Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

DUHOVNI LEPTIRIĆI

Kad sam se ujutro probudila, Irena je bila prvo na što sam pomislila. Podsjetilo me to na ustreptalost zaljubljenosti. Leptirići nisu bili u trbuhu nego u mojoj glavi, ali bili su tu i ja sam im se razveselila. Još prije prve jutarnje kave uključila sam laptop da se uvjerim u postojanje tog tuđeg života koji sam sinoć počela ispisivati. Bio je tamo, crno na bijelo, kao dokaz da nisam, odnosno jesam, izmislila njegovo postojanje.

S nekim posve novim osjećajem obavila sam jutarnje tuširanje i spremanje za izlazak. U deset sam trebala biti u „Kadru“. Kad sam se spustila u prizemlje, na sve moguće načine spremna za dan koji me očekuje, obuzeo me takav polet da sam poželjela otpješačiti do centra, ali znala sam da bih u tom slučaju zakasnila na sastanak. Osim toga, u torbi sam imala „Priču o M.“, što je bio dovoljan razlog da se veselim vožnji. Uključila sam se u kolonu automobila na glavnoj ulici, izvukla knjigu iz torbe i u prvoj brzini pratila spori ritam kolone čitajući. M. je letjela prema Čileu i pisala dnevnik u kojem je opisivala kako prijateljicu poznaje kao samu sebe, kako je ona neprestano posjećuje u snovima i kako joj ujutro treba sat vremena da si objasni što je od onoga što doživljava san a što nije. Kad bi mogla svoj san prijaviti na policiju, učinila bi to – toliko joj je smetala ta prisutnost druge osobe u njezinu životu, koja se na neobjašnjiv način miješala s njom i besramno boravila u njezinoj koži. Ne treba posebno naglašavati koliko su me oduševljavale sve te analogije koje sam pronalazila u knjizi koju sam počela čitati baš onoga jutra kad se priča s „Tuđim životom“ pokrenula. Toliko sam uživala u tim podudarnostima da sam potpuno zaboravila na semafor. To samo po sebi uopće nije bilo čudno. Čudno je bilo to da je na semaforu, na kojem se zeleno svjetlo već odavno upalilo, iza mene bio zeleni golf, s istim onim vozačem od jučer! Ne samo da je bio iza mene, nego uopće nije trubio, kao da mu nimalo ne smeta što je na semaforu zaglavio zbog mene. Trubio je onaj iza njega, i to je bio zvuk koji me prenuo iz čitalačkog zanosa. Odložila sam knjigu na suvozačko sjedalo, proučavajući u retrovizoru lice vozača zelenog golfa. Mogao bi biti u srednjim tridesetima, ako se takvo što uopće može definirati u retrovizoru. Tamna razbarušena kosa, živahne oči i pune usne – bilo je to sve što mi je bilo na raspolaganju u tom malom zrcalu jer je njegov odraz u retrovizoru morao proći cenzuru dvaju automobilskih stakala što su nas dijelila.

Vidio je da ga promatram u retrovizoru, i pogledi su nam se sreli. Na trenutak, samo na trenutak, pomislila sam da bih mogla razumjeti Dunju i njezine priče o kemiji koju možeš uspostaviti na semaforu. Odmah zatim, počela sam se grozničavo pitati zašto se ponovno našao iza mene na cesti. To je čak i za mene, koja ne vjerujem u slučajnosti, bilo previše. Ulovila me panika. Tko je on? Slijedi li me? Ako me slijedi, zašto to čini? Je li mi život u opasnosti? Čega se trebam bojati? Što da učinim?

Zeleno svjetlo trajalo je još dovoljno dugo da sam prošla, nadajući se da on neće. Prošao je kroz žuto. Treći čovjek, onaj koji je trubio, ostao je na semaforu. Vozila sam Zagorskom, a zeleni golf bio mi je za petama. Pogledi bi nam se povremeno sreli u retrovizoru i ja sam grozničavo razmišljala što učiniti. Htjela sam nazvati Tinu, ali plašila me njezina sklonost mračnim predviđanjima. Sjedište „Kadra“ bilo je u Draškovićevoj ulici, što znači da me čekao još cijeli zeleni val s uljezom iza sebe.

Grčevito sam se držala volana i u retrovizoru provjeravala stanje stvari. Usput sam nagađala. Vozač golfa je: a) manijak koji po navici slijedi žene služeći se metodom slučajnog odabira; b) netko koga je netko drugi iz nekog razloga angažirao da me prati; c) lik iz neke moje nenapisane priče, koji sam izmislila onako kako sam izmislila Irenu. Ni jednu od tih pretpostavki nisam mogla racionalizirati. Je li to neka kazna za užitak koji sam osjetila zaranjajući u svijet svoje izmišljene junakinje? Koliko god sam uživala u neobjašnjivome, ovo nikako nije bila situacija koju bih rado proživljavala.

Približila sam se Draškovićevoj, a golf je još uvijek bio iza mene. Sabrala sam se shvativši da se bliži trenutak kad ću se zaustaviti, a onda… onda se situacija nekako mora raspetljati. Molila sam se za slobodno parkirno mjesto kako agonija ne bi potrajala dulje nego što mogu podnijeti. Čim sam skrenula u Draškovićevu, s desne strane primijetila sam slobodno mjesto. Dala sam žmigavac, a on je stao i pustio me da se parkiram. Bojala sam se osvrnuti da vidim je li još uvijek tamo, a onda sam u malom retrovizoru s lijeve strane primijetila kako je produžio dalje. Ipak, nisam bila sigurna smijem li odahnuti. Sjedila sam još neko vrijeme u autu nastojeći se smiriti. Tad sam već bila više ljuta nego zabrinuta. Kako se usuđuje, taj cestovni nasilnik, remetiti onaj sklad s kojim sam jutros krenula u dan? Kako se usuđuje rastjerivati moje duhovne leptiriće? Ne želim se ni zbog čega brinuti, sad kad imam odgovornost prema tom tuđem životu, sad kad moram s Irenom proživjeti emocionalna previranja koja sam joj namijenila. Drznik u zelenom golfu nije imao pojma na koga se namjerio. Odlučila sam sve, do zadnjeg atoma svoje mentalne energije, uložiti u nastojanje da se vratim u prvobitno stanje jutra i da zaboravim cijeli taj slučaj koji me pokušava uznemiriti. Ako je lik iz „Priče o M.“ u pravu, neki se svjetovi privremeno mogu isključiti. Upišeš pauzu i to je to. Baš to sam odlučila učiniti.

Kad sam izašla iz auta, golfa više nije bilo na vidiku. Obzorje su razblažile pahulje prvog snijega koji je, iako je po kalendaru bio opravdan, počeo padati mimo mojih očekivanja, prije nego sam ga uspjela isplanirati. Meke i suhe pahulje prijateljski su mi se lijepile za kosu, i odmah sam odlučila taj iznenadni impresionistički trenutak shvatiti kao dobar znak. Zbog tog sam snijega postala svjesna vanjskog svijeta, života ulice, drugih ljudi i vremena. Pogledala sam na sat i s olakšanjem zaključila da ću na sastanak u „Kadru“ stići na vrijeme.