Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

JOŠ MALO PATETIKE ZA KRAJ

Zatrubila sam još jednom na odlasku, a on je stajao na parkiralištu i gledao za mnom. Vidjela sam ga u retrovizoru. Postajao je sve manji i manji u ogledalcu, i kako se njegova silueta smanjivala, tuga u meni proporcionalno se povećavala. Samo sam željela što prije doći kući i sakriti od svijeta prazninu koja me nemilosrdno preplavila.

Tuga zbog srušenih iluzija bila je moj prvi impuls. Imati nešto lijepo zbog čega ujutro ustaješ s veseljem što možeš nastaviti misliti o onome čime si se prije spavanja uljuljao u san, i onda to nepovratno izgubiti – zbilja boli. Nekoliko sati ranije svijet je imao drugu boju, obrise i značenje, a sad se ukazala nepregledna pustoš bez znaka života na obzorju.

Drugi impuls bio je ljutnja. Ne sjećam se da sam se ikad u svojih tridesetak godina tako ljutila na sebe. Kako sam samo mogla dopustiti sebi takvo naivno i nepromišljeno prepuštanje nečemu što i ne postoji? Odakle sam uopće izvukla pomisao da se ljubav može dogoditi u takvim okolnostima, da je to što sam povjerovala u nju dovoljno da je prizovem u svoj život i da je, kao s police u supermarketu, uzmem s police virtualnog života ne pitajući za cijenu?

Vozila sam Horvaćanskom, na rubu suza. Staklene suze koji su prijetile procuriti zamaglile su mi pogled i u mraku koji se spustio na grad nazirala sam samo razlivene mrlje ulične rasvjete. Svijet je poprimio veličinu moje tuge, a ja sam u njemu bila tek mala beznačajna točkica koja ju je izazvala.

Dok sam tako treptala pokušavajući razbistriti prijetećim suzama zamagljene oči, stigla mi je poruka. Na naš broj, koji je još uvijek bio aktiviran. Skrenula sam desno, na parkiralište zgrade uz koju sam prolazila, da se malo saberem i u miru pročitam poruku. „Bilo mi je divno s tobom“, pisalo je. „Još ljepše nego s Irenom.“

Znam, to je trebala biti šala, ili, još više, dokaz da mu se istina o meni sviđa više od svih laži o Ireni i da je prešao preko tih laži bez zamjeranja i komplikacija. No ta mala rečenica za mene je bila završni pečat na poraz koji sam toga popodneva proživjela. Razgolitila sam i sebe i Irenu gurajući nas u zagrljaj nekome koga ni jedna ni druga ne bismo izabrale. Servirala sam naš intimni svijet neznancu i on je sad na taj svijet polagao pravo koje mu ne pripada.

Ne sjećam se da sam ikad prije plakala u autu, ali suze su provalile iz mene ne pitajući za mjesto. Grcala sam u njima oplakujući i napuštene snove o ljubavi, i vlastitu glupost, i ljepotu uništene iluzije, i Irenino razočaranje osobom koja ju je izmislila. Od svih prostora na svijetu u kojima sam mogla naricati za svim tim poljuljanim svjetovima, moj trošni stari Uno zvan Zvonko bio je idealna scenografija za poraz koji sam proživljavala. Poput okrhnutog staklenog zvona koje će se svakog časa raspasti, ne da me izloži strahotama vanjskog svijeta, nego da me prijateljski podsjeti na to da je taj svijet jedini u kojem trebam živjeti.

Kroz maglu suza pronašla sam u torbi maramice i prepustila se patetici trenutka. Tragovi pudera i maskare na maramicama još više su pojačali frekvenciju moga plača, podsjetivši me na sav onaj smiješni trud koji sam uložila u pripremu za susret s Mladenom. Sva ta šminka, kupovanje odjeće i odlazak frizeru – kako nisko može pasti žena koja očajnički treba odobravanje muškarca kojega želi osvojiti! Taj poražavajući akvarel na maramicama, nastao od mješavine pudera, maskare, rumenila i sjenila, bio je krajnji dokaz moje gluposti. Nisam se niti usudila u retrovizoru pogledati nered koji su suze napravile na mom licu nenaviklom na sve to nepotrebno maškaranje. Mislila sam samo kako ću, kad se vratim kući, pod tušem isprati sve tragove poniženja koje sam si priredila. No prije toga, željela sam simbolično sahraniti barem dio dokaza koji su me podsjećali na to poniženje.

Uključila sam se ponovno u promet na Horvaćanskoj i umjesto desno, prema kući, skrenula lijevo, prema jezeru. U to doba zimskog dana, kad je već potpuni mrak, na Jarun idu samo luđaci ili ljubavnici koji nemaju drugi prostor za intimno druženje osim dobro ugrijanog automobila u kakvom skrivenom šumarku, a ja sam očito pripadala prvoj kategoriji. Prošla sam rampu i uputila se prema mostu koji povezuje Otok mladeži s obalom Velikog jezera. Autom se ne smije skroz do mosta pa sam parkirala malo dalje, i hrabro nastavila pješice. Kad kažem hrabro, onda to doista i mislim, jer bi i prosječnom muškarcu trebalo hrabrosti za taj samotni izlet uz sablasno pusto jezero osvijetljeno tek rijetkim ispravnim svjetiljkama čije se svjetlo uspijevalo probiti kroz maglu koja se spustila na pejzaž. Vjerojatno sam izgledala kao očajna junakinja nekog trećerazrednog filma koja se, nemajući u svom životu više ni jedno čvrsto uporište, odlučila baciti s mosta u jezero kako bi zauvijek prekinula patnju življenja. Ipak, suicidalne misli nisu me vodile k tom mostu, ili, bolje reći, suicid se odnosio samo na jedan dio života koji sam željela sahraniti.

Na mostu je bilo pusto i još hladnije nego na obali. Ledeni vjetar mreškao je inače mirnu površinu jezera. Na sredini mosta puhalo je najjače i morala sam se uhvatiti za smrznutu željeznu ogradu da bih se osjećala sigurnije. Činilo mi se da će mi se na licu stvoriti tanki sloj leda od vlage suza što sam ih isplakala u autu, toliko je bilo hladno. U džepu kaputa grčevito sam stiskala jedini stvaran, opipljiv dokaz svoje naivnosti i gluposti – karticu s brojem mobitela koju sam kupila radi Mladena. Na njoj su bili pohranjeni svi dokazi da smo uopće komunicirali. Naravno, imao ih je i Mladen u svom mobitelu, ali taj njegov, tuđi život, mene se više nije ticao i to kako će se on riješiti zajedničke iluzije više nije bila moja stvar. Sigurno je da bacanjem kartice u ledeno jezero neću izbrisati našu zajedničku povijest, ali ću je barem simbolično sahraniti, a upravo to mi je trebalo da mogu krenuti dalje i nastaviti sa svojim životom tamo gdje sam stala prije nego sam počela živjeti virtualni.

Izvadila sam karticu iz džepa i bacila je u jezero. Ništa se nije vidjelo. Potonula je u mrak, a nadam se i na dno jezera. Njezinu putanju izgubila sam iz vida čim sam je ispustila iz ruke, ali zamišljala sam kako, nošena vjetrom, u nekom vrtložnom plesu dodiruje površinu jezera i onda tone na njegovo dno, gdje će ostati zauvijek. Znam, mogla sam i bez tog patetičnog smrzavanja na mostu pomesti tragove iluzije koju sam napustila. Mogla sam stati kod prvog kontejnera i baciti karticu u obično gradsko smeće, ali osjećala sam da kraj te priče ipak zaslužuje malo više dostojanstva, ili barem malo emocionalnog pretjerivanja koje ju je pratilo od početka.