Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NEUGODNA ISTINA

 

Kad je Jadran stigao k meni da radimo na dijelovima scenarija koje sam mu poslala mailom, izgledao mi je kao potpuno nov čovjek. Iz njega je zračilo nešto toplo i pozitivno, čemu nije bilo ni traga na našim dosadašnjim susretima. Nisam stigla nagađati je li Dunja zaslužna za njegovo novo izdanje, jer mi je sam, kao da se znamo oduvijek, odmah sve priznao.

– Znaš… ona je žena mog života. Definitivno. U to nema nikakve sumnje – obavijestio me svečano i patetično.

– Ma da?!? Dotle je došlo? – pitala sam istinski iznenađeno, pokušavajući se dosjetiti što je Dunji i Jadranu zajedničko. Zapravo sam se pitala je li Jadran čovjek s kojim bi Dunja mogla misliti ozbiljno.

– Da. Znaš što me kod nje fascinira? – preduhitrio je Jadran moja sumnjičava nagađanja.

– Što?

– Pa… to što je naizgled tako moćna, a zapravo je užasno ranjiva.

– Ranjiva? – pitala sam, kao da je ne poznajem.

– Gle… savršena djevojka koja onako brižno pazi na jedno nesavršeno biće… ima u tome nečeg… ne znam… fascinantnog.

– Rekla ti je za Darka? – upitala sam, ne vjerujući da on već zna za njezina brata.

– Rekla? Pa ona neprestano govori o njemu! Sreo sam ih neki dan u Zoološkom. Znaš… meni je to prekrasno. To zbilja puno govori o njoj.

Opa!, pomislih.

– Vidiš… s njom treba polako. Znam ja to. Možda je navikla da je muškarci zgrabe i odvuku u krevet, ali nije to ono što njoj treba.

Tad mi je već pomalo postalo neugodno. Doduše, Jadran se nije postavio kao da od mene traži neke dodatne informacije o Dunji, ali činjenica da mi se tako otvoreno povjerava čovjek koji me donedavno nije ni poznavao činila mi se u najmanju ruku nezgodnom.

– Baš me zanima kako će se to između vas razvijati – rekla sam, pomalo usiljeno. – A sad se bacimo na scenarij, imamo zbilja puno posla.

– Imaš pravo – rekao je, i izvadio iz džepa sakoa presavijeni list papira na koji je zapisao svoje primjedbe.

Ne znam je li to zato što ga je ljubav prema Dunji smekšala, ali bio je pun hvale za prizore koje sam dosad napisala. Rekao je kako misli da je sjajno što sam pomaknula upoznavanje Irene i Tonija na treću epizodu. Gledatelji ne vole predugo čekati da se dogodi neizbježno, rekao je. Svidjelo mu se i što sam Vladu učinila preljubnikom. Tako gledatelji neće zamjeriti Ireni, a osim toga, svaki dodatan zaplet, spletka ili dramska situacija pridonijet će uzbudljivosti priče.

– Nego… što ćeš s njima kasnije? – upitao je nakon hvale koja mi je godila.

– S kim?

– S Irenom i Tonijem.

– Pa kako što ću? Spojit ću ih. Ona će ostaviti muža.

– I preselit će se k Toniju? S djecom? – sumnjičavo je priupitao.

– Tako je pisalo u sinopsisu, ali mislim da ih ipak neću useliti k njemu. Irena može ostati u svom stanu, a Vlado se odseliti drugdje.

– Hm… – spremao se Jadran na negodovanje.

– Misliš da to nije dobro?

– Vidiš… ima nešto što ne znaš – okolišao je.

– Ne shvaćam. Što?

– Boris… – počeo je oprezno.

– Producent Boris?

– Da.

– Što s njim?

– Njemu se to dogodilo.

Zanijemjela sam.

– Eto… žena ga je ostavila zbog frajera s interneta. Prije pola godine.

– O, Bože! – bilo je jedino što sam uspjela izgovoriti.

Sve je odjednom bilo jasnije. I zašto sam pobijedila na tom natječaju, i zašto se Boris pored svih drugih sinopsisa pristiglih na natječaj odlučio baš za moju priču, i zašto je ugovor tako brzo potpisan! U toj priči, u seriji koju će producirati, očito je vidio svoju priliku da se obračuna s bivšom i da je natjera na stid. Osjećala sam se prevarenom.

– Gle… nisam s Borisom nikad o tome razgovarao, ali svi znaju.

– Svi osim mene – prigovorila sam, shvaćajući otprilike kako se osjećala moja mama kad je kod frizera saznala za „Tuđi život“.

– Ma… to i nije bitno za tvoju priču. Osim, možda… – okolišao je.

– No? Reci!

– Pa… sumnjam da bi se happy end svidio Borisu.

– Irenin i Tonijev happy end? – pitala sam, u strahu da će baš to potvrditi.

– Da.

– Pa nećemo valjda Irenu vratiti Vladi?!? – zgranula sam se.

– Ne… to nikako.

– Nego?

– Pa… mislim… to ionako ne može završiti kao bajka. Nije li to općepoznata stvar, da veze koje započnu kao preljubničke završe neslavno?

– Ne mora biti. Osim toga, ovo nije život. Ovo je film. Fikcija.

– Nerealna fikcija.

O, ne!, mislila sam. Ne čini mi to! Upravo sam izmislila neki novi, bolji svijet za to dvoje – nemoj ga tako bezočno uništavati! Irenina i Tonijeva ljubav bila je nešto u što sam očajnički željela vjerovati. U moru mojih unutrašnjih svjetova trebao mi je barem jedan jedini happy end, možda samo zbog toga da pokušam dokazati da i to negdje u mom životu postoji. Ako ga već nema u mom ljubavnom životu, ako ga nema u virtualnom, mogu ga dokazati barem u izmišljenoj priči, u kojoj je pravila stvarnog svijeta lako zanemariti bez ozbiljnih posljedica. No Jadran se nije slagao s tim. A kako se čini, neće se složiti ni Boris, koji, uostalom, financira projekt i koji sigurno neće dopustiti da njegova bivša gleda seriju u kojoj romansa preljubnice i internetskog ljubavnika završava idilom zajedničkog života.

– Kako ne razumiješ? To je romansa, ljubav, nešto što se ne događa svaki dan – grčevito sam se borila za Irenu i Tonija.

– Sara… zbog te je „romanse“ stradala jedna obitelj – pokušavao me uvjeriti Jadran, ispisujući prstima u zraku navodnike na riječ romansa kako bi mi još jasnije dočarao što misli o Ireninoj i Tonijevoj ljubavi. Za njega je to bio tek virtualni mjehurić od sapunice, i mogla sam biti sigurna da neće biti na mojoj strani kad se bude raspravljalo o tome kako bi serija trebala završiti. – Nećemo valjda gledateljima poručiti da je to u redu. To je kao da im govoriš: OK, brak vam je u komi, ali ništa zato, nemojte se gnjaviti to popravljati. Na internetu, ili već negdje drugdje, lako ćete naći nekoga tko će vas usrećiti ispočetka.

– Uh, prestani, živciraš me! – uzrujala sam se.

– Samo kažem, Boris ni u ludilu neće potpisati happy end. Na to moraš računati, koliko god se živcirala zbog toga.

– Znači, u cijeloj ovoj priči ja sam zapravo samo izvršiteljica Borisove osvete bivšoj?

– Sara… budi realna. Zamisli situaciju. Muž se odseli, i Irena ostaje s to dvoje djece kojima je otac otišao jer se mama spetljala s nekim frajerom. I onda se, recimo, taj frajer useli k njima. Stvari više neće biti onako ružičaste kakvima su se činile dok su se potajno sastajali. Toni će odjednom imati na grbači dvoje tuđe djece, bivšeg muža koji pokušava dobiti skrbništvo, Irenu koja polako shvaća što je učinila i s kojom se čak ne može vjenčati jer crkveni brak ne može razvrgnuti.

– Ali ja želim izbjeći sve te racionalne elemente! – branila sam se.

– Ali zašto? To je život. Pustimo sad Borisov slučaj. To je stvarnost.

– Možda gledatelji žele pobjeći od stvarnosti. Možda žele vjerovati da negdje postoji i neki bolji život od onoga koji sami žive. Osim toga, još je Hemingway tvrdio da istini najbolje služimo izmišljajući.

– Ma daj, molim te! To ne znači da trebamo izmišljati lažnu, nerealnu nadu. Oni će osjetiti da ih varamo. Mislim da je naš zadatak da im pokažemo kako je stvarni život jedini u kojem trebaju živjeti.

– I odgovoriti ih od bilo kakvih pokušaja da ga poboljšaju?

– Varanje sigurno nije dobar način da poboljšaš život.

– Ja ne želim tako razmišljati – sad sam već vikala. – Ne želim da se Ireni i Toniju događa ono što se događa svima. – Ovo stvarno nije u redu – zaključila sam rezignirano.

– Što nije u redu?

– Nije u redu. Sve to. Prevarili ste me. Boris je čitao sinopsis, ti si čitao sinopsis. Tamo lijepo piše da Irena napušta muža, i kraj poslije tog kraja uopće se nije spominjao. Na temelju tog sinopsisa Boris je naručio scenarij, a sad se od mene očekuje neki kraj koji uopće nismo trebali ispričati.

– Jesi li ti uopće pročitala ugovor? – pitao je Jadran ozbiljno.

– Jesam. Valjda.

– E pa u ugovoru ti lijepo piše da producent zadržava pravo izmjene priče ako drži da je to u interesu projekta.

– Piše? – iskreno sam se iznenadila. Naravno da tu stavku u ugovoru uopće nisam primijetila.

– Piše.

– Još mi sad samo reci da te Boris poslao da to riješiš sa mnom, pa ću se osjećati kao zadnja prevarena glupača.

– Nije me poslao. Doduše… pitao je jesmo li dogovorili kraj. Zanima ga kako će stvar završiti.

– Stvar?

– Sara… meni se čini da si se ti malo previše unijela u cijelu tu priču.

– Unijela??? – bila sam već na rubu živčanog sloma.

– Mislim… ne kužim zašto te to toliko pogađa. Napišeš lijepo scenarij, uzmeš lovu, što te boli briga je li Irena bila sretna ili nije! Čovječe… pa to je samo lik, izmišljena ženska, a ti se držiš kao da ti je rođena sestra kojoj ćemo sad mi upropastiti život!

Već sam bila zinula da mu pokušam objasniti kako je Irena meni puno više od „izmišljene ženske“, kako smo zajedno možda proživjele i podijelile daleko više od nekih stvarnih, postojećih sestara, ali već prije nego sam išta rekla shvatila sam da nije to relacija koju možeš nekome objasniti. Što Jadran može znati o tome kako je to kad toliko prisno doživljavaš svoju junakinju da umjesto nje počneš živjeti njezin život? Što on može znati o tome koliko te utvare postanu stvarne, i koliko odgovornosti za njih može osjećati onaj tko ih je stvorio? Ne samo da Jadran ne može znati ništa o tome, nego je pitanje koliko je takva bliskost s likom uopće normalna? Možda sam jednostavno malo nastrana, možda mi jednostavno nedostaje sposobnost razlikovanja pravog i izmišljenog života – vještina koja bi mi sad pomogla da se Irenine sreće odreknem bez oklijevanja? Osim toga, nije se radilo samo o Ireninoj sreći. Trebala mi je vjera da se priče sa sretnim završetkom, poput Lucijine i Fabijanove, ipak događaju. Možda sam samo htjela napisati bajku za odrasle – i zbog sebe, i zbog svih onih drugih koji još nisu napustili nadu da se takve priče katkad događaju u pravom životu.

Bilo mi je jasno da ću u ovom slučaju možda morati napustiti tu bajku, ali činilo mi se da je prerano. Ako to učinim, pisanje će se pretvoriti u goli posao, u puko odrađivanje ugovora, a meni je trebao onaj romantični zanos koji me u tom poslu pokretao. Možda mogu barem još malo odgoditi taj trenutak u kojem ću se napokon morati spustiti na zemlju. Zamolila sam Jadrana da me pusti da mi se slegnu sve te nove informacije. Pustimo kraj. Još toliko toga moram napisati prije kraja, a onda će se sve već nekako prirodno dogoditi.

Jadran me sumnjičavo promatrao, vjerojatno se pitajući kako se onaj bijes pretvorio u letargiju. Nisam imala snage za daljnje raspravljanje. Možda će nakon ovoga otići Borisu i reći kako bi mogli imati problema s malom, ali nisam se mogla baviti time. Samo sam željela da što prije ode kako bih mogla u miru, sama, vjerovati u sreću koju sam namijenila Ireni, ili, tko zna, oplakivati njezinu sudbinu ako ipak, i protiv moje volje, sve krene po zlu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.