Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NAGLE ODLUKE

 

Ipak, novi je dan nekako svanuo, neovisno o meni. Nazvala sam redakciju i javila da sam bolesna. Nazvala sam svoju doktoricu i javila da sam bolesna. Glas mi je zvučao tako sjetno i bezvoljno da je ona odmah zaključila da je vjerojatno u pitanju gripa, koja trenutno hara Zagrebom, i savjetovala mi da cijeli tjedan ostanem kod kuće. Jedva sam se obuzdala da joj ne počnem veselo zahvaljivati na tom poklonjenom tjednu koji je bio preda mnom. Trebao mi je taj tjedan, iz najmanje tri razloga: a) morala sam se baciti na pisanje; b) morala sam se sabrati i pozabaviti svojom vlastitom stvarnošću; c) morala sam raščistiti situaciju s Nekim. Ni za jednu od te tri stavke u abecedariju mog bolovanja nisam željela imati svjedoke. Lijepo je biti okružen ljudima, i to ljudima iz sva moja tri paralelna svijeta, ali neke stvari čovjek jednostavno mora učiniti sam.

Odmah nakon buđenja donijela sam odluku da neću donositi nikakve nagle odluke. Pisat ću, jesti, spavati, razmišljati, reagirati intuitivno, poštujući svoje unutrašnje nagovore u koje u normalnim okolnostima nikad ne bih posumnjala. Smućkala sam kavu, popila je nakon tuširanja, i odmah se prihvatila posla. Na kuhinjskom stolu raširila sam deset listova, po jedan za svaku epizodu „Tuđeg života“, i onda počela na njih bilježiti ideje za scene koje im pripadaju. Nazvala sam Luciju da se raspitam što jedu mala djeca, čime se igraju, koliko spavaju, kad prestaju nositi pelene i što se sve može događati mladoj majci dok njezin prezaposleni muž izbiva. Kako se moja predodžba o virtualnom životu bitno promijenila otkad sam napisala prvi sinopsis, mijenjala se dijelom i radnja serije. Morala sam o tome popričati s Jadranom, a i s Borisom, koji je ugovor sa mnom potpisao na temelju početne ideje. Upoznat ću ih već u trećoj epizodi, a ne u četvrtoj, kako sam mislila. Tenzija između njih dvoje bit će prejaka za odgađanje, a ni gledatelji ne bi baš uživali u odgađanju neodgodivog. Bacila sam se na pisanje prizora koji su prethodili onoj večeri kod njega i njihovom prvom seksu kojim sam se noć prije mazohistički kažnjavala. Imala sam njihov prvi telefonski razgovor, zatim potajno dopisivanje SMS-om i na chatu tijekom kojeg je želja da se upoznaju s obje strane postajala neodgodiva. Prije one večere morali su se prvi put naći na kavi, u nekom kafiću koji je Irena predložila smatrajući ga najpogodnijim mjestom za tajni susret koji se događa iza leđa svima koji sudjeluju u njezinu stvarnom životu. Večer prije na chatu su se dogovorili da će ga ona nazvati sutra nakon nastave, a on će uzeti pauzu na poslu i doći gdje god ona bude željela. Tek kasnije, kad je ugasila računalo i ostala sama s tom mišlju da će ga sutradan upoznati, shvatila je da će se to doista i dogoditi. Vlado je već spavao, i ona se bešumno uvukla pored njega u krevet drhtureći od straha i uzbuđenja. Misli su joj podivljale i nikako ih nije uspijevala primiriti. U jednom času mislila bi kako je posve luda i kako nema ama baš nikakvog opravdanja za to što će se sutra dogoditi, a u drugom kako je sretna što je dovoljno hrabra da vlastitu sreću uzme u svoje ruke i učini nešto samo za sebe, za spas od praznine koja ju je predugo tištala.

Nije nikako mogla zaspati. Prvi put kad je ustala, otišla je do kuhinje i natočila sebi čašu vina iz butelje koju je Vlado otvorio poslije večere. Popila je vino gotovo naiskap, nadajući se da će je uspavati. Drugi put kad je ustala, otišla je u kupaonicu. Umila se jer je osjećala mučninu, ali se nije usudila pogledati u zrcalo, kao da se bojala da bi u svojim očima mogla opaziti i onaj drugi dio sebe, koji bi je odgovorio od sreće kojoj se namjerava prepustiti. Treći put kad je ustala, otišla je u dnevnu sobu i ispružila se na kauču, nadajući se da bi je san tamo mogao svladati. Onda je opet otišla u kupaonicu, pitajući se što će sutra učiniti s kosom. Stala je pred zrcalo, izbjegavajući i dalje gledati sebi u oči, i podizala i spuštala kosu isprobavajući frizure drukčije od one koju je svakodnevno nosila. Vjerojatno bi i cijeli svoj ormar prekopala u potrazi za odgovarajućom odjećom za sutra, ali to nije bilo moguće jer je tamo spavao Vlado. Oko četiri ujutro vratila se pored njega u krevet, i nakratko utonula u nešto nalik na san, što je više bilo mrcvarenje nego spavanje. Oko pet, već je ponovno bila budna. Ustala je skuhati kavu jer spavanje više, da je i mogla zaspati, nije imalo nikakvog smisla.

Vlado se probudio oko šest. Jedva je čekala sedam, kad je obično odlazio na posao. Zamolila ga je da on odvede djecu u vrtić jer prije nastave još mora pripremiti nešto za predavanja. Takve bi mu izmjene u rasporedu najavila večer prije pa se iznenadio što mu to govori tek jutros. Rekao je da će odvesti djecu, ali toliko je zbog toga prigovarao i zanovijetao da se činilo kao da su u pitanju neka tuđa, samo njezina djeca, koja sad remete njegov mir i uhodane rituale jutra. U takvoj situaciji Irena bi sigurno nešto rekla, uzvratila bi mu na tu nervozu vlastitim nezadovoljstvom ili prigovorima, ali tog jutra samo je željela da što prije ode, da odvede djecu, da zamete sve tragove stvarnosti koja tako čudno strši u danu u kojem će upoznati Nekoga. Šutjela je i gutala, tješeći se mišlju kako će uskoro ostati sama i kako će se moći u miru prepustiti svojoj tajni, novom životu u kojem nema tih nerazumijevanja i razorne težine. Spremila je djecu, spakirala sve što im treba za vrtić i ispratila ih do ulaznih vrata smiješeći im se kao da se u njoj ne događa velika tajna koja bi im mogla svima promijeniti život. Kad su izašli, otrčala je do prozora uvjeriti se da je Vlado izvezao auto s parkirališta i da je doista sama. Onda je odjurila u kupaonicu, nagnuta nad kadom grozničavo oprala kosu, i s turbanom od ručnika požurila u spavaću sobu gdje je hrpu odjeće izvadila iz ormara i raširila je na krevetu tražeći prikladnu kombinaciju za prvi susret s Nekim. Prije susreta s njim morala je još odraditi jutarnju smjenu u nastavi, i mučilo ju je to što mora nekako uravnotežiti ta dva izgleda koja se nisu podudarala. Na poslu je trebala izgledati kao i uvijek, a poslije, kad se uputi na susret s njim, željela je biti netko posve drugi, neka nova žena koja će mu se svidjeti i u stvarnosti onoliko koliko mu se sviđala prije, dok su se zaljubljivali zaštićeni nepoznanicama o izgledu.

Presvlačila se pred zrcalom, nekoliko puta. Smeđa haljina. Činilo joj se da je u njoj previše zategnuta. I dekolte je prenapadan za školu. Tamno odijelo s hlačama. U njemu solidno izgleda, ali previše je uštogljeno. Izgledat će preozbiljno, a to nikako nije željela. Crne hlače i plava dolčevita. Nije loše, ali nema smisla da tako zatvori svoj lijepi vrat i dekolte. Traperice i bijela košulja. U tome se sebi sviđala. Traperice su joj zahvaljujući vitkoj liniji savršeno pristajale, ali njezin ravnatelj nije volio da se na nastavu dolazi u trapericama. Nije ih zabranio, ali više je puta u zbornici jasno izrazio svoje neslaganje s trapericama u razredu. One loše djeluju na dignitet profesorske struke, na autoritet profesora, a osobito profesorica. No prkos koji je Irena toga jutra izvukla iz nekog davno napuštenog mladenačkog bunta ohrabrio ju je da ostane u tim trapericama. To je bilo izdanje u kojemu se željela pojaviti pred njim. I ta ležerna bijela košulja prijateljski se privijala uz njezino tijelo, kao saveznica koja će joj pomoći biti ono što jest u trenucima u kojima samu sebe više ne prepoznaje. Obukla je iznad košulje sako od svjetlosmeđeg velura, da zadovolji bar donekle formu svog gimnazijskog jutra, a kasnije ga lako može skinuti ako bude željela da košulja dođe u prvi plan.

U kupaonici je na brzinu osušila kosu. Prvo ju je pokušala nekako podignuti, a onda ju je ipak pustila da slobodno pada preko ramena i leđa u razuzdanim prirodnim kovrčama. Onda se odlučila našminkati, što inače gotovo nikad čini. Petljala je prvo s puderom, a onda sa sjenilom i maskarom, i kad se promotrila u zrcalu shvatila je da nije baš dobro ispalo. Uzela je vlažne maramice i obrisala svoj pokušaj šminkanja, ali je pribor ipak potrpala u torbu. Morala je krenuti i više nije bilo vremena za eksperimentiranje s izgledom. Požurila se natrag u sobu i svu odjeću koja je ostala razbacana na krevetu ugurala na dno ormara.

Baš kad je izlazila iz stana, dobila je SMS od Nekoga. Pisao je kako jedva čeka da je upozna i kako mu je to bila prva misao nakon buđenja. Nasmiješila se i krenula u svoje posebno jutro s lepršavim osjećajem kako je život lijep i kako će toga dana, ustraje li u svojoj hrabrosti, postati još ljepši.

U vrijeme kad se to jutro događa u seriji, gledatelji još nisu upoznali Nekoga. On je za njih, baš kao i za mene i za Irenu, postojao samo s onu stranu stvarnosti. Za sve nas bio je to dan kad ćemo ga upoznati, kad će on napokon postati stvarna osoba u čije postojanje više nećemo sumnjati. Iz te bezazlene misli rodila se u mojoj glavi jedna druga, nimalo bezazlena.