Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

POD IZLIKOM ISTRAŽIVANJA

Nisam mogla dopustiti da Irena upozna Nekoga prije mene. Morala sam prva saznati kako je to krenuti na susret s nepoznatim muškarcem u kojeg si se na neviđeno zaljubila. Morala sam osjetiti taj nemir, i strah, i uzbuđenje prije nego napišem prizor u kojem se oni prvi put sastaju. Sve ono drugo mogla sam izmaštati jer se meni i Nekome po svoj prilici nikad neće dogoditi. On mi neće kuhati večeru, neće me odvesti u svoj veliki bijeli krevet i ljubiti kao da mu o tome ovisi život, ali zato mogu prije Irene proživjeti barem onaj trenutak u kojem se virtualni i stvarni život prvi put pomiješaju. A onda, nakon te kratkotrajne prednosti, jedine koja mi je na raspolaganju, morat ću jednom zauvijek prestati živjeti Irenin život i reći Nekome pravu istinu o sebi.

Jednostavno sam odlučila, onako kako znam odlučiti kad zabranim sebi sve sumnje u vlastitu odluku. Odlučila sam i to da nikome neću reći što namjeravam kako me netko ne bi pokušao spriječiti da upoznam Nekoga. Ni Tini, ni Frederiku, ni Dunji. Vjerojatno bi me samo Jadran podržao, zalažući se za uvjerljivost prizora u scenariju. Obavit ću to u tišini svoje spisateljske izopačenosti za koju ni od koga nisam mogla očekivati potporu.

Kako to uvijek biva kad se poželimo sakriti od svijeta, svijet nas odluči potražiti. Zazvonio mi je telefon. Bio je to Jadran.

– Hej… što radi moja scenaristica?

– Scenaristica piše, kao što je i red.

– Na kojoj si epizodi? – pitao je, i to je zvučalo više kao šala nego kao pitanje na koje je očekivao odgovor.

– Na trećoj. Što ne znači da su prve dvije gotove. Sve su to zasad samo skice. Morali bismo se naći, unijela sam neke izmjene u priču.

– Izmjene? Nemoj mi reći da je Irena odlučila da neće prevariti muža? – uplašio se.

– Ma ne, samo će ga prevariti ranije nego što smo mislili.

– E to je već nešto. To mi se sviđa.

– Pričat ću ti.

– Ali prije mi pošalji što imaš, da bacim oko bar malo. Kad se vidimo?

– Ne znam. Nazvat ću te. Malo sam luda od toga. Uzela sam bolovanje. Ne znam, možda sutra – trabunjala sam pokušavajući predvidjeti koliko ću dugo skupljati hrabrost za susret s Nekim i kad bi se taj susret mogao dogoditi.

– Gle… Sutra možda neću moći. Nalazim se s Dunjom – pohvalio se gotovo sramežljivo.

– Oho! Trebam li se zabrinuti?

– Što bi to sad trebalo značiti? – gotovo se uvrijedio. Morala sam se iskupiti za tu spontanu reakciju uvjetovanu mišlju da bi Jadran i Dunja zbilja mogli završiti zajedno.

– Mislila sam na seriju. Tko zna što će biti od moje priče bude li je režirao zaljubljeni redatelj.

– A… to! Ne brini se. Kad sam zaljubljen, radim bolje nego kad nisam.

Prekinuvši razgovor, nisam više ni djelić misli posvetila Jadranu i Dunji, iako se tu imalo o čemu razmišljati. Ponašala sam se kao jedan od onih opsesivnih manijaka koji u zaključanoj stražnjoj sobici po zidovima lijepe slike obožavane žene i detalje koji ih podsjećaju na nju. To je ona sobica koju u trilerima otkriju kad je već prekasno jer je žena već mrtva, ili gotovo prekasno jer je on danima drži zaključanu. I ja sam se tako zaključala sa svojim likovima i s odlukom da ću upoznati Nekoga, i nitko iz regularnog života nije to smio pokvariti. Trebalo je pred drugima zamesti sve tragove o postojanju te odluke u mojoj glavi, a ako ikad i saznaju, bit će prekasno jer će zločin već biti izvršen.

Podignula sam pogled iznad radnog stola, prema mjestu na kojem je stajao žuti post-it papirić na koji sam prethodne večeri zapisala broj telefona svoje žrtve. Uzela sam mobitel i gotovo već utipkala njegov broj, ali onda mi je nadošla jedna loša misao zbog koje sam ipak privremeno odustala.

Naime, sjetila sam se da je to moj službeni redakcijski broj, registriran u svim mogućim telefonskim imenicima, što znači da Netko za manje od pola minute može saznati kako se zovem i gdje stanujem. Nisam mislila da imam razloga za strah, niti da se radi o nekom manijaku koji će mi život pretvoriti u pakao, ali nisam smjela posve zaboraviti činjenicu da zbilja ne znam tko se krije s druge strane virtualnog zida. Uhvatila sam se, zapravo, za taj oprez više kao za dokaz da nisam potpuno poludjela i da ipak držim konce u svojim rukama. On mi je na neki čudan način dokazivao da nisam posve izgubila razum. Odlučila sam nazvati, ali bit ću dovoljno pametna da to ne učinim sa svog broja. Drugi broj nisam imala, ali to nije bio nikakav problem. S onolikim novcem na računu mogla sam si priuštiti malo ulaganje u istraživanje za seriju. Usudila sam se to nazvati istraživanjem, iako je moje ponašanje odavalo sasvim drugu vrstu opsesije.

Nošena tom „istraživačkom“ strašću, navukla sam na sebe prvu odjeću što mi se našla pri ruci, obukla kaput i odjurila do kioska kupiti mobilni paket s novim brojem. Stotinjak kuna – to je zbilja beznačajno ulaganje kad se radi o ljubavnom životu! Kupila sam i cigarete, zlu ne trebalo.

Vrativši se kući, izvadila sam iz mobitela karticu i umetnula novu. Otvorila sam cigarete, zapalila jednu, povukla nekoliko dimova i hrabro zaključila da više nemam što čekati. Kad sam utipkala prve tri znamenke, začula sam zvono na vratima. Stvarnost se zbilja voli umiješati baš kad je nastojimo ignorirati!

Pred vratima je stajao dostavljač City Expressa.

– Sara Lukas? – pitao je, držeći u ruci veliku žutu omotnicu.

– Ja sam.

– Imate pošiljku – rekao je ravnodušno, i tutnuo mi neki obrazac na potpis.

Kad normalni ljudi dobiju pošiljku, otvore je i pogledaju što je unutra umjesto da se uzalud pitaju što sadržava. Ja sam se pitala što je. Nagađala sam, iako nisam imala nikakvog materijala za nagađanje. Poučena svim neobičnim događajima koji su obilježili protekli tjedan, promatrala sam omotnicu sa zebnjom, strepeći nad mogućim neugodnim sadržajem koji bi me još mogao iznenaditi. Sa stražnje strane omotnice nije bilo nikakvog znaka o pošiljatelju.

Zapalila sam novu cigaretu i buljila u omotnicu kao da će eksplodirati ako je otvorim. Kad su računi i reklamne poruke jedino što inače pronalaziš u poštanskom sandučiću, onda ovakvu pošiljku ne uzimaš zdravo za gotovo, pogotovo kad ti se svjetovi kojih do jučer nije bilo u tvom životu opasno isprepletu. Bila sam na rubu odluke da pozvonim Leonu kako bih imala svjedoka pri otvaranju pisma, ali na vrijeme sam shvatila koliko bi to bilo blesavo. Ugasila sam cigaretu i pažljivo odlijepila desni rub omotnice.

Unutra je bilo pet fotografija i pisamce od Jana. Zapravo ne pisamce, nego neki citat koji je stavio u navodnike, ne navodeći autora:

„Nečemu, bilo čemu, bilo kako, bilo gdje, ma kako se zvalo kažem, mi se odnekle poznajemo; ono šuti, ne daje znaka, a ja znam da se nisam prevario.“

„Pozdrav, Jan Vinter“, pisalo je na dnu papirića.

Pogledala sam fotografije.

Na prvoj smo bile Tina i ja. Fotografija je zbilja bila prekrasna. Bez obzira na sve vrijeme koje smo provele zajedno, nismo imale tako lijepu zajedničku fotografiju. Morala sam priznati da je Jan iz one zbunjujuće situacije pred ulazom u kazališnu dvoranu nekom čarolijom uspio izdvojiti baš taj trenutak u kojem je sve suvišno bilo izbrisano, nakon čega je na fotografiji ostala samo Tinina i moja bliskost vidljiva u zajedničkom smiješku koji smo mu tada uputile.

Na drugoj fotografiji bila sam sama. Samo moje lice i kosa u krupnom planu. Nisam uspijevala dozvati u sjećanje trenutak u kojem je ta fotografija nastala. Možda poslije predstave, dok nas je Jadran vukao naokolo upoznajući nas s ljudima? Ili možda prije predstave, dok još nisam ni znala da je Jan tamo? Vjerojatno prije, jer sam se na fotografiji smiješila, nesvjesna činjenice da me netko promatra. Ta fotografija je izazivala u meni misao da sam lijepa, iako nisam imala običaj tako misliti o sebi. Nikad si nisam tepala tim riječima, ali Jan me tako interpretirao.

Na trećoj fotografiji bila je samo kosa. Ne moja kosa, nego Irenina, odnosno Marlenina. Naježila sam se pri pogledu na tu fotografiju. Obuzeo me čudan osjećaj da je Jan u stanju čitati moje misli i osjećaje. Kako je mogao znati koliko me je ta kosa potresla one večeri? U kakvom je dosluhu taj čovjek sa situacijom koju proživljavam, i kako je znao, od svih detalja koji su mu bili na raspolaganju, izabrati baš tu kosu kad je odlučivao koje će mi fotografije poslati?

Na četvrtoj fotografiji bio je prizor iz predstave, ali snimljen na potpuno neuobičajen način. U prednjem planu bili su Hamlet i njegova majka Gertruda, ali više kao obrisi, zamućene siluete koje ne privlače pozornost, a iza njih na odru je ležala Ofelija, s raspuštenom kosom za koju sam još tijekom predstave zaključila da bi je mogao doživjeti jedino neki dobar fotograf sa smislom za detalje. Naravno, i ta me asocijacija uznemirila.

Na petoj fotografiji bile smo Marlena i ja. Irena i ja. Autorica i njezin izmišljeni lik u stvarnoj situaciji. Još jedna zahtjevna misao stavljena pred moj izmrcvareni um zaražen likovima, različitim svjetovima i analogijama koje je bilo sve teže povezati.

Nakratko sam zaboravila da sam namjeravala nazvati Nekoga. Monopol nad mojim mislima preuzeo je Jan i njegova pošiljka. Svidjela mi se ta njegova gesta, premda je unijela višak nemira u moj dan. I ta rečenica koju mi je poslao uz fotografije, poetska a opet puna samopouzdanja, otkrivala mi ga je u novom svjetlu, kao nekoga tko ima povjerenje u svoj unutrašnji svijet i tko ima hrabrosti stati iza njega. Bila sam previše ponosna da bih radikalno promijenila svoj stav prema njemu, ali pošiljka se tako dobro uklopila u granicu među svjetovima na kojoj sam balansirala, da sam morala priznati da se njegovi postupci u moj život uklapaju bolje od mnogih drugih situacija za koje sam mislila da ih sama kreiram i kontroliram.

Iznenadna promjena raspoloženja prema Janu dovoljno me zabrinula da primijenim svoj trik odgađanja nepoželjnih misli. Dobro, poslao mi je fotografije, lijepe su, i to je sve što trenutno želim misliti o njemu. Uzela sam fotografiju na kojoj smo Marlena i ja i pričvrstila je na pano iznad radnog stola, na kojem su stajale sve bilješke za „Tuđi život“ i podsjetnici na nenapisane scene. Zahvaljujući Janu, imala sam i taj podsjetnik na svoju virtualnu suparnicu i junakinju serije, i mogla sam je stalno imati pred očima dok pišem o njezinom životu.

Sjetila sam se da sam obećala Marleni poslati svoj sinopsis pa sam to i učinila. Napisala sam joj pisamce u kojem napominjem da će u scenariju biti nekih izmjena u odnosu na priču koju joj šaljem, i molila je da nakon čitanja slobodno pošalje i svoje prijedloge i ideje. Na kraju sam još napisala nekoliko lijepih rečenica o njezinoj ulozi u „Hamletu“, prešućujući njezinu sličnost s mojom zamišljenom Irenom.

Možda je taj zadatak bio samo još jedan povod da izbjegnem razgovor s Nekim, odgođen zbog iznenadne pošiljke. Odgađala sam, ali nisam zaboravila da sam odlučila. Vratila sam se papiriću na kojem je bio zapisan njegov broj. Naposljetku – sama sam, nedostupna tuđim sumnjama i prijekorima, i samo o meni ovisi hoću li napokon napraviti taj korak. Osim mene i Nekoga, nitko neće znati, a on ne zna tko sam ja. Činilo se tako jednostavno.