Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

SVJETLO ILI SJENA

Vraćajući se kući, posegnula sam za „Pričom o M.“. Do kraja knjige imala sam tek nekoliko stranica, i obuzela me ona uobičajena tuga koju osjećam kad znam da ću se uskoro rastati s knjigom u kojoj sam uživala i koja se u mom čitalačkom životu izborila za posebno mjesto. Na semaforu na križanju Zagorske i Selske čitala sam Prijateljevo viđenje događaja, u kojem je o Prijateljici govorio s pozamašnom dozom gorčine: „Znaš, ima nekih života koji u sebi zjape takvom prazninom da im treba neki sadržaj, bilo kakav. Čim je tvoja prijateljica napravila paradu iz našeg seksa za jednu noć, znači da joj se ovih deset godina nije dogodilo ništa pametnije, ništa bolje, a to je tužno.“

Baš kad sam pomislila kako je Tonijeva ljubav mogla prerasti u neku vrstu gorčine, u pomisao kako je Irena njime popunila prazninu u svome životu, ali i zakomplicirala njegov, netko je iza mene zatrubio podsjetivši me da opet stojim na semaforu na kojem je zeleno. Posljednje dvije stranice pročitat ću kod kuće, u miru, u svojoj stvaralačkoj izolaciji kojoj se, sad kad naslućujem kraj, mogu prijateljski veseliti. Baš kad sam skinula kaput spremajući se otvoriti konzervu mesnog doručka da se tijekom čitanja posljednje dvije stranice malo nahranim, začulo se zvono na vratima. Već sam imala viziju dostavljača City Expressa kako pred mojim vratima stoji s novom Janovom pošiljkom, valjda zato što sam se podsvjesno nadala još nekoj njegovoj gesti koja će me natjerati da se te večeri pojavim na otvorenju izložbe.

No, pred vratima je stajala Dunja, a krupne suze klizile su joj niz lice. Premrla sam od straha jer je nikad prije nisam vidjela da plače, i bila sam sigurna da se dogodilo nešto strašno. Možda Darku? Njezinim roditeljima? Mora biti nešto grozno, jer Dunja jednostavno – ne plače. No već dok sam zatvarala vrata, ona je odagnala zle slutnje.

– Ne brini se, ovo nisu prave suze. Samo sam malo ganuta – izustila je kroz jecaje, i pritom se čak pokušala malo nasmiješiti.

Posjela sam je na kauč, donijela maramice i čekala da se smiri. Na maramici su ostajali tamni tragovi maskare.

– Morat ću kupiti vodootpornu – opet se slabašno nasmiješila, promatrajući prljavu maramicu. – Sigurno izgledam očajno – pogledala me upitno.

– Ma pusti sad to. Što je bilo?

– Ah, što je bilo! Kako da ti kažem što je bilo? Taj Jadran…

– Posvađali ste se? – pitala sam naivno, vjerujući da je to jedino što bi joj se s Jadranom moglo dogoditi, samo nisam shvaćala zašto bi Dunja plakala zbog toga. Ako joj je nešto išlo bez problema, bili su to prekidi.

– Ma kakvi. On je zbilja nevjerojatan. Stara, ne bi vjerovala!

– Nevjerojatan? – začudila sam se. Što sam drugo uopće mogla?

– Da, baš tako. Nevjerojatan. Znaš što je učinio?

– Čekam da mi kažeš – rekla sam nestrpljivo, plašeći se da bi opet mogla započeti jednu od onih svojih priča kod kojih se na rasplet čeka dulje nego je potrebno.

– Znaš… danas je Darku rođendan.

– Dobro… i?

– Rekla sam mu da idem bratu, a on je inzistirao da se nađemo prije. Samo na pet minuta, rekao je, važno je, to ne može čekati, moram naći vremena… i sve tako. U redu, rekoh ja, pet minuta nije problem, a i zanimalo me što je to tako važno da ne može čekati, neće me valjda zaprositi tako na brzinu, u pet minuta, samo bi mi još to trebalo.

– Nije valjda?

– Ma nije. Ali kao da je.

– Ništa ne shvaćam. Dunja…

– Našli smo se u Verdiju, doslovce na pet minuta, i on mi je tutnuo nekakav DVD, i rekao da je to za Darka. Nisam imala pojma što je, niti je htio išta reći, samo me požurivao da idem na rođendan i da se možemo čuti poslije. Čak sam bila i malo ljuta – što ja znam što je na toj snimci, ne mogu dati Darku nešto što mu možda neće biti po volji. Naravno da sam prvo išla doma pogledati.

– I?

– Nećeš vjerovati – vrtjela je glavom, i pustila još pokoju zaostalu suzu.

– Možda i hoću ako mi kažeš! – moje je nestrpljenje prevladalo samilost zbog suza.

– Dakle… snimio je film. Samo za Darka.

– Film… kakav film?

– Pazi, taj čovjek… otišao je u zoološki, po toj hladnoći, snimio sve Darkove najdraže životinje, s kompletnim pričama o tome kako te životinje žive… kužiš, angažirao je i glumca, onog simpa frajera iz „Zabranjene veze“ što igra dečka one Zrinke čiji je tata vlasnik teretane, i onda se taj mali cijelo vrijeme u filmu obraća Darku, i govori mu kako žive žirafe, što jedu tuljani, koliko spava afrički lav i sve to. Čak je natjerao, ne znam kako, žute mungose da se vješaju po transparentu na kojem piše: Sretan ti rođendan, Darko!

Sad je gledala u mene kao da u mom izrazu lica traži dokaz da je tako nešto uopće moguće. No i meni, koja također imam problema s plakanjem u društvu, suze su nekontrolirano navrle.

– Pa to je zbilja… zbilja divno – jedino sam to uspjela izgovoriti, čupajući maramicu iz kutije u Dunjinu krilu.

– Nikad ni jedan frajer, a ti si mi svjedok da ih je bilo, nije učinio za mene nešto tako lijepo – zajecala je ponovno.

– To je zbilja lijepo. Nemam riječi – šmrcala sam i ja.

– Zamisli… uzeo je kameru, angažirao čovjeka, smrzavao se tamo po Maksimiru, proučio sve o tim životinjama, montirao film, a sve to u nekoliko dana, jer toliko je prošlo otkad smo se sreli u zoološkom gdje sam ja u nedjelju vodila Darka a on svog malog. Vidio je koliko Darko uživa, i još ga je tad pitao koje životinje najviše voli i malo popričao s njim.

– Darko je sigurno bio sretan kad je vidio film.

– Nije ga još vidio. Tek sad idem k njemu. Pogledala sam film i došla ravno k tebi jer… morala sam se malo smiriti prije.

– Nazvala si Jadrana?

– Nisam još. Stara moja… bojim se, ako ga nazovem, da ću ja njega zaprositi!

– Nakon ovoga…

– Stara, koliko se ti i ja znamo?

– Sedam godina. Ti si već bila u „Vremenu“ kad sam ja došla.

– Jesam li ti ikad u tih sedam godina rekla da sam zaljubljena?

– Nisi.

– E pa sad jesam. Zaljubila sam se – rekla je, i suze su joj opet krenule. – Eto, događa se i najotpornijima.

Zagrlila sam je, jer nisam znala što bih drugo, a i zato što je trenutak bio baš za grljenje.

– No, no – rekla je kad je zagrljaj popustio. – Nećemo se sad tu pekmeziti zbog jednog muškarca. Moram popraviti šminku pa idem.

Izvadila je iz torbe priručnu kozmetiku i otišla u kupaonicu, odakle me već minutu poslije pozvala.

– Nego… kad se vraćaš na posao? – upitala me nanoseći sjenilo na kapke.

– Drugi tjedan – uzdahnula sam. Redakcija mi se sad činila kao neko daleko mjesto iz prošlosti na koje se više nikad ne moram vratiti.

– Damjan je poludio kad je vidio članak u „Kremi“. Pripremi se na to da će ti zagorčati život kad se vratiš.

Odmah sam upisala pauzu u taj svijet. Imala sam pametnijeg posla.

Čim je Dunja otišla, odlučila sam se suočiti s krajem „Tuđeg života“. Između tog završetka i onoga što sam dotad napisala stajalo je još puno nenapisanih scena, ali morala sam znati prema čemu idem i kako će sve završiti.

Irena se, tvrdoglavo ustrajući u ljubavi koja joj je tako iznenada preokrenula život, trudila održati privid savršenstva u životu s Tonijem. Istina, djeca ga baš nisu prihvatila, Vlado još dodatno komplicira stvar jer okreće djecu protiv nje svaki put kad odu k njemu, ali za sve treba vremena i sigurno će se sve jednom srediti i sjesti na svoje mjesto. Djeca su otišla spavati, i vjerovala je, te večeri u posljednjim prizorima završne epizode, da će s Tonijem podijeliti koji romantičan trenutak, tek toliko da prikupi snagu za novi dan, za nove probleme s kojima će se sutra ispočetka morati suočiti. Cijeli taj slučaj s rastavom donio joj je dosta problema i u školi, gdje je nitko nije podržao, i gdje joj je i onih nekoliko kolegica s kojima je bila u dobrim odnosima okrenulo leđa. Roditelji već danima s njom ne razgovaraju, a rođeni joj je brat zadnji put kad su se čuli spustio slušalicu. Jedino mjesto, jedini trenuci u kojima se još osjećala dobro, bili su trenuci nasamo s Tonijem, i ponekad joj se činilo da je cijeli dan, svaki dan, sve do tih trenutaka s njim, samo odrađivanje privremenog života koji treba nekako izgurati kako bi navečer s njim proživljavala onaj pravi.

Kad je došla u sobu, Toni je već spavao. Ustvari, samo je mislila da spava, i jedina nije znala pravu istinu, koju će gledatelji znati jer će vidjeti da je Toni budan i da zatvara oči samo kad zna da ga Irena može vidjeti. Legla je pored njega trudeći se prevladati svoje razočaranje. Veselila se tim trenucima samoće s njim koji se, eto, neće dogoditi, i sad joj preostaje samo da se ispruži pored njega i pronađe zadovoljstvo u samoj činjenici njegove blizine. Zaspala je lagano dodirujući njegova gola leđa, i možda bi se sutradan probudila jednako zaljubljena da je neki nemir nije probudio usred noći, nakon nekoliko sati čvrstog sna. Kad je shvatila da Tonija nema pored nje, onako bunovna i snena krenula je bosa prema kuhinji, gdje je znao popušiti cigaretu- dvije kad ga je mučila nesanica. Nije ga našla u kuhinji pa je otišla u dnevnu sobu. Toni je sjedio za računalom i nije je uopće primijetio kad je stigla. Prikrala mu se s leđa, ne zato što je mislila da će ga uloviti u nečemu, nego zato što ga je htjela iznenaditi zagrljajem.

No, kad se približila, zbog onoga što je vidjela na ekranu srušio joj se svijet. U malenom prozoru, istom onakvom u kakvom su njih dvoje započeli svoju priču, ugledala je dijalog koji je njezin Toni, u virtualnom svijetu poznat kao Netko, vodio sa ženom nadimka Sjena.

Netko: Sjeno, reci mi…
Sjena: Da?
Netko: More ili rijeka?
Sjena: Rijeka.
Netko: Riba ili meso?
Sjena: Meso.
Netko: Svjetlo ili sjena?
Sjena: Sjena, naravno!
Netko: Jesen ili ljeto?
Sjena: Ljeto.
Netko: Zeleno ili plavo?
Sjena: Zeleno.
Netko: Netko ili nitko?
Sjena: Ha, ha. Netko.

Kad ju je ugledao, već je bilo kasno. Ne samo zato što je taj izdajnički dijalog značio njihov kraj, nego i zato što je tim prizorom „Tuđi život“ završavao.

Nadala sam se da će mi Irena oprostiti. Sigurna sam da će znati da joj takav kraj nisam napisala zato da bi Boris zadovoljno trljao ruke kad krene odjavna špica. Bio je to kraj iza kojeg i sama stojim, jedini u koji sam mogla vjerovati nakon što sam u Mladenu Poljaku prepoznala Tonija, i nakon što sam Irenin nerealni zanos poistovjetila sa svojim jedinim virtualnim iskustvom. Tad sam već vrlo dobro znala da jedino u stvarnom životu stvari stoje onako kako stvarno stoje – sve drugo je fikcija, varka za lakše preživljavanje koju neki biraju iz puke naivnosti, a drugi s duhovnom računicom čija im je cijena već unaprijed poznata.

Iako me zbog tog završetka, koji sam požurila napisati iako su pred njim zjapile još mnoge neispisane stranice budućeg scenarija, obuzela sjeta, bila sam zadovoljna zbog spoznaje da sam prestala izmišljati nerealnu tuđu sreću kao nadomjestak za vlastitu. Bez obzira na sve stranputice kojima sam u posljednje vrijeme lutala, možda me još uvijek čeka nešto dobro – puno bolje od onoga što sam htjela izmisliti za Irenu.