Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

STVARALAČKI MAZOHIZAM

Okružena oblacima cigareta koje sam palila jednu za drugom, odlučila sam se kazniti opisivanjem tuđe sreće. Tamo, u scenariju, mogu do mile volje mučiti sebe prizorima u kojima će Irena i Netko doživljavati sve ono što sam nama dvoma uskratila. Razgovor koji sam naprasno prekinula na chatu, u scenariju sam mogla nastaviti bez ikakvih ograničenja. Dok je Vlado spavao, Irena i Netko prepuštali su se zajedničkoj maštariji o večeri u njegovu stanu. Kad su izmaštali jelovnik, izabrali vino i glazbu koju će slušati, u virtualnom zraku osjetili su kemiju želje, potrebu za dodirom, sve ono neizbježno što su oboje priželjkivali. Činila mi se preblagom ta kazna koju sam plaćala pišući o tuđoj blizini koju sam sama trebala proživljavati, pa sam si priuštila još goru pokoru. Napustila sam taj prizor i otvorila folder za novu epizodu, onu u kojoj Irena doista i dolazi na večeru kod Nekoga. Pisala sam kao u transu, gotovo ravnodušno, uskrativši sebi svako pravo na tog muškarca koji je Ireni te večeri, ustreptao od želje da joj u svakom pogledu ugodi, otvorio vrata svoga stana.

Dok sam u pepeljari gasila petu cigaretu, pomogao joj je skinuti kaput ne zaboravljajući joj pritom reći koliko je lijepa. Zarumenjela se onako kako mogu samo žene nenavikle na komplimente, one koje su već previše vremena provele napuštajući vlastitu ženstvenost. Poveo ju je u kuhinju, gdje je baš dovršavao salatu od rikule i rotkvica. Dok popiju aperitiv, rekao je, zeleni će rezanci biti gotovi, a umak od račića dovršit će u zadnji čas, da okus bijelog vina ne postane gorkast od predugog krčkanja na laganoj vatri. Uživala je u svakom njegovom pokretu. Što god je radio, izgledalo joj je kao preslikano iz njezinih maštarija koje je u svim onim noćima ležeći pored Vlade, razbuđena čežnjom, premotavala u glavi očajnički želeći da se dogode. Ponudio joj je domaću rakiju od rogača. Od te rakije još se malo zarumenjela i pjegice na njezinu licu postale su jedva vidljive. Smiješila se kao da je zaboravila sve što je čeka kasnije, sve ono što je vrijedilo tamo odakle je došla u njegov stan. Stvarnost je za nju barem na neko vrijeme prestala postojati i bila je opuštena kao nekad, dok je još postojala bez svih onih drugih koji su je sada određivali. Dok su pili rakijicu, pokazao joj je stan. U blagovaonici je već bio postavljen stol za večeru, sa zapaljenom svijećom u keramičkom svijećnjaku boje slonovače. Vratili su se zatim u kuhinju, dovršiti večeru. Izvadio je rezance iz vode i bacio ih na rastopljeni maslac u koji je umiješao prstohvat samljevenog ružmarina. Stan je zamirisao na obalu, na njezine ljetne djevojačke uspomene. Osjećala se baš kao ta djevojka iz vlastite bezbrižne prošlosti, ona kojoj se činilo da je pravo na sreću njezina jedina obveza.

Palila sam već sedmu cigaretu kad su napokon sjeli za stol. Otvorio je bocu Dingača, natočio im oboma, i onda su nazdravili gledajući jedno drugom u dubinu nasmiješenih očiju. Cijelo to vrijeme nije ju ni jednom pokušao poljubiti ni dotaknuti. Pustio ju je da se navikava na njegovu blizinu, na misao o dodirima koji će uslijediti. Jeli su, razgovarali, pijuckali vino i uzajamno se očaravali. Svi troje znali smo kako će to završiti, ali smo s jednakom strašću uživali u odgađanju. Njih dvoje zbog toga jer su prešutno osjećali da se sve mora dogoditi spontano i polako, a ja zato što je iščekivanje kazne bilo još gore od same egzekucije. Naravno, trebalo je i gledatelje držati u stanju dramske napetosti. Preljubnica Irena došla je u stan svog ljubavnika, i umjesto da se bace jedno na drugo kako bi se očekivalo, oni se bave jelom, vinom, glazbom i razgovorima o književnosti, iako je svima jasno da su u mislima oboje već u onom velikom bijelom krevetu kraj kojeg su zastali dok joj je pokazivao stan.

Poljubio ju je kad sam pušila… valjda već devetu cigaretu. Poljubio ju je nježno, kao da želi tek okusiti njezine usne. Činilo joj se da bi mogla zaplakati, toliko je dugo sanjala i priželjkivala taj trenutak. I meni se činilo da bih mogla zaplakati, opet. Ipak, nisam. Pomislila sam kako je vrijeme da počnem pisati kao da obavljam bilo koji drugi posao – bez prevelikog emocionalnog angažmana. Podsjećala sam se da se oni tamo ljube samo zbog toga jer ja obavljam taj posao, jer proizvodim stranice scenarija u kojem ih ne bi ni bilo da ih nisam izmislila. To što mi je Netko pobrkao račune činjenicom da postoji i izvan te fikcije, potisnula sam u drugi plan. Tamo, u onom krevetu u kojem se sada valjuška s Irenom, on je bio tek lik koji to čini po mojim uputama, i zahvaljujući mojoj autorskoj volji. Podnosila sam njihove dodire, svu tu besramnu golotinju i strast kao da me se uopće ne tiče. Ljubio ju je polako, skidao kao u usporenom filmu u kojem primjećujemo i sve ono što se događa između realnih trenutaka. Divio joj se iskrenošću koja je razoružala njezin stid. Pod njegovim prstima, i pod prigušenim svjetlom pod kojim su obrisi njihovih tijela bili zaštićeni blagotvornim sjenama, činila se sebi dovoljno lijepom za potpuno predavanje. Otkrivajući njegovo, otkrivala je i svoje tijelo, u nekoj novoj dimenziji u kojoj ga nikad prije nije doživjela.

Bilo je to tijelo koje na nježnost odgovara strašću, a na strast nježnošću. Tijelo koje ni na što nije trebalo nagovarati. Tijelo koje se intuitivno pretvara u svoje najsavršenije izdanje osjećajući svaki dodir kao malu zasebnu svečanost kojoj želi uzvratiti istom mjerom. Čula je svoj dah i glas, hrabra senzualna šaputanja koja joj nikad prije nisu prešla preko usana, osluškivala vlastite uzdahe ometene njegovim poljupcima i nesputanim rečenicama divljenja. Sviđala se sebi u tom prostoru slobode koji je nenadano otkrila, i znala je da poslije toga više ništa neće biti isto i da više nikad neće biti ona stara, za koju joj se činilo da je samo napola postojala.

Iscrpljeni svojim ostvarenim snovima, kože uzavrele od usana i dodirivanja, ležali su jedno pored drugog bez riječi, držeći se za ruke kao da će prizor prestati ako samo na trenutak razdvoje svoje prste. Ja sam tad već popušila sve cigarete i iscrpila zadnju zalihu mazohizma neophodnu za ispisivanje tog prizora. Osjećala sam se kao posustala suparnica koja je svog muškarca prepustila jačoj od sebe, i sad joj preostaje jedino miriti se s njegovim izborom. Bila sam prazna poput Cecile, junakinje onog romana Françoise Sagan koji je Irena čitala u tinejdžerskoj dobi, i mogla sam jedino, „prolazeći kroz vlastite strahote samopromatranja“, zaključiti taj dan rečenicom „Dobar dan, tugo“, kojom i njezin roman završava.

Ugasila sam laptop, bacila opuške u smeće i, uljuljana tugom koja se činila neizlječivom, zavukla se u krevet onoliko sama koliko sam se osudila biti. Sutra je trebao početi novi dan, no to je bila misao koja u moje misli nije imala šanse priviriti.