za obrise svijeta koji ju je okruživao. Osvrnula se oko sebe tek kad ju je Netko upitao gdje se sada nalazi. Kad mu je rekla gdje je, on je predložio da zajedno krenu u telefonsku šetnju ulicama Zagreba. Zatvorio je vrata svog ureda kako bi mogao biti s njom nasamo, a onda je Irena ustala i s njegovim glasom u uhu krenula u Donji grad Zakmardijevim stubama. Zajedno su se spustili stubama, a onda Radićevom do Trga čavrljajući o svojim osjećajima kao da govore o egzotičnom putovanju na koje će zajedno krenuti. Sviđala joj se ta lakoća i nesputanost koju su iz virtualnog svijeta preselili u stvarni bez svih onih kočnica kojima se većina ljudi brani od prevelike emocionalnosti. Sve joj se sviđalo, a najviše ton njegova glasa koji je tako toplo obojio njezin dan, toliko da je zaboravila o sebi gotovo sve što se nije ticalo tog posebnog trenutka.

Hodala je polako, poštujući ritam njegovih smirenih rečenica. Krenula je prema kući nelogičnim, dužim putem, kako bi šetnja s njim dulje potrajala. Umjesto preko Cvjetnog trga krenula je prema Prilazu Ilicom. Kad je prolazila pored Lovačkog roga, rekao joj je kako mu se čini da ne postoji ni jedan jedini trenutak u danu kad ne misli na nju. Nad svojim mislima nema više nikakvu kontrolu otkad se ona uselila u njih, rekao je. Ilicom je upravo prolazila jedanaestica i morala je ući u haustor Lovačkog roga da joj zbog buke tramvaja ne promakne koja riječ. Slabašno se branila govoreći mu kako ne može toliko misliti o ženi koju ne poznaje, iako je i sama jednako intenzivno mislila o njemu, kojega ne poznaje. Na putu do Frankopanske obrazlagao joj je kako i ne pokušava kontrolirati te misli o njoj jer previše uživa u njima da bi ih se odrekao. Kad je stigla do Gavelle, rekao je da mora nakratko prekinuti razgovor i obećao da će je nazvati za koju minutu. Iako je njezin hod bez njegova glasa potrajao samo do Trga maršala Tita, dakle jedva nekoliko minuta, nije mogla dočekati da ga ponovno čuje. Skrenula je u Prilaz hodajući najsporije što je mogla, zastajkujući svako malo na nasumce odabranim mjestima. Rekao joj je kako ne traži od nje da se sretnu, i da će se to dogoditi tek kad ona sama poželi. Sretan je što je nazvala, i sad će se, osim chatovima, veseliti i telefonskim razgovorima s njom. Ona je njemu rekla da je sve to što im se događa zbunjuje i uznemiruje, ali da se osjeća tako bespomoćnom prema radosti koju je donio u njezin život. I da joj se čini da bi mogla s njim razgovarati satima, mjesecima. Pitao je koliko još imaju vremena. Bila je već blizu stana i to ju je pitanje podsjetilo na njezin stvarni život. Rekla mu je da uskoro mora prekinuti. Iako u stanu nije bilo nikoga, uznemirila se zbog pomisli da bi tamo razgovarala s njim. Njegov glas nije spadao u prostor koji će je toliko podsjećati na sve ono zbog čega ne mogu biti zajedno. Zato mu je rekla da mora ići, i onda su se još neko vrijeme nevoljko rastajali pred njezinim haustorom. Molio je da mu se javi kad god bude mogla razgovarati.

– Ne zaboravi da stalno mislim na tebe – rekao joj je prije nego što su prekinuli.

Kasnije, kad je dovela djecu iz vrtića, stigla joj je prvo jedna njegova SMS poruka, pa onda i druga, treća, četvrta… Nije mu željela reći da prestane, trebali su joj ti povremeni trenuci ukradene nježnosti koji su stizali u njezinu stvarnost kao mali glasnici sreće koje se više nije mogla odreći. Isključila je zvuk na mobitelu da njegovo često glasanje ne postane sumnjivo, i odgovarala ne te poruke u kuhinji, iza vrata ormara u spavaćoj sobi, pa čak i u kupaonici – kad god bi uspjela ukrasti izdvojen trenutak za sebe i njega. Onaj nered u Lucijinu stanu inspirativno je djelovao na moj opis Irenina kućnog okruženja. Prije nego je Netko ušao u njezin život uspijevala je kućni red držati pod kontrolom, a sad su joj se odjednom dogodile naslage neopranog suđa i neispeglanog rublja jer joj je većina vremena koje je inače provodila u pospremanju sada odlazila na chatove, na skrivanje s mobitelom po stanu, na sanjarenja tijekom kojih nije bila svjesna gotovo ničega što ima veze sa stvarnošću.

Napisala sam jedan prizor u kojem Irena, zaklonjena vratima ormara u kojem je, navodno, slagala odjeću, na mobitelu tipka poruku Nekome. Nije primijetila da je u sobu ušao Vlado, i nastavila je pisati dok joj se on približavao.

– Tu si? – upitao je Vlado približavajući se ormaru, a ona se stresla od nelagode i brzo ugurala mobitel iza odjeće nadajući se da nije ništa primijetio. I nije, ali taj ju je njegov iznenadni dolazak opomenuo da mora biti opreznija i da će i Vlado i djeca, primijete li da se ni u jednom trenutku dana ne odvaja od mobitela, početi postavljati suvišna pitanja. Na kraju tog prizora Irena je smireno, kao da se u njoj ne događa senzacija ljubavnog zanosa, zatvorila vrata ormara i krenula s Vladom u kuhinju praveći se da je prozaična stvarnost u kojoj sad mora pripremiti večeru jedina stvarnost u kojoj sudjeluje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.