Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

FANTOMSKA BOL

Dakle, navukla sam se. Irena će živjeti sa mnom sve dok je cijelu ne ispišem. Jasno sam je vidjela kako ulazi u stan, kako ljubi djecu, kako ona i Vlado uspješno izbjegavaju dijalog. Večerali su zajedno, ali više kao da su jedno drugome u gostima. Pitala ga je treba li mu računalo večeras jer bi trebala pripremiti sutrašnja predavanja. Rekao je da će obaviti sve što ima dok ona stavi djecu na spavanje. Ustala je od stola i pospremila suđe od večere, a onda odvela djecu u sobu. Kad se vratila, Vlado je već sjedio pred televizorom, s držanjem koje je ukazivalo na to da je daljinski upravljač jedino s čim želi općiti prije spavanja. Znam, stereotip, ali gledatelji stereotipe najlakše prihvaćaju. Kad u sljedećem prizoru ugledaju nešto što su očekivali, sretni su što su se njihova predviđanja obistinila. I Ireni je taj stereotip odgovarao. Odgovarala joj je ta Vladina emocionalna izolacija u zagrljaju s daljinskim upravljačem jer je za sebe imala drugi plan – želju koju je cijelo popodne njegovala duboko u sebi, dok je naoko ležerno odrađivala svakodnevnicu.

Oko deset je sjela za računalo. Odnosno – ja sam sjela, u njezino ime. Situaciju u njezinom domu osjećala sam toliko stvarnom da sam u lijevom kutu vlastite sobe gotovo mogla naslutiti Vladinu prisutnost, njegov nezainteresiran profil čijem vidnom polju monitor računala nije bio dostupan. Na chatu je bilo živahno, još napučenije nego ujutro. Tisuće ljudi u nekoj svojoj potrazi koju, baš kao i Irena, možda ne bi znali objasniti. Zavirila sam u sve sobe, ali Netko nije bio tamo. Bila sam razočarana. I Irena i ja bile smo razočarane.

No ipak, nismo se dale obeshrabriti. Dok čekamo da naiđe Netko, možemo prikratiti vrijeme čavrljajući s nekim drugim. Odlučila sam ostati neko vrijeme. Otvarali su se „prozori“, jedan za drugim. Nekoliko bezuspješnih pokušaja razgovora koji ni spomena nisu vrijedni. Pomislila sam kako je Netko ipak rijetka vrsta u ovom virtualnom okolišu. Zbog njega, zbog nade da će se ipak pojaviti, nisam se odlogirala, iako sam odustala od pokušaja razgovora s drugima.

Da se moj boravak za računalom ne pretvori u puko čekanje, otvorila sam u računalu dokument za svoj scenarij. Zašto odgađati pisanje, kad me to ionako, već od sutrašnjeg dana, čeka?

Buljila sam tako neko vrijeme u bjelinu praznog ekrana ne znajući odakle da počnem. Razmišljala sam o Ireni. Znam, zvuči suludo, ali bila sam zabrinuta za nju. Njezino iznevjereno očekivanje da će se navečer, kad uspije ukrasti malo vremena za sebe, moći opet sresti s virtualnim neznancem na kojeg je, koliko god to nastojala prešutjeti, mislila cijeli dan, učinilo je njezin osjećaj duboke usamljenosti još stvarnijim. Što uopće radi udana žena kad je osjećaj bolne i nepopravljive usamljenosti spopadne u kasne noćne sate? Ne može, kao ja, nazvati Tinu i liječiti to stanje dugim razgovorima koji bi joj, makar bili naizgled besmisleni, pomogli da shvati da je osjećaj samoće, baš kao i većina naših slabih trenutaka, prolazan. Ako uopće i ima prijateljice, ako ih i nije pogubila u vrijeme kad je mislila da je Vlado os oko koje se okreće njezin ustreptali planet, ne može si priuštiti izolaciju koju razgovor s bliskom prijateljicom podrazumijeva. Ne može, kao ja, obući kaput, izaći iz stana i uputiti se u besciljnu umirujuću šetnju jer svaki njezin samostalni izlazak iz kuće podrazumijeva dobar razlog koji mora imati uporište u obiteljskom životu. Ne može, kao ja, popiti bocu vina sa svojim šašavim prijateljem, jer ni nema muških prijatelja, a pogotovo ne šašavih, s kojima se može smijati bez pravog razloga ne pitajući se hoće li netko to krivo protumačiti. Ne može si čak, kao ja, priuštiti ljekovito tupo buljenje u jednu točku na stropu prije spavanja, jer kad dijeliš krevet s nekim, onda takva vrsta sebičnosti bez silnog objašnjavanja koje produbljuje nesporazum jednostavno nije dopuštena. Ili spavaš, ili si budna. Ako si budna, moraš komunicirati, čak i kad ti se to ne radi. U tom trenutku, u kojem sam svoju junakinju smjestila u njezinu večernju bračnu samoću, ona mi je sigurno zavidjela na slobodi koja mi omogućuje sve te samostalne izbore. Da je situacija malo drukčija, da je ona sretna u tom svijetu s najbližima, možda bih ja zavidjela njoj na toplini zajednice za kojom ponekad čeznem iako je nisam osjetila na taj način. Irena ju je nekoć osjećala, i sigurno se nedostatak tog zajedništva u njezinom svijetu mogao usporediti s fantomskom boli – kad te boli dio tijela koji više ne postoji. Ako je ikad i živjela osjećaj slobode na kojem mi je sada zavidjela, onda je i nedostatak tog osjećaja u njezinoj svijesti bio druga fantomska bol koju je morala osjećati. Čeznula je za samom sobom kakva je bila prije tog iskustva samoće s drugima, za samom sobom kakva je bila u trenucima sreće s Vladom, za svim tim verzijama sebe koje su se sad činile nepovratno izgubljenima. Zato joj se taj novi svijet, skučen u malom prozoru na računalu, činio poput nepreglednog prostranstva u kojem će možda opet pronaći sebe. U tom svijetu mogla bi dobiti priliku biti svoja bez suvišnih objašnjavanja, bez tereta tuđih očekivanja koja su je gušila i činila nesretnom.

Zbog svih ovih misli o Ireni, odjednom sam se nekako zabrinula za Luciju. Otkad se udala za Fabijana, njezinu sam sreću uzimala zdravo za gotovo, a sad sam se počela pitati čezne li i ona možda za nekim prozorčićem izvan svog svijeta kroz koji bi mogla zaviriti u sebe kakva je bila nekad, dok još nije dijelila život s drugima. Istina, kad smo se zadnji put vidjele zračila je mirom zbog kojega su se ovakva pitanja činila neumjesnima, ali možda je i Irena djelovala smireno i zadovoljno ljudima koji je poznaju. Možda su i jedna i druga jednako uspješno njegovale privid zadovoljstva u koji su i same, potiskujući unutrašnji nemir, željele vjerovati. Kako bismo uopće mogli naslutiti što se zbiva u nečijem tuđem srcu, kad često nismo sigurni ni što se zbiva u našem vlastitom?

O Lucijinim najskrivenijim mislima mogla sam samo nagađati, ali sam zato Irenine mogla sama izabrati. Pod mojim prstima na tastaturi, ona je započela svoj život. Počela je postojati nekako neprimjetno, na svoj samozatajan način, i pomogla mi da napišem nekoliko prvih stranica s lakoćom koju nisam očekivala. Bio je sjajan osjećaj ispisivati taj tuđi život koji je polako postajao stvaran, prkoseći činjenici da je izmišljen zbog stambenog kredita. Od te prve ideje, pokrenute egzistencijalnom panikom, sad je nastajalo nešto stvarno što je sve više nalikovalo na život. Čeznula sam za tim što je polako postajalo moje onako kako je Irena čeznula za nečim samo svojim dok je te noći čekala da se Netko pojavi u predsoblju internetske brbljaonice. I što smo sličnije postajale u svim svojim razlikama, sve sam joj se više veselila i sve sam je jače podržavala.

Napisala sam nekoliko scena u kojima sam dočarala Ireninu svakodnevnicu. Šturi dijalozi između nje i Vlade, hladnoća u komunikaciji, nervoza obostranog nezadovoljstva, briga o djeci i kućanstvu, običaj da se svaki njezin trud, svako njezino nastojanje u obiteljskom okružju uzimaju zdravo za gotovo. Napisala sam i jedan školski prizor u kojem je Irena dobila priliku predstaviti se kao elokventna i zanimljiva predavačica puna duha, koja zbilja ima što ponuditi svojim gimnazijalcima i koja im s velikim žarom objašnjava kako teorija književnosti može biti teret u pokušajima razumijevanja cijelog tog svijeta što su ga slavni pisci ispisali u svojim djelima. Zapisala sam i svoj, odnosno Irenin, chat dijalog u kojem su se ona i Netko „upoznali“, nastojeći ga rekonstruirati do najsitnijih pojedinosti.

Bilo je to za mene posve novo, nevjerojatno iskustvo. Imala sam osjećaj kao da se Irena negdje po strani smješka, zahvalna što sam joj podarila taj život koji prije nije postojao. Bilo je nečeg divnog, iako pomalo zastrašujućeg, u toj moći kreacije tuđeg života. Te večeri osjećala sam kako se nešto u meni zauvijek promijenilo i kako ću sasvim sigurno postati ovisna o paralelnom svijetu koji sam izmislila, baš onako kako će Irena postati ovisna o dugim noćnim razgovorima u svom tajnom paralelnom svijetu koji ću za nju izgraditi. Kad sam, u sitne jutarnje sate, zatvorila sve prozore na računalu, ispružila sam se na svom madracu s osjećajem neke nove ispunjenosti, u kojoj sam uživala posve neočekivanim žarom. Znala sam da ću se sutra, kad budem potpisivala taj ugovor u „Kadru“, osjećati kao da potpisujem sudbinu na koju pristajem cijelim svojim bićem, zahvalna što sam je dobila priliku proživjeti.