Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

DUPLA KAVA I ZELENI ČAJ

Redatelj je sjedio uz prozor s pogledom na zgradu Hrvatskog narodnog kazališta. U desnoj ruci držao je cigaretu, a u lijevoj neku knjigu kojom je namjeravao ili: a) skratiti vrijeme mogućeg čekanja, ili: b) ostaviti dojam predanog umjetnika-intelektualca koji nadahnuće katkad otkriva u tuđim nadahnućima. A možda i: c) posuditi neki citat za naš budući razgovor. Približavajući mu se, intuitivno sam osjetila da je u pitanju ipak varijanta „b“. U mojim blic-predviđanjima, takozvanim abeceovima – kako ih je od milja zvala prijateljica Lucija – varijanta „c“ ionako nikad nije prolazila. Ona je uvijek bila samo mali nevjerojatni dodatak bez budućnosti koji je otkrivao moju simpatiju prema pomalo egzotičnim situacijama koje se u stvarnosti, nažalost, nikad ne događaju.

Onako izdaleka, redatelj je izgledao gotovo privlačno: ovlaš razbarušena poluduga kosa, višednevna brada kao naznaka lijenosti izazvane stvaralačkom zanesenošću, djelomično zakopčan sako od tamnosmeđeg samta ispod kojega je virila košulja neke neodređene boje, traperice i blijedoplavi šal nehajno okovraćen. Izgledao je prilično zanimljivo za jednog četrdesetogodišnjaka i da nije u cijelom tom stilskom paketu bilo neke očite poze, mogla bih mirne duše reći da je moj tip. Slaba sam na boemski izgled istinskih kreativaca, ali ovdje, u Kazališnoj, sjedio je tipičan primjerak isforsiranog imidža nehajnog umjetnika u kojem nije bilo ničeg iskrenoga. Čak je i pušio gestom glumljene zagledanosti u vlažnu scenografiju ulice, podižući svako malo pogled s knjige koja mu je u cijelom tom gotovo filmskom prizoru bila najvažniji rekvizit.

Trebala sam mu prići i predstaviti se. On se u ovom slučaju nije morao zamarati prepoznavanjem jer sam ja znala kako on izgleda pa je bilo prirodno da ja obavim identifikaciju. A znala sam jer je on, za razliku od mene, bio afirmiran. Dobro, možda je to ipak pogrešna riječ – nikako se nisam mogla dosjetiti kad je ono bilo kad je zadnji put režirao. Znam da se radilo o dokumentarcu o zagrebačkim parkovima, i moralo je biti prije najmanje četiri godine. Ali zato je bio na svim važnijim kulturnim zbivanjima i uvijek se nekako događalo da ga objektiv kamere ili fotoaparata registrira uz neku doista poznatu osobu uz koju se on u televizijskim prilozima i na fotografijama u tračerskim novinama smješkao kao pravi blizak prijatelj.

Meni se nije tako nasmiješio. Kad sam mu prišla, odložio je knjigu na prazan stolac pored sebe, pružio mi ruku ustajući i uputio mi nedefiniran smiješak koji se na njegovu licu zadržao tek na trenutak. Domahnuo je odmah zatim konobaru koji se stvorio kraj nas dok sam još otkopčavala kaput. Naručila sam zeleni čaj. Nije da ga volim, ali kad ne znam što bih s rukama, čaj mi dođe kao igračka zbog svih onih radnji koje uz šalicu čaja mogu obavljati. Sjeli smo.

– E… pa baš mi je drago… – rekao je.

– I meni – nasmiješila sam se.

– Dakle… „Tuđi život“.

– Mislila sam da bi to bio dobar naslov.

– Da… vidjet ćemo. Vidjet ćemo.

Smješkao se, ali nije gledao u mene, nego u vršak svoje dogorjele cigarete koju se svakog časa spremao ugasiti. Onda je proučavao pepeljaru, kao da u njoj traži zgodno mjesto na kojem će njegov opušak skončati. U tim pokretima, ili u tome što je slutilo na pokret, bilo je neke nedovršene patetike koju kao da nije do kraja uspio razraditi u vlastitom scenariju ponašanja. Zabavljalo me to, zapravo. Kad sam opuštena, sve mi je zabavno. A bila sam opuštena jer mi se gospodin redatelj zahvaljujući svojim gestama i držanju smanjio na svoju prirodnu veličinu pa nisam previše brinula o tome kakav ću dojam ostaviti na njega. Postao je u mojim očima ono što je vjerojatno i bio – Jadran Kirin, prosječan redatelj i prosječan muškarac.

– Nego…

S vremenom ću se naviknuti na te njegove tri točkice na početku svake rečenice. Stavljao ih je uvijek iza prve riječi, i to tako izražajno zastajkujući da ste te tri točkice mogli gotovo vidjeti u sugovorničkom međuprostoru. Doslovce sam se uplašila da će se konobar saplesti o njih stavljajući nam piće na stol. Ipak, nije. Dupla kava i zeleni čaj preživjeli su moju vizualizaciju.

– … ovo ti je prvi sinopsis? I da… mogu ti reći ti? Radit ćemo skupa, nema smisla da se persiramo.

– Ma naravno. Ti je OK. Da, ovo mi je prvi sinopsis.

Izvadila sam filter-vrećicu zelenog čaja iz omota i spremala se bućnuti je u vrelu šalicu.

– Pa… mogu ti reći… odlično! Odlično za prvi put.

– Hvala. Drago mi je da vam se sviđa.

– Hej… da ti se sviđa! – ispravio me žustro, dajući mi tako do znanja da se vi nikako ne smije ispriječiti između nas. A mi smo budući fenomenalan tim koji autorski potpisuje seriju „Tuđi život“.

Gledala sam u svoju šalicu u kojoj su zeleni listići iz filter-vrećice počeli ispuštati neku nezelenu boju. Taj akvarel u šalici načas mi je odvratio pozornost od redatelja i našeg dijaloga.

– Nego… na nekim pojedinostima u priči trebalo bi malo poraditi – umiješao se Jadran u moj čajni impresionistički trenutak.

– Naravno – pogledala sam ga u oči. – Imate li… Imaš li neke konkretne prijedloge?

– Vidiš… ova tvoja Irena… glavna junakinja… dobro si je postavila, ali fali joj mesa. Kad budeš pisala scenarij, moraš stalno na to paziti.

– Mesa?

– Mislim… mesa uvjerljivosti. Njezin je profil na prvu loptu utemeljen: udana žena koju monotonija svakodnevnice i potreba za pažnjom i nježnošću navodi prvo na virtualni, a onda na stvarni preljub… sve to štima, sve je dobro postavljeno, ali treba uvjerljivo dočarati taj svijet da bismo u njega povjerovali. Čitajući sinopsis, nisam se mogao oteti dojmu kako ti je taj svijet potpuno nepoznat i stran, da ništa od svega toga nisi doživjela, upoznala iz prve ruke.

– I nisam. Nikad nisam bila udana, ne znam kako je to prevariti muža, i ne tražim ljubavnike na internetu – požurila sam objasniti.

– Možda bi trebala – dodao je Jadran ozbiljno.

Budući da je to izgovorio bez uobičajene tri točkice, zazvučalo je drukčije, uvjerljivo zbog spontanosti kojom je izrečeno.

– Recimo… ona situacija u njezinu domu, kad servira večeru svojim ukućanima. Nakon te večere ide prvi put u stan svog ljubavnika.

– Da? – upitala sam, sad već ozbiljno iznenađena činjenicom da je on pažljivo pročitao sinopsis, i da je analizirao sadržaj razmišljajući o tome što bi trebalo poboljšati.

– Čovječe… nemoguće je da ona bude onako kul. Mislim… žena za koju znamo da nije po prirodi promiskuitetna sprema se prevariti muža, što može razoriti svijet kakav poznaje, a u prizoru koji prethodi tom kobnom susretu ona smireno servira klopu svojoj slatkoj dječici i svom mužu koji je svinja samo po tome što joj ne posvećuje dovoljno pažnje i vremena! Da bi ostala pozitivka, da bi je gledatelji i dalje voljeli kao u prve četiri epizode, moraš joj dati tu dimenziju emocionalne patnje koju proživljava jer će se sat vremena poslije poševiti s nekim tipom!

Izgovorio je sve to u dahu, grozničavo, gotovo vičući na mene, u redateljskom zanosu koji me nakon svih onih neprirodnih gesta i polurečenica nemalo iznenadio. Jadran je u mojim očima tada postao živo ljudsko biće, a ne tek slika koju je o sebi nastojao stvoriti. Čak sam se i malo sažalila nad njim jer mi je prošlo kroz glavu kako on u sebi vjerojatno osjeća kreativnu energiju kojom bi mogao realizirati u najmanju ruku „Twin Peaks“, a sad cijeli taj potencijal mora usmjeriti na nekakav tamo „Tuđi život“ scenaristice debitantice. Bilo je prigodne simbolike čak i u naslovu serije jer i on sam, eto, zapravo živi nečiji tuđi život – život koji životu kakav zaslužuje nije niti do koljena.

– Dobro, i što predlažeš? – upitala sam svog nesuđenog Davida Lyncha.

– Okusi to – rekao je, opet bez trotočja u izgovoru.

– Što da okusim? Preljub? Za to bih trebala prvo imati regularnog ljubavnika. Muža. Dečka. Nekoga.

– Mislim… osjeti sve to izbliza. Ubaci se među te ljude, pronjuškaj malo po chatovima, po tom virtualnom neredu koji je tvoju gospođu Serdar odveo u tuđi krevet.

– Zanimljivo… nije mi to palo na pamet.

Jadran se samodopadno nasmiješio. Ne znam je li likovao nad svojim prijedlogom koji me tako ozbiljno zaintrigirao, ili zbog tri točkice kojima me za tako kratko vrijeme uspio zaraziti. živnuo je i počeo slikovito vizualizirati što bih trebala učiniti u potrazi za pravim nadahnućem.

– Vidi… logiraš se u neki chat room, potražiš neku stvarnu Irenu i sprijateljiš se s njom, a onda prišiješ našoj Ireni sve te stvarne osjećaje i situacije. Ili potražiš nekog prevarenog muža, nekog stvarnog rogonju koji će ti pomoći da našeg Vladu malo uljudiš. Ništa ne gubiš jer nitko nikad ne sazna tko si, a cijela priča može puno dobiti na uvjerljivosti. Što kažeš?

– Ima nešto u tome, ali mi zvuči kao ozbiljno istraživanje – rekla sam cijedeći limun u svoj zeleni čaj sumnjive boje.

Jadran je palio novu cigaretu.

– Gledaj… svakom pravom djelu prethodi ozbiljno istraživanje. Kako si uopće došla na ideju za ovu priču?

– Lektorirala sam članak o internetskim vezama za novine u kojima radim. Shvatila sam da se to događa oko nas, svaki dan.

– Samo… shvatiti nije isto što i osjetiti, ha?

Čaj je imao okus metvice. Osjećala sam taj okus jednako snažno kao i činjenicu da je Jadran u pravu.

– Da, u ovom slučaju shvatiti je samo pretpostaviti. Morat ću posvetiti tome dosta vremena…

– Slušaj… to je tvoja priča. Ti potpisuješ taj scenarij. Ako trebaš provoditi šest sati dnevno na chatu kako bi ušla u emocionalno stanje Irene Serdar, učini to. Napravi sve što trebaš da napišeš dobru priču.

– Zašto misliš da ja to mogu? – upitala sam ga gotovo bezobrazno izravno, kao da se znamo sto godina i kao da točno znam koji će mu mišić na licu zatitrati ako pokuša lagati.

– Zato što se to vidi u tvom sinopsisu! Imaš dara za priču, imaš nos za filmske situacije. Svemu tome nedostaje još samo malo životnosti, malo mesa, a sve ostalo je pitanje tehnike. Svatko tko je iole pismen može pobacati akciju na lijevu, a dijaloge na desnu stranu kartice. A ovo što si ti ponudila u sinopsisu… e to ne može baš svatko – izgovorio je žustro, svadljivo se protiveći mojoj nesigurnosti i, što se njega tiče, sramotnoj ideji da uopće posumnjam u svoj autorski potencijal.

Gotovo sam osjetila poriv da ga zagrlim. Učinio je da povjerujem u sebe i da shvatim da je jedina osoba koja dovodi u pitanje moju sposobnost da napišem taj scenarij – ja, osobno. Za mene u tom času više ne bi učinila ni Louise Hay sa svim svojim priručnicima za samopomoć i seminarima za razvoj samopouzdanja.

– Uostalom… i ja ću sudjelovati sa svojim idejama, ako se slažeš. Naravno… ako si ti za da ja to režiram – dodao je još kako bi definitivno zapečatio naš savez, kreativnu simbiozu u kojoj je talent neupitan, a sve ostalo što uvjetuje uspjeh spada u područje vanjskih okolnosti. I, možda malo, rasporeda zvijezda.

Preostalo mi je samo da se nasmiješim kako bih taj savez i sama blagoslovila.

Onda se raspričao… o tome kako stoje stvari u filmskim produkcijama – on ima puno iskustva s tim i neka se ja ništa ne brinem, on će me uputiti u sve što trebam znati; i baš mu je drago da sam takva kakva jesam, misli da ćemo odlično surađivati; i on se baš veseli tom projektu ne samo zato što duže vrijeme nije radio, nego i zato što mu je priča mrak, i sinopsis je odličan; i baš je dobro da su u „Kadru“ prepoznali stvar.

Postajao mi je sve više nekako benigno simpatičan. Onako… kao ljudi kod kojih najviše volite činjenicu da uopće postoje, bez obzira kako će se ta činjenica odraziti na vaš vlastiti život.

Kad je ispio svoju duplu kavu do kraja i spustio šalicu na tanjurić, zazvučalo je drukčije od spuštanja šalice dotad, kao zvonce za kraj školskog sata. Razmijenili smo brojeve mobitela, dogovorili se da ćemo se čuti čim bude kakvih novosti, i ja sam već bila na nogama, u kaputu, spremna za početak ostatka tog dana u kojem je sve započelo.

Hodajući preko kazališnog trga prema svom autu u Deželićevoj, nastojala sam cijeli taj razgovor i impresije vezane uz njega pospremiti u neki kutak svijesti u kojem će malo odležati dok ih ne budem spremna proživljavati. U iskustvu sa samom sobom naučila sam vrlo važnu lekciju: da s odgođenim mislima puno bolje baratam. Svježi dojmovi većinom su bivali toliko intenzivni i euforični da su često završavali impulzivnim odlukama koje nisu odgovarale pravom stanju stvari. S godinama sam razvila mentalnu vještinu odgađanja misli koje me tjeraju na zaključak za koji još nisam spremna. Usredotočila sam se na smirujući ritam vlastitih koraka i razmišljala o tome jesam li ikad sanjala zeca. U autu me čekala „Priča o M.“, s plišanim zečićem na naslovnici, i ja sam se uhvatila za tu sliku kao za misao koja će me izbaviti od preranog razmišljanja o razgovoru u Kazališnoj. Tako sam privremenim mislima o tuđem literarnom životu na neko vrijeme odgodila misli o vlastitom.