Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
POSUĐENA JUNAKINJA
Jadran nas je čekao ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Ugledavši nas, jednostavno nije mogao sakriti ponos što će večer provesti s, kako je rekao, „takva tri komada“, i taj nas je njegov ponos razdragao. Kad je Tini i meni udijelio iskrene komplimente, usredotočio se na Dunju, s koje kasnije cijelu večer nije skidao pogled. Dunja je bila vesela i prpošna, i očito joj je godila sva ta gužva. Jadran se silno trudio da joj objasni sve što je mislio da treba znati – tko je tko, tko je s kim, tko s kim ne razgovara i tko je važan u cijelom tom kazališnom univerzumu kojega je, eto, i on sastavni dio.
Predvorje je bilo puno poznatih, i Dunja, koja je uvijek pomalo naginjala svijetu celebrityja, osjećala se te večeri kao riba u vodi. Za Tinu i mene moglo bi se reći da smo se koprcale kao ribe na suhom. Blicevi fotoaparata bljeskali su na sve strane dok su fotografi pokušavali strpati u objektiv neku od poznatih faca, što mi sasvim sigurno nismo bile. No, budući da Jadran jako voli objektive, i da se silno trudio Dunju impresionirati poznanstvima s osobama iz javnog života, barem je jedan fotograf stalno bio u našoj blizini. Dodatnu pozornost izazvala je i Dunjina atraktivnost. Činilo se da baš svi žele saznati tko je tajanstvena lijepa plavuša u pratnji redatelja Jadrana Kirina, a njih dvoje toliko su uživali u toj pozornosti da su, kao da su se dogovorili, tajanstvenim osmjesima samo još više podgrijavali misterij. U jednom času Jadran me povukao k sebi i novinarki časopisa „Krema“ rekao da sam ja scenaristica serije koju će uskoro režirati, i prije nego sam se uopće snašla, sve oko nas počelo je škljocati i bljeskati. Tina je shvatila da je to za mene previše pa me povukla prema ulazu u dvoranu, spašavajući me od medijske pozornosti koju niti sam očekivala niti sam za nju bila spremna. Tik pred ulazom u gledalište, kad sam već pomislila da sam spašena, odjednom se preda mnom stvorio Jan! Koljena su mi opasno klecnula.
Imao je u ruci fotoaparat. Profesionalni. Pogledao me najtoplijim mogućim pogledom na svijetu, kao da me želi podsjetiti da nas dvoje dijelimo tajnu koja nas razlikuje, i obratio mi se oboružan osmijehom koji, u najmanju ruku, tjera na pristojnost.
– Može jedna fotografija? – pitao je.
Šutjela sam zabezeknuto.
– S prijateljicom – dodao je.
Tina je, kao da je intuitivno osjetila da je to fotograf od kojega ne moramo bježati, zastala čekajući moju reakciju. Ja sam samo stajala tamo bez odgovora, i rado bih rekla da mi je mozak grčevito radio smišljajući što učiniti, ali istina je da uopće nije radio. Kao da mi se svijest na trenutak zaledila u čuđenju.
Jan je odlučio moju neodlučnost shvatiti kao pristanak. Povukao se nekoliko koraka unatrag i škljocnuo.
– A sad još jedna, ovaj put s osmijehom – nasmiješio se, i ja sam i protiv svoje volje slabašno uzvratila osmijeh.
Slikao nas je još jednom, zahvalio i otišao. Tina je gledala čas njega, čas mene, koja sam ostala u pozi s fotografije još neko vrijeme nakon što je otišao. Kad je shvatila da se neću sama pomaknuti, primila me za ruku i povukla prema gledalištu.
– Zeleni golf – šapnula sam joj.
– Fotograf?
– Da.
Tina se zadovoljno osmjehnula. To da je svijet malen – stoji, ali Jana Vintera ni u snu nisam očekivala sresti te večeri u kazalištu.
Jadran i Dunja ušli su odmah za nama, a fotografi su ih pratili sve do ulaza u dvoranu, kao da su zbilja poznati i kao da među cijelom zagrebačkom kremom koja se te večeri slila u Hrvatsko narodno kazalište ne postoji nitko zanimljiviji za fotografiranje. Dunja je znala privući pozornost, a Jadran, koji je u takvim situacijama uvijek vješto nametao svoju prisutnost, ovaj put nije morao činiti ništa da dospije u samo njezino središte. Morao je samo biti pored Dunje, što mu je predstavljalo još veći užitak od fotografiranja.
Sjeli smo. Jadran se smjestio pored mene kako bismo mogli prokomentirati glumicu za Irenu, ali je vodio računa o tome da mu Dunja sjedi zdesna. Tek kad se svjetlo u gledalištu ugasilo, počela sam misliti na razlog našeg dolaska u kazalište. Pomislila sam kako ću možda imati problema s prihvaćanjem glumice koja bi mogla igrati Irenu jer je ona u mojim predodžbama i polusnima već imala definiran izgled. Naviknula sam se nekako na svoju, nepostojeću Irenu, i u meni je rastao otpor prema pomisli da će je utjeloviti netko tko se razlikuje od moje predodžbe.
Pored toga, nisam baš bila raspoložena za Shakespeareovog „Hamleta“. Kod „Hamleta“, kao i kod većine klasičnih kazališnih komada, sve se više-manje svodi na to da je to još jedna nova režijska koncepcija stare, svima poznate priče, a meni je dramski zaplet, ili barem neizvjesnost svega onoga što se na sceni treba tek dogoditi, bila previše važna da bih mogla do kraja uživati u priči koju već poznajem. A i taj Hamlet… nije li to samo neodlučan mladić koji odugovlači s osvećivanjem svog oca? Osim toga, glumica Marlena Bogner, potencijalna Irena, igra Ofeliju, pa njezina minutaža na sceni ni ne može biti prevelika, osim ako joj redatelj nije dao više prostora nego što ga ima u komadu.
Čula sam kako Jadran Dunji na uho šapće sve što je mislio da ona treba znati o predstavi prije nego počne. Sve male tajne velikih majstora kazališnog zanata. Nije me iznenadilo Jadranovo zanimanje za Dunju, ali me iznenadio način na koji je Dunja pratila svaku njegovu riječ. Nisam mogla dokučiti je li u pitanju pristojnost, ili joj je Jadran zbilja toliko zanimljiv. Bilo mi je lakše baviti se njima nego nemirom koji je susret s Janom u meni izazvao. Čekajući da se na sceni pojavi Ofelija, gurala sam pod tepih sve misli s kojima se tog trenutka nisam mogla nositi.
Kad se Marlena Bogner pojavila na pozornici, ostala sam bez daha. Ne pretjerujem kažem li da mi je srce nakratko stalo. Ta Ofelija koja se kretala po sceni kao da ne korača nego lebdi malo iznad dasaka pozornice, bila je, glavom i bradom, moja zamišljena Irena! Kad sam vidjela njezinu crvenkastu kovrčavu kosu, koja joj je u velikim loknama padala preko golih ramena pa onda preko rubova haljine bez naramenica gotovo do polovice leđa, bila sam u potpunom šoku. Istina je da sam bila oduševljena tom podudarnošću koju nikako nisam očekivala, ali sam se u isti mah osjećala i prevarenom – kao da mi je netko ukrao moju junakinju i postavio je na drugu pozornicu, u priču kojoj ne pripada i koja nema veze s njezinim životom.
– To je ona – šapnuo mi je Jadran, odlijepivši se na trenutak od Dunjina uha.
Znam da je ona, ne moraš mi ti reći da je ona! – mislila sam, pitajući se kako je moguće da je osoba koju sam tek nedavno izmislila cijelo to vrijeme živjela negdje drugdje, pritajivši se do trenutka kad se treba pojaviti u mom životu. Zabrinula sam se za vlastito duševno zdravlje. Shvatila sam da više nemam nikakvu kontrolu nad tim tko je stvaran a tko nije, da više nisam sigurna što je od svega što živim stvarnost, što filmska, a što virtualna priča, da su mi se svjetovi i likovi koji iz njih dolaze opasno pomiješali, i da se moram najozbiljnije sabrati ukoliko ne želim potpuno izgubiti razum i kontrolu nad vlastitim životom. Međutim, sva su ta moja samonagovaranja na racionalnost padala u vodu pred likom Marlene Bogner, Irene koja se micala tu, meni pred nosom, u stvarnom životu u kojem nije imala što tražiti. Čak su joj i usne imale punoću koju sam već doživjela u svojim vizijama, a pod uočljivom kazališnom šminkom nazirale su se nenametljive pjegice koje je i Irena iz moje mašte imala.
Kao da je znao, redatelj je Ofeliji namijenio puno dulji boravak na sceni nego što je Shakespeare zamislio. Izvirivala je iz svih kutova pozornice kao tihi svjedok Hamletovih susreta s duhom pokojnog oca, kao tihi svjedok Gertrudine grižnje savjesti i kao tihi svjedok mog ludila. Čak i kad se utopila, nisu je, kako je Shakespeare zamislio, pokopali. Kad su se Hamlet i Laert potukli na njezinu sprovodu, cijela kraljevska svita se razbježala, i ona je ostala ležati na odru, s tom svojom živom kosom koja je padala preko rubova povišenog postolja na koje su je polegli, podsjećajući do kraja prvog dijela predstave na život koji je još do maloprije bio tu, i na lakoću kojom je to prestao biti.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum