Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

KAD SE TO DOGODILO?

Ujutro nisam imala vremena za uzbuđenje bilo koje vrste. Jutarnja smjena u „Vremenu“ značila je da se moram na brzinu uključiti u stvarnost. Na parkiralište sam se spustila snena i prilično dezorijentirana. Sa zgražanjem sam ustanovila da je auto potpuno zaleđen i da ga prije polaska moram još zagrijati i sastrugati sloj leda i snijega sa stakala. Dok sam pokušavala vjetrobransko staklo osposobiti za gledanje kroz njega, uz mene se stvorio muškarac. Ne bih ni obratila pozornost na njega da nije samo stajao i promatrao me. Kad sam ga primijetila i pogledala, napravio je dva koraka prema meni, a zatim je stao i upitao trebam li pomoć.

Bilo bi lijepo tako u rano jutro prihvatiti pomoć nekog kavalira koji u pravom trenutku padne s neba kako bi ti pomogao – da to nije bio čovjek iz zelenog golfa! Odsjekle su mi se noge. On je shvatio da sam se uplašila. Vidjela sam to u njegovim prodornim plavim očima koje su sa strepnjom pratile moju reakciju na ovo njegovo ranojutarnje pojavljivanje. Da ga nisam jučer promatrala u retrovizoru nagađajući što želi od mene, u tom bih času pomislila kako je divno, kad mi već s neba pada muškarac koji nudi pomoć, da je baš takav. Te njegove plave oči i pravilan nos, simpatično razbarušena kosa i pune usne na kojima se pripremala neka rečenica, siva dolčevita koja izviruje ispod crnog kaputa – u normalnim bi okolnostima kod mene izazvali i neku normalnu, žensku reakciju. Ali ovo nisu bile normalne okolnosti. Čovjek koji me jučer i prekjučer slijedio, sad je stajao na korak od mene i ja nisam znala što mogu očekivati, a slutnje kojima sam raspolagala u tih nekoliko sekundi nisu bile baš optimistične.

– Tko si ti? Što hoćeš od mene? – uzviknula sam narogušeno, spremna na obračun bilo koje vrste.

– Nisam te htio uplašiti. Dopusti da se predstavim – rekao je, i prišao još korak bliže osmjehujući se i pružajući mi ruku.

– Ja sam Jan. Jan Vinter – rekao je, stojeći s ispruženom rukom koju nisam prihvatila.

Stajala sam, naizgled mirno, i čekala objašnjenje. Spustio je ruku kad je već bio siguran da mu neću pružiti svoju.

– Znam da je čudno, i pretpostavljam da sam te uplašio, ali, vjeruj, i meni je malo teško sve ovo objasniti.

I dalje sam šutjela.

– Prekjučer sam te prvi put vidio. Vozila si zelenim valom, a ja sam vozio u traci pored tebe.

– Dobro… i? – rekla sam nemilosrdno, bez namjere da mu na bilo koji način olakšam to objašnjenje koje još nisam uspijevala naslutiti.

– Na nekoliko semafora na kojima smo stali, vidio sam da… čitaš za volanom – nastavio je oprezno.

Dobro, vidio me da čitam za volanom. Što je htio? Posuditi knjigu koju sam čitala? Još uvijek ništa nisam shvaćala. Čekala sam da nastavi. Držao je u ruci rukavicu koju je skinuo prije nego mi je pružio ruku, i sad je ta ruka, onako izložena jutarnjoj hladnoći, bila nešto živo što je privlačilo pogled. Imao je prekrasne prste, duge i koščate, i da se nisam durila u stavu preventivne samoobrane, sigurno bih mu rekla da navuče ponovno tu rukavicu, ili da barem stavi ruku u džep.

– Ni sam ne znam zašto, ali mene je to… fasciniralo.

– To što čitam za volanom? – izletjelo mi je, iako sam ga namjeravala i dalje kažnjavati šutnjom.

– Da. Svaki dan na cesti vidim gomilu žena koje na semaforima popravljaju šminku, telefoniraju, pale cigaretu ili listaju novine, ali nikad, nikad prije nisam vidio da netko pauze na semaforima koristi za čitanje knjige – rekao je u dahu, kao da izgovara naučen tekst za koji se boji da će ga zaboraviti ne bude li poštovao ritam zapamćene rečenice.

– I zbog toga si me slijedio? – upitala sam ga, pomišljajući kako je od onih mojih jučerašnjih nagađanja možda ipak najlogičnija varijanta c) – da je on izmišljeni lik iz neke moje nenapisane priče. Stvarni ljudi to ne rade. Oni ne slijede djevojku zato što su je vidjeli da čita za volanom. Oni ne dežuraju pred njezinom zgradom u rano jutro čekajući da izađe kako bi joj se približili.

– Da. To je bila impulzivna reakcija. Valjda sam pomislio kako te više nikad u životu neću vidjeti ako tad ne krenem za tobom.

Da sam bila u svom uobičajenom stanju vječne analize vlastitih i tuđih postupaka, vjerojatno bih zaključila da je to romantično. Da taj muškarac, koji je bez razmišljanja slijedio impuls da me slijedi, ima dara za literarne situacije u stvarnom životu. Ali tako je to sa mnom i mojim balansiranjem između života i književnosti – koliko god u stvarnom životu priželjkujem literarne situacije, ne prepoznam ih kad mi se doista dogode.

Jan je i dalje stajao preda mnom, kao da zna da to što sam mu toga ledenog jutra ponudila nije sve. Kao da vjeruje da ono što sam mu pokazala nije najviše što mogu i kao da je potpuno siguran da sam samo privremeno zaboravila na sebe kakva doista jesam. Svoju promrzlu desnu ruku i dalje je držao van kaputa i rukavice, i sigurna sam da uopće nije osjećao hladnoću od koje bi je trebao zaštititi. U kutu usana zatitrala mu je naznaka osmijeha koji je zadržavao osjećajući da nije primjeren trenutku i da bi mogao biti kap koja će preliti čašu mog nepovjerenja.

– Eto, vidio si me – rekla sam grubo, ne popuštajući u obrambenom stavu koji je hladnoću jutra činio još ledenijom.

– Jesam. I drago mi je da jesam. Oprosti ako sam te uznemirio, to mi zbilja nije bila namjera – rekao je, dopuštajući onom potencijalnom osmijehu da pokuša barem dijelom razbiti moje neprijateljsko držanje.

– Moram ići – rekla sam, i prihvatila se struganja leda sa stakla, nadajući se da će jednostavno otići i pustiti me da se sama privikavam na jutro.

– Ako želiš… – započeo je oprezno.

– Ne želim – odbrusila sam i ne dočekavši njegovu ponudu. – Žurim na posao – dodala sam, kao da podsvjesno pokušavam popraviti štetu koju sam morala izazvati svojim neprijateljskim držanjem.

– U redu je. Razumijem – dodao je sjetno, znajući da bilo kakav prijedlog za ponovni susret ne bi imao smisla. Osjetila sam u njemu to žaljenje, ali sama nisam žalila zbog njega. Samo sam željela otići što prije i usredotočila sam se na struganje leda kao da mi o tome ovisi život i kao da će u mom životu sve biti u savršenom redu čim osposobim svoj auto za pokret.

Promatrala sam ga kako odlazi tek kad mi je okrenuo leđa. Vjerojatno mi se samo tako činilo, ali hodao je kao u usporenom filmu. Možda mi je jednostavno želio dati vremena da se predomislim i da nam pružim priliku za razgovor u nekom ljepšem tonu, a možda je tako hodao uvijek, i onda kad nije napuštao neku nadu u koju je bio povjerovao. Vidjela sam kako ostavlja tragove u neugaženu snijegu i ulazi u svoj golf, parkiran dvadesetak metara dalje. Krenuo je prema izlazu s parkirališta i onda, posve neočekivano, zaustavio auto pored moga i otvorio prozor.

– Smijem li znati kako se zoveš? – pitao je osmjehujući se, kao da svu onu moju grubost uopće nema namjeru uzeti zdravo za gotovo.

Šutjela sam. Strugala sam led. Radila sam sve ono što čine glupače bez osjećaja za dobre situacije. No on je, i dalje se smiješeći, pričekao još malo kao da je znao da se ni sama sebi ne mogu još dugo sviđati takva kakva sam nastojala biti. U tih nekoliko trenutaka njegova strpljenja shvatila sam da nije nikakvo zlo ako mu kažem svoje ime. Uostalom, već zna gdje stanujem, a i on se meni predstavio. Toliko nekulturna ipak nisam, a napravim li barem taj mali ustupak, možda napokon ode i ostavi me da u miru, bez njega, započnem svoj dan.

– Sara – rekla sam ne gledajući ga. Staklo je bilo čisto i ja sam sjela u auto. Prije nego sam ušla, čula sam ga još kako kaže da mu je drago.

Odvezao se prije nego sam krenula. Za svaki slučaj, još sam malo pričekala na parkiralištu. Bilo mi je ipak malo lakše zbog cijelog tog slučaja čovjeka u zelenom golfu. Sad sam barem znala tko je i zašto je vozio za mnom, i nisam se više morala mučiti zloslutnim nagađanjima.

Kad sam došla u redakciju, odmah sam Dunji ispričala cijeli slučaj. Ne zato što sam mislila da je to bitno, nego više zbog toga da zabavim Dunju, kojoj su zapleti u muško-ženskim odnosima bili najdraža duhovna hrana.

– Sjećaš se kako si me napala kad sam ti govorila o zavođenju na semaforima? – zahihotala se trijumfalno.

– Znaš i sama da to nije bilo zavođenje.

– Bilo je – inzistirala je. – Ti zavodiš na taj način. Potpuno nesvjesno. Nemaš pojma koliko se muškarci pale baš na to. Čim ih sa zanimanjem pogledaš, oni odmah izgube interes – objašnjavala mi je živahno, kao da otvara temu za žensku kolumnu koju bi, da ima bilo kakvih spisateljskih ambicija, već odavno objavljivala u najtiražnijem ženskom časopisu. – I što ćeš sad? – upitala me trepereći od iščekivanja.

– Kako misliš što ću sad? – uzvratila sam nedužno.

– Uh, nemoguća si! – razljutila se, vjerojatno razmišljajući kako da od tako beznadnog slučaja kakav sam ja učini ženu kakva bih trebala postati. – Žena tvog kalibra morala bi malo bolje vladati svojim ljubavnim životom – dodala je prijekorno. – Zbilja me ne čudi da nemaš nikoga.

U tom trenutku Damjan se pojavio u uredu, sa svojim uobičajenim stavom kontrole, pa smo zašutjele. Trebalo je zaraditi plaću. Na zaslonu sam imala kronologiju svih ubojstava u tekućoj godini. Bio je to dugačak tekst pun podataka o počiniteljima zločina i žrtvama, s pripadajućim opisima ubojstava, koji se pripremao za zadnji broj „Vremena“ u tekućoj godini, i pretpostavila sam da će to biti moje jedino dnevno zaduženje. Mogla sam si, u pauzama lektoriranja, priuštiti malo pasivnog vremena za razmišljanje a da ne ugrozim svoje radne obaveze. Nakon nekog vremena morala sam sebi priznati da mislim na Nekoga svaki put kad bih odmarala misli od krvoločnog sadržaja koji sam lektorirala. Premotavala sam u glavi pojedinosti našeg cjelonoćnog razgovora i pitala se kako je moguće da sam Ireni pronašla baš takvog muškarca, muškarca koji je dovoljno zanimljiv i nježan da je navede na sve ono što nije ni slutila da bi mogla učiniti.

Što sam više mislila o njemu, sve sam se više pitala koliko ti naglo probuđeni osjećaji koje sam pripisala Ireni imaju veze sa mnom. Činilo se da sve manje mislim o Nekome u njezino ime, a sve više u svoje vlastito. Ulovila sam sebe u nagađanjima kako Netko izgleda, gdje stanuje, susrećem li ga možda negdje u stvarnom životu ne znajući da je to zapravo on. Možda je moj susjed, poznanik, rođak? Možda je informatičar koji održava računala u našoj redakciji? Sve one neuvjerljive priče o ljudima koji komuniciraju u virtualnom svijetu ne shvaćajući da se u stvarnom životu zapravo poznaju, učinile su mi se mogućima. Netko je mogao biti bilo tko. Mogao je, recimo, biti Goran, ako je odlučio za virtualne potrebe navući krinku informatičara kako ga nitko ne bi mogao povezati s javnim poslom koji radi. Mogao je biti Jadran Kirin, koji bi također morao prikriti identitet zbog svog redateljskog imidža, iako je vjerojatnost da bi Jadran mogao voditi onakve suptilne dijaloge bila posve zanemariva. Mogao je, uostalom, biti i žena, kao i kakav psihički bolesnik koji je dovoljno lucidan da bude slatkorječiv.

Ova zadnja misao bila je potaknuta zlokobnim sadržajem rečenice u kronologiji koju sam lektorirala: „6. lipnja u sobi hotela Antunović u Sesvetama ubijena je žena. Utvrđeno je da ju je udarcima i gušenjem ubio M. I. (44), muškarac s kojim je bila u vezi i povremeno se sretala.“ Ta stvarna vijest iz stvarne crne kronike bila je podloga za uznemirujuće misli koje su me počele mučiti. Ako se žena iz kronike povremeno u hotelu sastajala s muškarcem koji ju je ubio, znači da je vjerojatno bila u braku. Mogli su svoju tajnu vezu započeti bilo gdje, a to znači i na internetu. Odjednom sam postala svjesna svih mogućih crnih scenarija koji se mogu dogoditi pri miješanju stvarnog svijeta s virtualnim. Kako će Irena prevladati taj strah od susreta s muškarcem o kojem zna samo ono što joj je sam rekao, i to skriven iza virtualnih zidina iza kojih nije mogla zaviriti? Hoće li je uopće mučiti sumnje da Netko možda i nije onaj za koga se predstavlja ili će se njezine dvojbe ograničiti samo na one moralne? Kolika je uopće vjerojatnost da u virtualnom svijetu isprve naletiš na nekoga tko može zadovoljiti sve tvoje neostvarene čežnje i dati ti baš ono što si slutila da ti nedostaje?

Sva ova pitanja kojima sam se toga jutra ilegalno bavila na svom radnom mjestu postavljala sam sebi, ili sam samo uspješno sebe u to uvjerila, kao autorici budućeg scenarija. Da bi priča bila uvjerljiva, treba ispitati sva potencijalno labava mjesta koja bi je mogla poljuljati. Možda bih, pomislila sam, Irenu mogla dovesti i u neku životno rizičnu situaciju i tako dodatno pojačati napetost serije. Gledatelji vole vidjeti opasnost, osjetiti strah za nečiji život. Sve ono loše što se događa drugima podsjeća ih da njima zapravo i nije tako loše. Za mene kao autoricu, budući da unaprijed znam da će moja junakinja izvući živu glavu, takve su situacije potpuno bezopasne. Odnosno, bile bi da neopaženo nisam počela živjeti Irenin život, koji izvan te stvaralačke fikcije više nije imao nikakvu zaštitu od svih opasnosti koje vrebaju u stvarnom svijetu.

Tek kad sam osjetila taj strah, shvatila sam da želim upoznati Nekoga. Za Irenu se nisam morala brinuti jer sam joj kao autorica scenarija mogla pružiti sigurnost. A tko će mene zaštititi od svih opasnosti koje samo donekle uspijevam naslutiti? O svojoj sudbini ne mogu pregovarati onako kako sama sa sobom pregovaram o Ireninoj.

Pitala sam se kad se to dogodilo. Kad je Netko, koji je trebao biti samo lik iz virtualne stvarnosti posuđen za potrebe scenarija, za mene postao puno više od toga. Odjednom sam se našla licem u lice s mislima koje nisam očekivala, s osjećajima koje nisam mogla predvidjeti. Netko je za mene postao stvarniji nego što sam mogla naslutiti. Ne samo da je stvaran, nego mi je posve zaposjeo misli. Ulovim se da mislim na njega puno češće nego što bi trebalo, da stalno premotavam u mislima sve one rečenice koje smo podijelili dočekujući svitanje zajedno – i to ne kao scenaristica, nego kao žena. U utrobi mi se, koliko god ja to nastojala ublažiti, rađala opasna kombinacija čežnje i iščekivanja koja nije imala veze s pričom scenarija, i sve sam se manje mogla zavaravati mišlju da te grešne misli spadaju u nečiji tuđi život.