Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

IN VINO VERITAS

 

Kad su Irena i Vlado otišli na spavanje, meni je zazvonio mobitel. Bio je to Frederik. Kao i obično, nazvao je u pravi čas.

– Frederiče, spasi me od tuđih života i vrati me u moj vlastiti – zavapila sam čim sam se javila.

– Dobro, kad se vidimo? – upitao je smireno, kao da je i nazvao samo zbog toga što je naslutio da me treba spašavati.

– U Mjestu, za pola sata? – predložila sam, nadajući se da će mu to odgovarati. Trebao mi je vanjski svijet. Trebao mi je prijatelj.

– Dogovoreno – rekao je. – Bit ću tamo i ranije.

Mjesto je naš omiljeni kafić, na pola puta između njegova i mog kvarta, koji smo otkrili kad smo tražili kompromis u kilometraži koju trebamo prijeći da se vidimo.

– Ako inzistiraš na ravnopravnosti, ne možeš očekivati da ću ja uvijek dolaziti u tvoj kvart. To je komotno i sebično – provocirao me tada i ne sluteći da bih se mogla složiti s njim. Ideja o traženju našeg kafića na pola puta postala nam je toliko zabavna da smo sljedeća dva tjedna proveli obilazeći kafiće u kvartu za koje smo na karti precizno izračunali da su jednako udaljeni od mog i od njegova stana. Frederik bi mene pozvao u neki kafić koji je pronašao, ili bih ja pozvala njega u neki drugi, i onda bismo se našli na tom mjestu da zajedno odbacimo ili potvrdimo mjesto svojih budućih susreta. Imali smo čak i malu bilježnicu u koju smo upisivali nazive istraženih kafića, ocjene i samo nama razumljive oznake uz kategorije koje smo postavili kao odlučujuće. Da smo s takvim žarom planirali kakvu revoluciju, okrenuli bismo svijet. Kafiću koji bi netko od nas dvoje predložio uvijek je nešto nedostajalo: ili nije imao terasu za tople dane kad smo željeli sjediti vani, ili su u njemu puštali krivu glazbu, ili se nekome od nas dvoje jednostavno nije sviđao ambijent, konobar ili kava koju su tamo kuhali. Tako je bilo sve dok Frederik nije sasvim slučajno, u slijepoj uličici u kojoj je završio jer nije bilo slobodnih parkirnih mjesta pred jednim drugim kafićem koji je želio pogledati, otkrio Mjesto. Odmah me nazvao i svečano izjavio da, što se njega tiče, Mjesto ima najviše ocjene po svim našim kriterijima, i neka izvolim hitno doći jer je siguran da je potraga završila. Što se mene tiče, već samo ime kafića je obećavalo.

Uz njegove precizne navigacijske upute bila sam tamo za petnaest minuta i nije mi preostalo ništa drugo nego skinuti mu kapu zbog tog otkrića. Mjesto je po svemu odgovaralo našem ukusu za prostor druženja: udobne fotelje i stolci različitih boja, oblika i veličina, stolovi za kojima se moglo i raditi dođe li do toga da poželimo raširiti tamo kakve knjige, papire i bilješke, stojeće lampe čije smo svjetlo sami mogli regulirati, ljubazni konobar koji se odmah s nama upustio u razgovor s mjerom koja nije prelazila granicu pristojnog interesa, ugodan džez uz koji se moglo mirno razgovarati i luckaste šalice za kavu koje odmah poželiš ponijeti kući da ti uljepšaju početak dana. No dovoljno sam dobro poznavala Frederika da bih znala što je bilo presudno u njegovom oduševljenju Mjestom – na stoliću pored šanka stajao je pravi pravcati gramofon, koji nije služio tek kao ukras nego se glazba u kafiću puštala isključivo s njega. Frederik je, jednakim žarom kojim je odbijao televiziju, frktao i na sve novije nosače zvuka koje nam je donijela civilizacija, i u svojoj je glazbenoj kolekciji imao isključivo gramofonske ploče. Kad smo tamo prvi put popili piće, zauvijek smo zatvorili i zapečatili svoju bilježnicu s evidencijom traganja za idealnim kafićem i potvrdili svoju odluku laganim pijanstvom koje bi, da smo imali više novca, uzelo puno više maha.

Ovaj put smo imali novca.

– Ja častim – rekla sam čim smo sjeli za svoj omiljeni stol u separeu. – I pijemo alkohol, tek toliko da znaš – zaprijetila sam ne dajući mu priliku da bira.

Kad je čuo da je ugovor potpisan i da je predujam već na računu, znao je da nam pijanstvo ne gine. Naručili smo butelju terana i, čim je stigla, kucnuli smo se za dobar život „Tuđeg života“. Imala sam mu toliko toga reći o svojim paralelnim svjetovima i o načinu na koji ih proživljavam, ali bilo mi je već dosta literarnoga u tom danu. Osim toga, nisam zaboravila da je Frederik zadnji put htio sa mnom o nečemu razgovarati i da zbog „Tuđeg života“ njegov život uopće nije došao na red.

Priču o Julijani započeo je oprezno, onako kako započinje sve svoje priče o vezama, znajući da postoji velika opasnost da bih ga mogla optužiti za nedostatak emocionalne inteligencije, što sam, priznajem, znala činiti. Frederik se najčešće suzdržavao u otkrivanju pojedinosti iz svog intimnog života sve dok ih sam ne bi dovoljno promislio da ih može preda mnom braniti. Zato sam, kad je počeo svoju priču, pomislila da mi je sigurno ne bi ni pričao da već nema svu silu logičnih zaključaka i argumenata koje će mi sad samo podastrijeti i obrazložiti, ne dajući mi priliku da uopće pomislim kako ne vlada situacijom. No, prevarila sam se. Frederik je odjednom bio zbunjen i apstraktan. Ukratko – bio je zaljubljen. Njegove prodorne plave oči, koje su ljudima koji ga ne poznaju znale djelovati hladno, odjednom su zasjale toplinom. Toliko me razveselila ta količina emocija koje je nevješto pokušavao zataškati da sam se u sebi svjesno opominjala na šutnju i puštala ga da priča kako ne bih nekom nedostojnom šalom uprskala njegovu namjeru da mi se povjeri.

– Meni je jasno da je to – to – rekao je nakon što mi je ispričao kako se već neko vrijeme druže, razgovaraju, hodaju, razmjenjuju knjige i ploče. – Nemam nikakvih sumanja. Mislim, siguran sam da bi nam bilo super zajedno – ispravio se, da ne pomislim kako neutemeljeno barata velikim riječima zbog kojih bi jednom mogao požaliti. – Užasno smo slični i slažemo se u toliko stvari da je jednostavno nemoguće da ne završimo zajedno. Jasno je kao dan.

– A ona? – upitala sam oprezno.

– Njoj to još nije jasno, ali sigurno će uskoro shvatiti – objasnio mi je s nekim mirom kakav nikad ne biste pripisali čovjeku koji čeka da žena u koju se zaljubio počne iste takve osjećaje gajiti prema njemu. – Ustvari, mislim da i ona to već zna, samo joj treba još malo vremena da to i prizna.

Iako zapravo ništa nisam shvaćala, podržala sam ga u tom strpljenju. Ne zato što sam mislila da to ima smisla, nego zato što se svaki put kad bi spomenuo Julijanu na njegovu licu pojavljivala ozarenost kakvu nikad prije kod njega nisam vidjela. To je vrijedilo strpljenja na koje se gotovo svečano zaklinjao, malo ohrabren teranom a malo činjenicom da je njegova ispovijed preživjela moju sumnjičavost. Uživala sam u njegovu zanosu i nije mi padalo na pamet kvariti ga bilo kakvim analizama i sumnjama. Ja volim kad se ljudi zaljube. Zaljubljena sam u ljubav. Koliko god se ponekad znalo činiti drukčije, i sebi sam je od sveg srca željela. Željela sam nemir u venama, blistanje kojim je Frederik odjednom zračio, ozarenost koje sam se toga dana nagledala kod Lucije, slatku nesanicu i treperenje iščekivanja do sljedećeg susreta. Željela sam osjetiti sve ono što sam namijenila Ireni, sve to na što su me i Lucija i Frederik podsjetili da i u stvarnom životu postoji.

Kad smo bili pri dnu prve butelje, s razglasa se začula pjesma „I hope that I don’t fall in love with you“ Toma Waitsa i zbog toga smo se oboje još više raznježili. Frederik je počeo još nježnije pričati o Julijani. Ja sam počela nježno misliti o Nekome i bilo je samo pitanje vremena kad ću i naglas to izgovoriti.

– Kakav divan pjesnik, taj Waits – objašnjavala sam Frederiku, kao da i sam to ne zna. – Osjećaš li se i ti plavo kad se zaljubiš?

– Ne znam. Ne zaljubljujem se u bojama – odgovorio je boreći se za još ono malo dostojanstva što mu je ostalo nakon pola boce terana i ispovijedi o Julijani.

– Ja se zaljubljujem plavo – inzistirala sam.

– Kao da znaš! Kad si se uopće zadnji put zaljubila? – provocirao me Frederik.

– Jučer. Prekjučer. Ne znam, ovih dana – baljezgala sam. Nisam se još osjećala pijanom od vina, ali kombinacija vina i svega onoga što sam posljednjih dana proživljavala učinila je da se osjećam opijeno.

Frederik je ustao, odmaknuo se i dobro me promotrio, a onda opet sjeo. Podignuo je obrve i jednostavno čekao objašnjenje koje mu sad više nisam mogla uskratiti.

– Ali to nije prava zaljubljenost – izmotavala sam se. – To je više… virtualno… zapravo apstraktno.

Frederik je prekrižio ruke na prsima i čekao da nastavim.

– Da naručimo još jednu butelju? – pitala sam.

– Naravno. Po jedna za svako zaljubljivanje – rekao je Frederik i dozvao konobara.

– Onda ćemo možda trebati i treću – izletjelo mi je.

– Molim?!? – zgrozio se Frederik.

– Šalila sam se. Doduše, postoji i taj još jedan frajer…

Konobar je donio novu bocu, a ja sam pokušavala iskoristiti situaciju da malo saberem misli i shvatim što uopće želim reći Frederiku. Dok nam je točio vino u čaše, konobar se smiješio sa simpatijom, kao da nam želi poručiti da je pijanstvo u njegovom kafiću poput ispovijedi kod svećenika – možeš se pokazati u svom najgorem alkoholnom izdanju, a on će i sutra i zauvijek šutjeti o tome kao da se nikad nije dogodilo.

– Da čujem, tko su sretnici? – upitao je Frederik čim je konobar otišao.

– Ma ništa značajno. Taj Netko, Irenin virtualni prijatelj… – počela sam mucati.

– Znao sam! – likovao je. – Lijepo sam ti rekao da ćeš zaglibiti i da ćeš nagrabusiti.

– Rekao si da će on nagrabusiti! Ali svejedno je. Nitko neće nagrabusiti jer ja ionako neću prijeći granicu. Osim toga, on je Irenin.

– To ti nije smetalo da se zaljubiš.

– Nisam se zaljubila! Lijepo mi je s njim razgovarati i to je sve.

– Nećeš ga valjda upoznati?

– Sve i da hoću… previše sam već laži izgovorila.

Tek kad sam to rekla Frederiku, shvatila sam koliko sam se zapravo uvalila. Svojim lažnim predstavljanjem već unaprijed sam izgubila svako pravo na Nekoga. Kako bih mu uopće mogla objasniti činjenicu da sam s njim cijelo vrijeme razgovarala kao netko tko nisam? Kao netko tko uopće ne postoji izvan moje imaginacije?

– I sad ti je žao? – pitao je Frederik suosjećajno, vidjevši da je vrag odnio šalu.

– Ma nije. Ustvari ne znam. žao mi je malo. Takve tipove ne srećeš svaki dan.

– Stvarno se vidi da nemaš nikakvo virtualno iskustvo. Treba ti još malo vježaba na internetu – coktao je Frederik.

– Što želiš reći?

– To što se tebi sad čini kao strašan problem, u virtualnom svijetu uopće nije problem.

– Kako misliš – nije problem?

– Ne razgovaraj s njim kao Irena, razgovaraj kao Sara.

– Misliš s novim nadimkom?

– Dobro jutro.

– To mi uopće nije palo na pamet.

– Primijetio sam.

– Ali treba mi njegov dijalog s Irenom, iz toga crpim pola situacija za scenarij!

– Kad već čovjeka iskorištavaš, bar mu se nekako oduži. Nadoknadi mu tu laž nekom istinom. Ne čini mu više nepravada.

– Frederiče, to je još jedan paralelni život! – zavapila sam. – Natoči mi još malo vina, nisam sigurna da ću pogoditi čašu.

Frederik je uzeo bocu i odmjerenim pokretima, kao da nije i sam već poprilično pijan, naciljao moju čašu. Dotočio je i sebi. Kucnuli smo se, vjerojatno već šesnaesti put te večeri.

Da iskoristim do kraja to pijanstvo koje me ohrabrilo u pretraživanju vlastitog emocionalnog bućkuriša, ispričala sam Frederiku i priču o Janu. Na trenutak sam pomislila da mi ne vjeruje i da misli kako je čovjek koji me slijedi jer me vidio da čitam za volanom samo moj umišljaj. I sama sam ga tako osjećala dok sam mu prepričavala kako je dva dana zaredom vozio za mnom, da bi me sljedeći dan zaskočio na parkiralištu.

– Gdje samo nađeš sve te čudnovate likove za svoj ljubavni život? – čudio se. – Lijepe se za tebe kao da lučiš neki hormon za autsajdere.

– Nemam pojma. Ali u „slučaju golf “ ionako se ne radi o ljubavnom životu. To je samo neki čudan tip koji me slijedio – uvjeravala sam i Frederika i sebe.

– Ali ipak mi ga spominješ – smješkao se pronicljivo.

– Samo zato što je priča egzotična. Vidiš, mogla bih to iskoristiti u scenariju. Recimo, Netko iz chata s Irenom dozna u kojoj gimnaziji radi ili gdje stanuje, i onda je počne slijediti. Ha, što misliš?

– Draga moja, način na koji ti miksaš stvarnost i fikciju graniči s ludošću. Živiš na previše fronata. Ja više ne mogu pratiti što je od svega toga tvoj a što tuđi život, ni što je izmišljeno a što stvarno.

– To ti je od vina. Trijezan čovjek bi to bez problema pohvatao – optužila sam ga.

Trijezan čovjek bi se isto tako bez problema vratio kući, a u našem slučaju, nakon dvije butelje terana, povratak kući bio je pravi projekt. Meni se činilo da bih mogla sjesti za volan i, kao onaj Francek iz Čapekove bajke koji juri svojoj voljenoj Marženki, preletjeti put do kuće zračnom linijom, uz pomoć krila koja su izrasla na bočnim stranama automobila baš kao na ilustraciji u toj slikovnici. To je uplašilo Frederika. Uvjeravao me da takva ne mogu sjesti za volan i predložio da će me on odvesti kući. Ja sam inzistirala da ću ja odvesti njega jer mi je djelovao puno pijanije od mene. Sljedećih pola sata proveli smo prepirući se oko opcija prijevoza – on je predložio da će prvo on mene odvesti mojim autom, a onda ja njega svojim autom vratim do Mjesta kako bismo svatko svojim autom otišli svatko svojoj kući; ja sam rekla kako ću prvo ja njega odvesti njegovoj kući svojim autom i onda ću ga vratiti na parking Mjesta da pokupi svoj auto, a onda on mene može odvesti kući, odakle ćemo se zajedno njegovim autom vratiti po moj. Kad smo u svoje šaljive vizualizacije uvukli taksiste, vozače autobusa i konobara koji je čekao samo još da mi odemo da može zatvoriti lokal, toliko smo se već smijali da nam je konobar samoinicijativno donio kavu na račun kuće.

Ni ta kava ni hladan noćni zrak nisu nam pomogli da se saberemo. Mahali smo ključevima svojih automobila ne pristajući ni na kakvu jednostavnu varijantu povratka. Sve dok me Frederik nije gotovo silom ugurao u svoju bubu i odvezao me kući bez većih poteškoća. Navaljivala sam da prespava kod mene i da ujutro zajedno odemo po moj auto, ali on je procijenio da je ovo savršena prilika da ga Julijana vidi pijanog. Stavit će, rekao je, sve na kocku i pozvoniti joj na vrata baš takav, a ako i nakon toga bude htjela razmjenjivati s njim knjige, filmove i ploče, onda će biti posve siguran da je ona zbilja žena njegovog života.

Ne samo da me dovezao kući, nego je odlučio i dopratiti me do vrata. I to bi prošlo prilično dobro da nismo, kad smo se zaustavili na petom katu, u žaru razgovora o njegovom planu s Julijanom jednostavno zaboravili izaći pa nas je netko, tko je ni kriv ni dužan pozvao lift, vratio natrag u prizemlje.

Kad su se vrata lifta u prizemlju otvorila, trebalo nam je nekoliko sekundi da shvatimo da se od nas očekuje da izađemo. Pred liftom je stajao maleni čovjek s velikim psom. Izgledali su kao da je pas izveo čovjeka u šetnju, a ne obratno. Pas nas je promatrao pametnim i dobroćudnim pogledom, a maleni debeljko gledao nas je kao da smo mi groteskni. Pritom je još pogledavao u psa kao da on treba odlučiti što učiniti kad ti dvije pijane pojave usred noći zauzmu lift kojim se sa svojim golemim ljubimcem moraš popeti u stan. Stajali smo tako nekoliko sekundi, dva jednako zbunjena i jednako neodlučna čudnovata para, i malo je nedostajalo da se vrata lifta ponovno zatvore prije nego netko od nas donese odluku koja bi razriješila situaciju. Srećom, Frederik je imao trenutak prisebnosti pa me zgrabio za ruku i povukao van iz lifta. Čovjek i pas su ušli čim smo mi izašli, i mi smo gledali kako se čovjek propinje na prste da bi pritisnuo spasonosni gumb koji će pokrenuti lift i odvesti ga visoko od nas.

Dok smo se hihotali čekajući da se lift vrati, naišao je Leon. Razdragao se kao malo dijete, ne samo zbog mene nego i zbog Frederika koji mu se toliko sviđao da ga nikad nije ni pokušavao zavoditi. Izgrlio nas je oboje, više Frederika nego mene, opravdavajući zagrljaje činjenicom da ga već dugo nije vidio. Frederik se i njemu jako razveselio, ali samo zbog toga što se nije morao ponovno uspinjati do petog kata da se uvjeri da sam sretno stigla kući. Onda smo se grlili Frederik i ja, da stavimo završni pečat na zajedničku večer oplemenjenu vinom i istinom.

U liftu je Leon pokušavao izvući iz mene takozvane pikanterije koje su me dovele do toga. Nismo se pošteno vidjeli već neko vrijeme, a moje stanje upućuje na to da se u međuvremenu sigurno svašta nešto dogodilo. Jedva sam ga uspjela uvjeriti da se ne događa ništa što je vrijedno dugog noćnog razgovora i da je moje pijanstvo uobičajena posljedica druženja s Frederikom. Kad bih Leonov doživljaj svijeta morala svesti na jednu jedinu riječ, bila bi to riječ patetika, što znači da nikako nije bio osoba kojoj bi trebalo ispričati što mi se zadnjih dana događalo. Ispričaš li njemu, recimo, da si se spotaknula na stubama, on je u stanju iz toga izvući gomilu natalnih dokaza po kojima taj nesuđeni pad ima svoje duboko sudbinsko značenje, utemeljeno na precizno usmjerenim silama univerzuma koje su se pobrinule da baš u tom trenutku dobiješ potrebnu poruku. Pričati Leonu o paralelnim svjetovima, ljubavi prema virtualnom neznancu, posljedicama čitanja za volanom ili četrdeset tisuća kuna na računu bilo bi čisto mentalno samoubojstvo. Trebao mi je krevet, san, trebalo mi je novo jutro, pametnije od trenutka u kojem se nalazim. Izvukla sam se obećanjem da ću ovih dana doći probati njegov kolač od suhog voća koji usavršava kako bi do Božića postigao savršenstvo dostojno blagdanske trpeze. Pomogao mi je da otključam vrata i kad sam se našla iza njih, osjetila sam kako je višak riječi ostao s druge strane vrata, u vanjskom svijetu, u kojem toga dana više nisam morala sudjelovati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.