Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

SOUNDTRACK ZA DAN

 

Probudila sam se oko pet poslijepodne, s glavom otežalom od mamurluka koji me podsjetio na druženje s Frederikom. Kroz maglu sam se sjećala da me Frederik prije odlaska otjerao u krevet uvjeravajući me kako je danas moj dan za početak pisanja, a da bih mogla započeti, moram biti bistre glave i gipkog uma. Na stolu u kuhinji ostali su dokazi našeg druženja: dvije čaše, prazna boca vranca i mrvice kruha na tanjuru. Do kuhinje me pratila potmula naznaka glavobolje koju je trebalo uništiti u samom začetku. Da bol ne dobije priliku, odmah sam popila aspirin. Osjećala sam se puno gore nego ujutro, nakon noćne more o goloj kupovini, ali barem je strah od scenarija bio donekle saniran. Frederik me uvjerio u lakoću praćenja scenarističkih zakonitosti, a osim toga, ponudio mi je svoju pomoć tijekom početničkih lutanja. Dragi Frederik.

Skuhala sam jaku kavu i nalaktila se na kuhinjski stol onako kako to obično činim ujutro. Možda bih se trebala praviti kao da je dan tek započeo, kao da se u njemu već nisu dogodili ni noćna mora, ni „Priča o M.“, ni redatelj, ni Netko, ni Frederik. željela sam biti lagana, bez tereta svih tih zbunjujućih iskustava.

Telefon me uplašio.

– Dobar dan, Sara. Boris je, iz „Kadra“.

– O, dobar dan.

Dakle, sve je stvarno. Sanjala sam samo golu sebe u kupovini, sve ostalo se zbilja dogodilo.

– Sara, možete li sutra doći k nama? Pripremili smo ugovor za scenarij.

Sutra… sutra… kad je to sutra?, razmišljala sam grozničavo prekopavajući po sjećanju koji je uopće dan, trebam li sutra biti u redakciji i u kojoj sam smjeni. Ako je sutra srijeda, a budući da sam danas slobodna, vjerojatno jest, onda radim od podneva.

– Mogla bih ujutro između devet i jedanaest, poslije sam zauzeta.

– Savršeno. Onda u deset?

– Može. Vidimo se.

Poziv me podsjetio da moram prionuti na posao. Zbilja, nema više praznog hoda – ni doslovno ni metaforički. Imam previše posla da bih si mogla priuštiti besciljne šetnje s kojih se ne znam vratiti ili tri čaše vranca usred bijela dana, poslije kojih ne mogu ni misliti a kamoli pisati. Deset epizoda – uzmemo li da će svaka imati oko četrdeset stranica, to je oko četiri stotine stranica posla! Zaboga, četiri stotine stranica! Trebala bih misliti na dobro koje će mi donijeti. Recimo – novac! Koliko bih mogla dobiti po epizodi? Petsto eura? Tisuću? Koliko bih samo problema riješila s deset tisuća eura na računu!

Sjetila sam se da sam obećala Frederiku poslati sinopsis pa sam sjela za računalo. U mom elektronskom sandučiću već je bio njegov mail – kao što je i obećao, poslao mi je ogledni scenarij sa zadnjeg filma na kojem je radio kao asistent. Baš dobro, pomislila sam – prvo ću to pročitati, a od sutra počinjem pisati svoj scenarij, živjeti svoj „Tuđi život“, od stranice do stranice. Tek su mi se tada slegnule sve impresije dana i tek sam tada shvatila da mi se događa nešto novo i da je preda mnom vjerojatno najveći profesionalni izazov u životu. Mislim da je to bio trenutak kad sam odlučila ne samo da ja to mogu, nego i da ću to napraviti kako treba. Obuzelo me neočekivano uzbuđenje vezano za sve ono što će tek uslijediti. Razveselila sam se sebi, pisanju u koje ću se upustiti, malim i velikim stvarima koje me čekaju, životu kao takvom. Ako postoji savršen soundtrack za takvo stanje, onda je to svakako glazba Janis Joplin. Njezino suptilno divljaštvo u trenucima radosti poklopi se s mojom potrebom da vjerujem kako uvijek, ali uvijek, moramo slušati svoje srce i svoj unutrašnji glas. Oh Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz? My friends all drive Porches, I must make amends, pjevala sam zajedno s Janis. Boca koju smo Frederik i ja ispraznili poslužila mi je kao mikrofon. Worked hard all my lifetime, no help from my friends, so oh Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz? Plesala sam po stanu. Maknula sam gumicu iz kose da mogu njome mahati kao Janis. Oh, Lord, won’t you buy me a night on the town? I am counting on you, Lord, please don’t let me down. Pojačala sam zvuk do kraja, toliko da više nisam čula ni vlastiti glas. Janis i ja pjevale smo iz petnih žila, uvjerene da je sporazum s bogom već postignut i da nas crveni mercedes benz čeka dolje, na ulici, s ključevima u bravici, obrubljen velikom crvenom mašnom koju ćemo razvezati prije prve vožnje. Svijet je bio naš, samo je trebalo prići i uzeti ga. Zadnji sam se put tako euforično osjećala kad sam odlučila da se, nakon što sam napustila Gorana, neću vratiti roditeljima. Zahvaljujući oglasima u „Vremenu“ koji su mi bili dostupni prije nego običnim čitateljima, pronašla sam podstanarski stančić u kojem ću prvi put u životu živjeti sama, a u prvoj noći koju sam tamo prespavala, uz Janis sam na isti način vjerovala da su izazovi moja specijalnost i da mogu sve što poželim.

Zanimljivo, ali u toj euforiji, ne znam zašto, pao mi je na pamet Netko. Zapitala sam se gdje je sad i bih li ga mogla potražiti u predsoblju. Bilo je tek šest sati, a ja sam se morala ravnati po Ireninom vremenu. Nije logično da udana žena i majka koja radi poslijepodne bude na chatu u to vrijeme. Morala sam odgoditi chat do kasnih večernjih sati, kad stavim djecu na spavanje.

Leon, koji je iz svog stana čuo da sam pojačala Janis do daske, došao je provjeriti je li sve u redu. Ponekad sam pomišljala da su Leona angažirali i u stan do moga smjestili moji roditelji kako bih imala nadomjestak za njihovu brigu. Iako oni više nisu mogli kontrolirati što jedem, koliko spavam, pušim li, na što sam potrošila plaću i jesam li u vezi, Leon im je bio dostojna zamjena. Kako ne bih ni dobila priliku pomisliti da u njegovoj brizi ima kakvih muških primisli, već na našem prvom susjedskom upoznavanju svečano me obavijestio da je gej, i da je upravo prekinuo dvogodišnju vezu nakon koje treba podulji emocionalni predah. Kad se uvjerio da je, barem naizgled, kod mene sve pod kontrolom, vratio se u svoj stan gdje, kako me obavijestio, mijenja raspored namještaja u skladu s feng-shui pravilima, jer je shvatio da se jadna chi energija u dnevnoj sobi muči cirkulirati.

Scenarij koji mi je poslao Frederik bio je dozlaboga dosadan. Pročitala sam trideset stranica i odustala. Upozorio me na to, ali bilo je korisno iz tehničkih razloga, na što me također upozorio. Priča me zapravo nije zanimala, pogotovo stoga što se radilo o povijesnoj faktografiji koja je meni, općenito, tema za ignoriranje. Osim toga, u mom danu bilo je već previše fabule. To više nije bio dan, nego zgusnuti koncentrat duljeg razdoblja uguran u vremenski okvir od jutra do večeri. Svako bonus zbivanje bilo bi čisti višak.

Odlučila sam čitati. To uvijek pomaže. Tuđi svijet u kojem ne moram biti emocionalno angažirana. Uzela sam „Priču o M.“ i vratila se u krevet. Bolje reći u madrac, jer krevet još nisam ni imala. Mojih tridesetak kvadrata zbog kojih sam se prije godinu dana uvalila u dužničko ropstvo još uvijek je zjapilo nenamješteno – imala sam samo radni stol napravljen od poveće panel-ploče naslonjene na noge od cigli, rabljeni kauč iz Lucijine podstanarske sobe koji mi je poklonila kad se preselila Fabijanu i madrac koji je iz mjeseca u mjesec čekao da skucam novac za ostatak kreveta. Knjige su posvuda naokolo bile poslagane uza zidove, a odjeća obješena na vješalicama poredanim uzduž debele metalne šipke koju mi je Frederik prokrijumčario iz garderobe filmskog studija. Da mi mama i tata za useljenje nisu poklonili kućanske aparate, rublje bih vjerojatno prala na ruke, a namirnice držala u vrećicama na prozorima kao studenti u domu na Savi.

Udobno sam se nalaktila na jastuk i vratila se knjizi sa zečićem na naslovnici. Čim sam počela čitati, naišla sam na M.-ine rečenice koje su me vratile svim onim mislima o paralelnim svjetovima u koje sam se toga dana neočekivano uplela. U romanu koji sam čitala M. je upravo Prijatelju izlagala svoju teoriju svjetova, po kojoj se ne može živjeti i u napisanome i u stvarnome. U jednom od ta dva svijeta treba, tvrdila je M., upisati pauzu.

Sviđale su mi se sve te metafore koje sam mogla iz knjige preseliti u vlastitu stvarnost koja je odjednom počela nalikovati romanesknoj fabuli. Plutala sam u tom svom malom privatnom postmodernizmu poput izgubljene junakinje o čijoj sudbini pisac još nije odlučio i mislila kako je, bez obzira na sav taj prijeteći literarni kaos koji me obuzima, divno da sam baš tu gdje jesam, u nepredvidivoj budućnosti paralelnih svjetova u koje sam nenamjerno zakoračila.

Svijet a): moj život.
Svijet b): Irenina priča.
Svijet c): virtualna stvarnost, u kojoj se Irenin i moj svijet isprepliću.